Umjesto odgovora na sveprisutnu potrebu da se bude aktualan i nov, donosim fragment iz mojih Zapadnih zapisa, pisanih na početku ovog milenija.
“Živimo u naopakom svijetu gdje diktature smjenjuju despocije, a uspavanka s pričom o demokraciji vrti se još samo kod nadobudnih tipova i u demagoškim TV programima, u stvarnosti nikad. U skoro svakom jeziku osim u mom, zadržao se oblik i skup i dragocjen, drag, u gotovo istom sinonimskom značenju. Kad netko danas kaže za nešto što gleda, a ne može si priuštiti: To je drago, u Hrvatskoj ili Crnoj Gori razumjet će samo lingvisti ili samo oni preko 55 godina starosti, da je riječ o nečemu skupom.
Ne znam što reći, kako promišljati kolektivno zlo? Gdje pronaći pribježište? Utjehu, snagu i vjeru?
Ipak, još sam osjetljiva na klasne razlike, premda ne živim više u velikoj Francuskoj gdje nitko nije beskućnik, nitko gladan, nitko bez liječnika i socijale. Niko srećan i niko dovoljan, čujem moju majku kako s pjesnikom dopunjuje. Istina, ako su srdačnost i osmijeh mjera socijalne sreće.
Ovdje skoro da ni prosjaka nema, ako se izuzmu prestarjeli hipiji, sveprezirući i oholi koliko je potrebno da se nametnu bogatoj većini. I naravno, neizbježni kao kiša, ljubav i nevrijeme Cigani, koji još nisu svladali alfabet socijalne pomoći. Ona je ovdje poprilična i mnogima je pokriće za nerad.
Ali i ovdje, kao u mnogim svjetskim mjestima, moda je zadnjih deset militantnih godina tako uniformna, pa se i bogati i srednji i siromašni slično nose, da razlika među njima u odjeći nema ili nisu odmah uočljive. Kao kod nas.
Gdje naš uvaženi tjednik, za koji ovdje plaćam ciglih 3 eura, a vrijedi koliko i pišljiv bob, donosi reportaže o djeci našega jet-seta, javnih djelatnika, glumaca, pjevača, novinara, gdje se i kako oblače. Prvo sam mislila da ne vidim dobro,pa onda da je ipak riječ o djeci naših odbjeglih umjetnika. Ali kada sam se udubila u tekst, vidjela sam da je riječ o kapricima domaćih klinaca, za koje u Zagrebu nema dućana nego se oblače po londonskim buticima.
To ne da je degutantno objaviti, to je, u času kad je stotine hiljada djece u Hrvatskoj gladno, bez knjiga ili krova nad glavom, ili bijedno obučeno, to je prostački i uvredljivo, tako da čovjek mora imati dobar želudac i debeo obraz da to podnese.
I zbilja, umiremo od znatiželje da bismo saznali u kojim to buticima Londona ili Azurne obale zvijezdine zvijezde troše funte i eure za haljine na premijernim predstavama svojih samohranih majki. I to je neprihvatljivo, kao i pohvale psećem dreku podno Alpa. Bolje je obožavati pseća govna, kako to zdušno rade napoleonski potomci nego se izložiti frivolnosti purgerskog miljea, u kome, kajne, naši klinci jašu na trotinetima, motociklima... I dopuštati im da nam se penju na glavu uvezenim idejama iz zapadnih izloga.
3I da se razumijemo odmah: ne spadam u ljude koji su odrastali u siromaštvu da bih bila jalna šminkerskim malim idiotima. Bila sam jedinica koja je uživala milosti dviju profesorskih plaća roditelja. A to u vrijeme mraka i nije bilo tako malo. Ali, vjerujte mi na riječ odgajana sam u antisnobovskoj tradiciji od ljudi koji su znali i za trpkost oskudice i za prve honorare od kojih se može ozidati vikendica.
I znalo se dobro: ne mora mi biti sve, niti onoga časa. Niti znači da je ukusno i dobro to što jeu trendu ili in. Zato i ne podnosim šminkere i sretna sam što su u Grenobleu rijetki kao patuljci. Naravno da volim modu; ipak mi je dovoljan samo detalj da namirim taštinu i ukus.
Vidjela sam toliko ljudske nesreće i u vlastitoj kući i među neznancima, kako reče Egipćanin Kemal, moj susjed: previše sam patio da bih vjerovao u Boga. Tako i ja, odviše poznajem nevolju da bi bog novca mogao da je otkupi.
Premda znam da staleška pripadnost hoće svoju fenomenologiju. Ali, da bi se svijet zabavljao ili grizao zbog garderobe živih barbika, pa zar to u zemlji koja vrvi od siromaštva, prosjačenja, samojbojstava i zločina, zar to nije cinično i duboko nemoralno objavljivatiu času kad se radi o BITI ili NE tog istog Nazovi zapada?
I neće biti američke bombe niti rasipanje njihovih nebodera to što će isključiti svaku pomisao na budućnost. Ne, okidač na povijesti svijeta povući će neka od tih kapricioznih histeričnih barbika ili hi-menova. Takav svijet osiromašen, dezavuiran, ispražnjen od njihovih sapunskih ideja, ali i od stvarnih vrijednosti i nije po ukusu preslađenog jelovnika.
A ako samo par stranica dalje okrenete list, naći ćete reportažu na sedam stranica o napuštenim psima. Uzdravlje. Koliko je napuštenih ojađenih deprimiranih i izgnanih Hrvata, Srba ili Crnogoraca, nitko se i ne pitau ovom času opće kinofilije… Ili imam li ja to zadaću šapnuti kao šalabahter preko Alpa i Dolomita, da baš sasvim ne zasmrdi po logoru, u našim demokracijama s mafijaškim licem? “
U prošlom eseju pisala sam o svjetlosti u mračnim vremenima. U samo sedam dana ponovo se dogodio jedan ludi zločin u Crnoj Gori, ponovo na Cetinju. Moji mi zagrebački i crnogorski prijatelji šalju tekstove s portala, osobne i dirljive zapise.
Ne znam što reći, kako promišljati kolektivno zlo? Gdje pronaći pribježište? Utjehu, snagu i vjeru? Institucije su posve zakazale. Ne mogu reći da me jedno kolektivno zlo manje uznemirava od drugog ili trećeg.
Zapažam samo kako su mladi ljudi ponovo na ulicama: u Beogradu, Novom Sadu, Podgorici, Zagrebu. Svakog je vikenda neka akcija: jedni protiv drugih okreću se demonstranti i policija. Umjesto zaključka postavljam jednostavno pitanje: zašto se povijest ponovo valja ulicama? Ili drugačije: kako se zaštititi od viška informacija?
