Nisam bio baš najredovniji student, neka sam predavanja znao i da propustim, ali mi se opet nekako čini da sam uhvatio suštinu.
A u toj uhvaćenoj suštini ne sjećam se da smo učili da se nekada desilo da vladajuća prartija ili partije na vlasti izgube neke izbore na kojima je izlaznost bila, kao ova podgorička, 56%.
Moguće da je tih primjera bilo na onim propuštenim predavanjima, kažem moguće ali sumnjam da je tako, jer ovo jeste krajnje granična situacija i siguran sam da niste nikada čuli za sličan primjer.
16
Logika je ođe više nego jednostavna. Ukoliko ste na vlasti tokom trajanja kampanje vaša komparativna prednost u odnosu na ostale je velika ili, u balkanskim praksama, ogromna.
Bezmjerna upotreba svih državnih resursa, kapaciteta, finansija, uticaja i drugih mjera pritiska je način kako vladajuće partije drže svoje birače u folderu „siguran glas“, ne plašeći da će ih sjutra, na dan izbora, iznevjeriti.
Jer, ulozi su veliki. Svi oni kreću od hipoteke da su zapošljeni preko partije, da im je partija dale sve ono šta su tražili, ali i da ta ista partija sve to može oduzeti ukoliko olovka „greškom“ omane i zaokruži nekog drugog.
Dok su birači drugih opcija, suprotno vladajućim, izuzetno fluktuabilni i njihova lojalnost je veoma niskog intenziteta, a samim time ih je puno teže pokrenuti i izvesti na izbore jer im zauzvrat ne mogu dati puno, osim obećanja i vjerovanja na riječ (slično kao u crkvi). A, kako je riječ veoma jeftina ovih potonjih godina, među ovom grupacijom je puno potencijalnih apstinenata.
Bambara
I, tako je to u političkoj teoriji. Tako je to i u političkoj praksi. Samo tako nije u podgoričkoj zbilji.
U Titogradu to jednostavno nije radilo, ili nije radilo dovoljno, pa je zaludu bilo i masovno partijsko zapošljavanje, i neograničene finansije u e(v)uro protiv-vrijednosti, i funkcionerska kampanja i uvoz svežeg biračkog „mesa“, i po prvi put u našem gradu besplatna vožnja autobusima, a ne kao nekada kada se DPS elita bahatila po gradskim busevima..., i još puno toga.
Ali.
Glasači jednostavno nisu povjerovali da im je život ljepši sa kilogramom mesa od 20, sirom od 10 i kesicom kafe od 3 eura, kao ni da će odjednom u sred najvećeg krša i drače (iako oko Podgorice ima na hektare i hektare slobodne ravnice) „pafnuti“ novi grad u kojem ćete opušteno kupiti stan i đe će vam prvi komšija, osim vuka, lisice i druge divljači, biti lično premijer Milojko Spajić.
Nije čak pomogao ni pokušaj rekonstrukcije „mantija revolucije“ iz 2020. godine, jer ipak je to bio samo ljetnji hit i ništa više. Da je šta vrijeđela potrajala bi, ovako zaludu i patrijarsi i mitropoliti i „hrišćanska“ krotkost i poniznost pred večerom od deset hiljada eura. Zaludu, jer izgleda da nas više to ne radi, gospodo.
A, kako su rezultati popisa, o kojem se već na sav glas „šuška“ pokazali da ima puno, puno manje nego su očekivali onih koji bi svojoj državnoj zastavi pokazali srednji prst i nazvali je kokoškom, od nas normalno vaspitanih, mnoge „preletače“ od 30. avgusta je to uplašilo i ponovo su „uzletjeli“ i potražili novo-staro gnijezdo.
Sve ovo je dovelo do rezultata koji imamo i koji je pokazao neke već uočene trendove u crnogorskoj politici. Sada je samo pitanje kako će se ko snaći u novim odnosima i ko će ovoga puta biti Game changer.
Kako se piše deminutiv od Game changer?
A javio se, među prvima, stari, poznati Game changer Dritan Abazović i, po običaju pun sebe, isprozivao sve druge i sebe postavio u centar dešavanja, očekujući da se scenario od prije dvije godine ponovi i da će svi samo sa njim morati trgovati, a on će ovoga puta biti mnogo, mnogo skup.
Ali.
Ono što je, ovako „podignut“ trenutnom pozicijom, zaboravio jeste da je njegova, do sada neprikosnovena, liderska pozicija značajno uzdrmana.
Disolucija partije koja je slavodobitno, nakon 30. avgusta, pokušavala sebe predstaviti kao glavnog rušitelja režima je dovela do toga da se čak ni u Podgorici, đe imaju najveću podršku, ne smije ići samostalno.
Ali, iako nisu smjeli samostalno ipak je njihova baza u Podgorici dovoljna da ih, koliko toliko, drži iznad vode (cenzusa). Dok, je sa druge strane doprinos samog Abazovića kroz rad u lokalnoj ulcinjskoj ćeliji toliko minoran i kompromitovan do mjere da je i njegovo fizičko prisustvo u većem dijelu Ulcinja preporučeno kao „nepoželjno“. Slično je, ako ne i gore, i sa prvim potpredsjednikom Ure Adžićem, koji svoj „dopinos“ očigledno već plaća jer u ovoj kampanji od njega ni traga ni glasa. Da ne smeta, reklo bi se.
Takvu situaciju unutar Ure, a ovoga puta sa pozicije „čuvara vatre“, podgorički odbor sigurno neće zanemariti i dozvoliti da game changer sam odluči sa kim će a sa kim neće i pod kojim uslovima.
Poruke koje ovih dana stižu iz Ure značajno se razlikuju od toga koji je glasnogovornik u pitanju.
Abazović ne bi ni sa kim jer su, po njemu, sve opcije suviše loše za njegovo poimanje politike i daljeg razvoja njega lično i njegove partija. Međutim, pokazao je, veoma konkretno, da može sa svima, i da nije gadljiv ni prema kome ukoliko to njega dovodi na neku od funkcija. Koalirao je i sa PES-om, i sa Demokratama, kao i sa DF-om i DPS-om, i to sve u prethodne dvije godine.
On je i tada, kao što to radi sada, žestoko „pljuvao“ po političkim oponentima da bi nedugo zatim sa tim istim „popljuvanima“ ulazio u koalicije, kako na lokalnom tako i na državnom nivou.
Po sistemu „pljuni pa poliži“, i sada će pokušati da pronađe pozicije mnogo veće i značajnije od onoga šta mu stvarno i pripada.
Ali, sada su to i neki drugi koji su puno više zaslužni za ovu poziciju u kojoj su se našli. Oni će biti vlasnici svojih odborničkih mandata i sigurno neće dozvoliti da im lider partije, sa kojim nijedan strani diplomata ne želi da se susretne, uređuje njihovu (podgoričku) kuću. A, vidjeli su kako je znalački „uredio“ svoju ulcinjsku.
Kucnulo je!
Sa druge strane, još jedan fakat mu ne ide ne ruku, a to je lista kandidata za odbornike sa kojom su ušli u predizbornu trku sa Milatovićevim dijelom PES-a i Pokretom za promjene. Na njoj prosto nema dovoljno Urinih članova, pa se lako može dogoditi da ona dva odbornika Perićevog Preokreta zamijene ove, pretjerano skupe i zahtjevne, Urine odbornike. Naravno, ovo sve pod uslovom da uopšte i razmisle da poslušaju „relaksiranog“.
Sa druge strane, ukoliko Milatović, poučen onom Njegoševom: „Spuštavah se ja na vaše uže, umalo se uže ne pretrže“, odluči da ipak nije toliko naivan i neznaven da dozvoli da ga bivši drugar iz apostolskih dana ponovo prevari ili ga, daleko bilo, zacrveni sve ono šta je o Spajiću izgovorio u kampanji, onda je jasno da neće prevagnuti na tu stranu kojoj i ideološki i budžetski pripadaju obojica.
U tom slučaju se Dritan može „gicati“ (koristim podgoričke izraze bez želje da nešto ili nekog uvrijede) koliko mu je volja, jer negova politička težina više neće, ma na kojem tasu bila, pomjeriti bilo šta.
„Pala muva na međeda“ – što bi ono, opet, kazali Podgoričani.
Šta će se sve dešavati u narednim sedmicama ostaje da vidimo – i ko će moći sa kim i zašto niko ni sa kim ukoliko se budu držali riječi i kako će to sve prevazići, zaboravljajući na riječ?
No, bilo kako bilo, ovaj grad je već ljepši i urbaniji nego je bio prije neđelje veče. Večeri koja se tiho spustila bez velike pompe, krikova, urlika i raznih spektakala i usnula mirno i spokojno kao u pjesmi podgoričkog sevdaha.
Pomračina, stara varoš spava
Ej, Sahat kula dvanajest kucava...
Kucnulo je!
