Bio je, i prošao je, još jedan Njegošev dan. Čini se da što duže poznajemo Njegoša, to ga manje razumijemo i shvatamo.
Danas nam on više služi za podjele i kontra-argumente nego li za ozbiljna tumačenja i učenja.
Ali, vjerovatno ćemo biti jedini narod koji će moći reći da je svaki njegov građanin pročitao Njegošev Gorski vijenac. Bila bi ovo lijepa informacija, i podatak za divljenje, savršena tema za diplomatska k...... po briselskim kuloarima.
„Je li Ulf (kako je ispravno Ulf ili Ulfše), šta čitaju mladi Šveđani? Pipi dugu čarapu, je li?
Bilo bi ovo savršen podatak kada ne bismo znali da je Gorski vijenac i prva knjiga koju crnogorski građani čitaju, ali i ono porazno i žalosno - jedina knjiga koju će većina pročitati.
Iz te, pogrešno postavljene metodologije izučavanja književnih djela u osnovnim i srednjim školama, danas i crpimo svu ovu gomilu raznih tumača, poštovalaca i znalaca Njegoševog lika i djela. Da smo kao društvo zaista željeli da edukaciju generacija koje dolaze, unaprijedimo i „pokrpimo“ sve one rupe iz prošlosti, mi bismo im dali da Njegoša čitaju kao potonjeg, a nikako kao prvog.
112I, sigurno im ne bismo dali da čitaju Gorski vijenac, već Luču mikorokozma. Ali, kako da se to desi kada na sam pomen „Luče“ većina ministara ma'ne rukom uz neki nerazumljivi komentar i uteče da im neko ne postavi još neko pitanje o njoj, koju ne razumiju od naslova pa nadalje. I, to baš ništa, ič...
Vijenac kao razumiju, o njemu vole da pričaju, a kada ih malo dublje propitate shvatite da su razumjeli samo onaj dio o babi i popu Miću. Um, dam, am... znao je Njegoš da mora svima dati svoje štivo, a većini većinu jer svačiji je glas bitan i jednak.
Vješto je, a poetski maestralno, pokušao da politički utiče na tadašne javno mnjenje svojih savremenika i kroz veličanje lika i djela rodonosca vladike Danila pokuša istaći i dokazati trajanje dinastije Petrović-Njegoš, a samim time i dokazati vjerodostojnost i pravo na ličnu poziciju.
Čini se da što duže poznajemo Njegoša, to ga manje razumijemo i shvatamo
Jer, sve ono šta je Petar II Petrović Njegoš bio u misticizmu, književnosti i filozofiji, on to nije bio u svjetovnom i vojnom smislu. Njegove zasluge, kao vojnog zapovjednika Crnogoraca bile su daleko od onoga šta su njegovi maniti podanici očekivali od njega. Neuporedive sa onim koje je imao njegov prethodnik, sveti vladika Petar I, i to neuporedive u svakom smislu.
Petar I je bio slavom ovjenčani ratnik i predvodnik sa Martinića i Krusa, zapovjednik koji je zaustavio velikog Mahmuta Bušatliju i time sačuvao kuće, zemlju i živote svojih Crnogorki i Crnogoraca, i utkao prvi vez u grb crnogorske nezavisnosti, koji će njegov nasljednik Danilo zatkati za vjekove.
A, opet je u rijetkim mirnodopskim trenucima bio umiritelj, diplomata i ekonom. Sve ovo Petar II nije stizao da bude, a i gledajući sa ove distance njegova interesovanja su bila mnogo drugačija i vanvremenskija od onoga šta su Crnogorci toga doba mogli shvatiti i prihvatiti.
Zamislite tadašnji sastav velikog plemenskog vijeća, kojeg čine zaslužni i prekaljeni borci, prvi među mnogim zaslužnim. Ugled u tadašnjem društvu sticao se isključivo vojnim zaslugama, jer je Crna Gora u tom periodu bila u stanju konstantnog ratnog trajanja i vojne prijetnje.
I dok članovi tog vijeća, nezvanične Crnogorske skupštine glavara, broje svježe rane i prebiraju po sjećanjima proteklih bitaka, njihov poglavar, duhovni i donekle svjetovni, proučava Kabalu i srednje-istočne mistike.
„Ko na brdu ak' i malo stoji
Više vidi neg' onaj pod brdom“
I, bio je on, za komat, iznad svih ostalih na tom brdu. I vidio mnogo bolje od njih i šta dolazi i šta je bilo do sada, ali trebalo se često spustiti i među njih, krh, bolešljiv, pun nekih njima nerazumljivih riječi i tumačenja i ubijediti ih da je on taj koji treba da bude - prvi među njima.
Taj društveni okvir je i natjerao Njegoša da napiše Gorski vijenac i kroz njegove likove ubijedi tadašnje Crnogorce da je njegova dinastija vjerodostojno, i po pravdi i zasluzi, tu đe jeste a da je on i Bogom i narodom ispravno biran da bude prvi.
Koliko je time uspio da ubijedi svoje „na gotovs“ Crnogorce, istoričari se još uvijek nisu saglasili, a i neće... Međutim, ono na što sigurno nije računao je da će taj političko-istorijski spjev, 177 godina kasnije, imati skoro isti uticaj na javno mnjenje, političko djelovanje i etničko opredjeljnje kao i onda kada je pisan.
To što danas imamo tri univerziteta i još desetak polu-divljih fakulteta, to što smo među prvima po broju visokoškolskih diploma u Evropi, to što imamo najveći broj „pametnih“ telefona po broju stanovnika, to što nam premijer jedini na Balkanu ima „plazmu“, i još sijaset drugi čuda, nikako nam ne daje za pravo da kažemo da smo odmakli od onih sa sredine 19. vijeka.
...um...dam...am...
...bi...nu...no...
...na...ša...ra...
Kao najveći dokaz toga su i laureati Njegoševe nagrade posljednih par godina, čime smo i onaj neupitni filozofski genij Petra II srozali do granica besmisla. Dokaz je i pokušaj političkih „elita“ da ruše Njegoševe tekovine i da ih nanovo „zidaju“ po nekim njima, novim „osviješćenim“ lažima i podvalama.
...Njihovo će kratko zatočenje
Bit im tužno nepostojnoj duši:
sa plačem će na zemlju padati,
sa plačem će na zemlji živjeti,
sa plačem se u vječnost vraćati,
mučitelj će jedan drugom biti,
svaki sebe poosob najveći.
I, kada sve ovo sagledate i shvatite na kojem smo niskom nivou društvene svijesti, ne čudi predlog da svaki poslanik u crnogorskom parlamentu dobije svog savjetnika.
Mada, možda bi bolje bilo da većina njih, pogotovo predsjednik Skupštine, dobije staratelje a ne savjetnike, jer predlozi koji svakodnevno stižu iz tog najvišeg predstavničkog doma, često sliče predlozima osoba sa veoma sumnjivim kognitivnim rasudama.
Ali, ako ništa, makar su kriminalci, Balijagić i Ministartsvo unutrašnih poslova postigli džentlmenski dogovor da se tokom trajanja praznika svi malo primire i odmore. On i oni se kao neće sakrivati a ovi ih kao neće tražiti, pa će neđe od ponedjeljka sve nanovo.
