''Godina prođe, a dan nikad'', rekao bi Nikola Kaluđerović, posljednji osuđeni za krvnu osvetu u Crnoj Gori. Ovu rečenicu kasnije je iskoristio Žarko Laušević za naslov autobiografske knjige. I stvarno - godina eto prođe, a dan još nije. I neće.
Generalno, dani prolaze. Svi oni u kojima nismo napravili nešto veliko, pamćenja vrijedno. Odlaze kao da ih nije ni bilo. Dani koji su značajni, vrijedni pamćenja, istorijski - oni ne prolaze. Oni odjekuju u budućnost, poput velikoga praska.
Takav je i bio 5. septembar 2021. godine. Veliki datum novije, ali i cjelokupne crnogorske istorije. Veliki, jer je Crna Gora dokazala da ima građane. Svjesne građane, koji ne pristaju na poniženje, ucjenu, prijetnju. Građane koji ne padaju na manipulacije ni vlasti ni onih koji zloupotrebljavaju Boga. Građane kojima je građansko bitnije od nacionalnog. Jer, etnički homogena, jednonacionalna Crna Gora nema budućnost. Ona takva ne bi ni bila više Crna Gora. Crna Gora su sve njene različitosti i sve njene kulture. I crkve i džamije. I zvonik i minare.
Takva se Crna Gora branila na Cetinju tog 5. septembra. Različita i zajednička. I normalno, s punim pravom možemo reći, ko je gođ bio protiv te odbrane - protiv je i takve Crne Gore.
Nije ova konstatacija isključiva. Jednostavno, ako odlučiš da pucaš na slobodne ljude koji se bore za taj ideal, ako zaprašiš suzavcima slobodarski grad koji je vazda bio prvi na braniku Crne Gore, ako udariš na obraz i čast Crnogoraca, jednostavno je - ti i nisi za slobodnu Crnu Goru. Nisi za multietničku, nego za multičetničku.
Na kraju krajeva, nalogodavci ofanzive i desanta na Cetinje to su i dokazali bezbroj puta nakon tog 5. septembra.
No, u danu obilježavanja godišnjice naših suza i hrabrosti, ne treba trošiti riječi za sitne prodane duše, izdajnička bezvrijedna srca i one koji su se sladili na crnogorsku muku. O njima će suditi istorija, a ona je mnogo žešća u tome nego što bih bio ja u ovim redovima.
Ljepše je pisati o tome što smo tada shvatili da Crnu Goru ima ko da brani. Da Crna Gora ima mladost koja ne preza i ne bježi, kao neki! Da ima i starost kao jaku uzdanicu. Da Crna Gora ima Crnogorke, karijatide na kojima stoji ova naša ljepotica. Svaka kao lovćenska vila koja bdijaše nad našim precima dok su državu mučenicu branili.
Shvatili smo ono što smo davno zaboravili. Da Crna Gora ima sebe. I ime i prezime. I čast i dostojanstvo. I crnogorstvo kao ideju njene multietničnosti i zajedništva. A to vrijedi braniti! Jer, što su država i narod bez toga? Samo prazna ljuštura i bezlična teritorija. I ljudi bez emocija i pomisli o nečemu što je iznad svakodnevnih stvari.
Belveder je dokaz da postoji to nešto što je iznad. Nešto sveto. A sloboda je Crnogorcima ono najsvetije. Nešto bez čega ne mogu. Nešto bez čega, kad bismo ostali, više i ne bismo bili Crnogorci. Zato su dušmani i udarili na najveću svetinju i na grad Cetinje kao centar slobodarstva.
I Belveder je simbol slobode. Krš dva puta okupan krvlju i suzama da bi se sada tamo ponosno vijorila crnogorska zastava. Isto crvena kao i krv. Jer crnogorska zastava se ne vijori niđe jer joj je to neko dao, no samo onamo đe je to dobro zaslužila. O zaslugama po gudurama oko prijestonog grada suvišno je pisati. Teško da bi sve stalo u par stotina stranica.
Mnogi su htjeli doći tog 5. septembra na Belveder, ali zbog pritiska policijskih snaga pod naredbom anticrnogorskog režima i njihovih barikada nisu mogli. Hvala im na ogromnoj podršci i brizi zbog kojih je i njima ta noć bila neprospavana. Hvala svim prijateljima, zabrinutim majkama i babama i ponosnim očevima i đedovima. Nismo ih obrukali!
Taj dan nikad ne prolazi. Pominje se svakodnevno. I pominjaće se još dugo. I slaviti kada za to dođe vrijeme... Onda kad oplačemo naše koji bijahu tu, a tragično završiše.
Neopisiva je radost kada na ulici sretnemo nekoga koga viđesmo te noći i sljedećeg jutra pod vedrim nebom. Ljude koje i ne poznajemo bez kroz tu sliku jedne hladne noći, oko ognja i oko barjaka. Pa samo podignemo čvrsto stisnutu desnicu u znak pozdrava. Bez riječi. One su suvišne.
Ta šaka kaže sve što treba. Svu istinu ovoga svijeta. Te dvije dovoljne riječi. Nije pao!
