Nijesam antropolog, ali nije mi ni problem da zamislim našeg dalekog pretka, na pjeni od mora, u pećini u Lipcima, koji je, pošto se najeo sirovih mušlji i pažljivo zaskočio neku od žena u čoporu koja mu se smješkala kao znak da mu neće odvaliti lobanju kakvim kamenom ili palicom, ostao zagledan u kameni svod nad njim, po prvi put u životu se pitajući – a šta sad?
Ne znajući da svaka dokolica dovodi do promišljanja, a ova do ideje, kao što je mnogo kasnije i ustanovio Vajld, a zatim i odluka da uzme ugljen u svoju ruku i naslika autentični prikaz životinja koje je lovio i kojima se divio stvorila je od njega, prvog lokalnog umjetnika, koji nije ni slutio da će slavu steći negdje krajem dvadestog vijeka. Ono što nije mogao da razumije, ali je zasigurno osjetio, bilo je da se u tom trenutku desila interakcija nošena strašću, poslije koje ni on, a ni pećina više nikada neće biti isti.
Od Lipaca, kada je sve započelo u momentu inspiracije glavnog junaka koji se baca na slikanje umjesto da juri sa ostalim članovima komšijski čopor, likvidira ih, a potom im zarobi i prisvoji sve žene, pa do današnjih dana, strast na ovim prostorima je kao u ovom primjeru rijetko mijenjala svoj karakter nabolje i manje-više uvijek ostajala pećinska.
Moram da se složim da je nacionalizam kao negativna konotacija strasti, takođe veoma „pećinski“, ali sada želim da govorim o nuspojavi, najprostijem šovinizmu koji je toliko idiotski nastrojen da ga je normalnom čovjeku skoro nemoguće razumjeti, o otrovu koji će prije ili kasnije kontaminirati sve što dođe u dodir sa njim.
Višak slobodnog vremena otvara vrata za velike strasti, a višak vremena na našim prostorima nikad ne sluti na dobro
Zamislite čovjeka koji u pola noći, da ga ko ne vidi, u Rakonjama sa fantomkom na glavi obija komšijsku septičku jamu u nadi da će uspjeti da izvuče dvije kante onoga što tamo leži, odlazi kući i ne može da spava od uzbuđenja zbog toga što će sjutra uraditi. Ne znam kako se to tačno odigralo, izmišljam, ali svaki scenario je podjednako ubitačan, zar ne? Ne mislim ni da je vrištanje na Šofra ništa bolje, kao ni otimanje zastava, hranjenje malih Muslimana svinjetinom, „klanja“ koja su popularna tema među djevojkama na YouTubeu itd. i tome slično.
Spinoza kaže da se jedna strast potire drugom jednako snažnom i da je to jedini način za promjenu. Koliko pameti i entuzijazma je potrebno i da li je ima dovoljno u našem narodu da se iščupamo iz ambisa u koji smo svi zajedno zapali?
Pored bunga-bunga stvarnosti ja bih rekao – jako malo!
Što se mene tiče, svako nek' ide tamo gdje želi, srećan mu put, samo nek' poštedi one koji neće da budu dio tog sistema vrijednosti.
Ako postoji iole dobar odgovor na prethodno pitanje, a vjerujem da je Oskar Vajld dobro primijetio, višak slobodnog vremena otvara vrata za velike strasti, a višak vremena na našim prostorima nikad ne sluti na dobro.
Kada bismo samo malo više istog, trošili na sebe, a manje jurili predizborne karavane sa lokalnim „Palmama“ u povoju i nekim već formiranim opskurnim likovima, napadali zubima na grkljane komšijama i rođacima zarad zadnjice ovih prethodno spomenutih, a potom slavili junaštvo uz pečenu jagnjad i „zidarsko“ pivo, možda bi nam i bilo bolje.
Ovako smo samo postali taoci najnižih strasti, onih na koje naš junak iz početka priče ne bi ni okrenuo glavu, već bi uz jedno pih, zaogrnuo komad kože preko leđa i potražio sebi neku bolju zanimaciju.
