Listam po prošlogodišnjim zapisima svojih lektira. W. Benjamin, J. Derrida, B. Russell.
Russell kaže na jednom mjestu: Pod religijom podrazumijevam cjelokupnost uvjerenja koja su prihvaćena kao dogma, koja vladaju tijekom života. Pritom ona ignoriraju očiglednost, ili joj se suprotstavljaju. Oni koji prihvaćaju boljševizam postaju neosjetljivi na znanstvene dokaze i čine intelektualno samoubojstvo...
U istoimenoj knjizi Russell u nekoliko navrata uspoređuje boljševizam s islamom, jer su kaže, obje religije: praktične, društvene, nespiritualne, orijentirane na uspostavljanje vladavine na onom svijetu…
Misija boljševizma je univerzalna, on će ostvarivati izvoz revolucije u druge države kao što je nekoć snagom oružja osvajao islam.
Donosim i indikativni fragment iz mojih Zapadnih zapisa:
„Početak osamdesetih provela sam u Milanu. Kad bi se i mogao zanemariti filoruski modni trend koji je vladao među lijevim intelektualcima, ne smije se zaboraviti na iznimnu toleranciju i znatiželju Milaneza za ruske prijevode, poeziju, film. I ja sam u dva cinema-essai pažljivo pratila što se zbiva u sovjetskom filmskom carstvu. Po tonovima, melankoliji i kameri, podsjećali su filmovi u kinu Obraz na poljski film i Bergmana, a najzanimljiviji su mi bili oni Andreja Tarkovskog.
Možete li misliti kako sam bila ponosna kad sam petnaestak godina kasnije objavila knjigu pjesama u toskanskoj ediciji uz Arsenija Tarkovskog, redateljevog oca. Ali, osim erudita i bibliofila, tko zna za nas?
S očajem gledam i na sve veće podvajanje među piscima, koji, namjesto da grade mostove i ćuprije, pišući o jednoj bestijalnosti ne mogu a da ne politiziraju ili koketiraju s drugom
Ipak, s kakvom bih radošću mogla pisati o novome, da je prilike, da je novoga. Onim svjetlom filozofije koja mu se još od devetnaestostoljetnog zanosa, tako slijepo predaje. Međutim, na tzv. povijesnoj sceni, odnosno njenoj anti-povijesnoj alternativi, novo je samo surogat zbiljski novoga, kao saharin za šećer, kao štrkljava i bezlična manekenka za istinsku krasoticu.
Svi smo robovi novoga, mi koji smo rođeni iza Drugoga rata, ili točnije rečeno, između dva svjetska rata. Svjesno ili ne automatski smo se prepustili američkoj ambiciji da se dosegne novo. Ona se revnosno perpetuirala u tehnici, filmu i naravno u najisplativijoj proizvodnji laži, politici. Pitam se sada, na pragu novog milenija i ne bez dubokog očajanja i srama, koje smo to novo usudili odbiti, a dolazilo je preko Bare? Jesmo li roboviCoca-cole ili demonske politike novoga svjetskoga poretka?
Platili smo gore nego oni koji su izgubili Drugi rat, Italija i Njemačka. Ne samo ljudskim mesom i apsolutnim nihilizmom, već i sluđivanjem koje ne pamti novija evropska politika. Totalna demonizacija i jedne i druge i treće strane, eksperimenti s logorima i zvjerstvima, sve su to posljedice famozne američke demokracije i potrebe da se svaka pomisao na socijalizam ili Istok uništi...
Pitam se zdvojno, koliko smo ruskih pisaca u zadnje vrijeme preveli, koliko filmova uvezli, koliko izložbi postavili? Ili je li to samo na djelu stara mizoslavenska politika u novom ruhu, kao predzadnji korak ka konačnom rješenju?
Nepojmljiva je američka rusofobija, čak i sada kad je palo svesovjetsko carstvo, zajedno sa svim krabuljama ideologije i propagande. Ali ipak, kako bi rekli ruski emigranti, najveći događaj XX stoljeća Oktobarska revolucija, morao je biti enormni potencijal novoga, upravo kao buket zora koje se rasprskavaju na istočnome i vrlo žarkom obzorju. Ono je beskrajno oslobađanje kreativnih energija koje su dočekale i nas rođene nakon iskušenja revolucija.
Lijepo je pratiti kako su se u književnosti i slikarstvu oslobodili prostori novoga, s avangardnim pokretima i novom slikom apstraktnog i geometrijskog modela.
Neću zaboraviti izložbu postavljenu u renesansnoj milanskoj vijećnici koja je kronološki pratila razvoj ruskog futurizma. Koliko se sjećam, nije uzela u obzir i emigrante slikare, jer ne pamtim ni jedno Chagallovo platno. Ali, i bez tog velikog majstora nesvjesnog, rano sovjetsko slikarstvo planulo je svim svojim sjajem donoseći novi minimalistički aristokratizam slike. Izložba je bila voluminozna, u prizemlju milanske vijećnice, par koraka od Duoma. Jedni uz druge stajali su suprematisti i futuristi, ilustrirani bogatim katalozima, predstavljeni decentnim atašeima kulture, povjesničarima umjetnosti, Rusima.
Nije se još te 1983/1984. ni slutio rasap Crvenog carstva a milanska je publika promatrala istočni futuristički pandan. Treba li mnogo zrnaca soli da sublimirate jednostavan zaključak: totalitarizam hoće svoje prethodnike u slici i riječi, hoće svoju novu aristokraciju, trebaju mu zastave modernosti i prevratništva.
Sad mi se čini da je kod Amerikanaca na djelu neka vrst plahe fobije od stvaralačke fantazije ruske: ne treba joj mnogo da se zakovitla u slijepu mržnju. Uostalom, koliko su već znanstvenika potkupili, koliko pisaca oteli, posvajajući ih. Kao i svaka druga nesvjesnost i ova kolektivna i individualna, duboko je atavistična i nikad nije dovoljno objašnjiva racionalnim razlozima.
Sličan je proces na djelu i na uvjetno rečeno našim prostorima: mizosrpstvo je toliko rasprostranjeno da postaje opće mjesto. Nažalost, većina mojih sugrađana i sunarodnjaka, sjedinjeni su mržnjom prema različitima, prema Srbima. Neće vam sad pomoći paralelizam s Baskima i Španjolcima ili Kataloncima. Ne, jer ova je mržnja od one iskonske, atavističke kainske mržnje jučerašnjih blizanaca, ne samo braće.
I nekako konzervativci, desničari, fašisti. I nekako kažem. Ali elegantni Evropejci, usukani od dijeta i panevropskih težnja, kako mogu ovi jučerašnji šezdesetosmaši potpisivati peticije - svaka je bila simbolički lista za odstrel, prijedlog za inventar pogroma-kako se oni mogu igrati skrivača s nacistima u vlastitim redovima: kako su se prošunjali, prokrijumčarili u svojim institutima, otvorenim društvima, zavodima, da zbrišu svaku zajedničku tradiciju.
Jer trebalo je dosta tinte proliti da se izbriše zajednička novija kulturna povijest: Ilirizam, strossmayerovstvo, pravopisni preporodi i konačno, stanovanje pod istim državnim šatorom makar bio u neprirodnim granicama. Jer i taj je zajednički program bio povijestan. Dok nije dotrajao, od Berlinskog kongresa do Versaja. Od Sarajeva do Sarajeva, ako vam je lakše tako pamtiti.
Naravno da mi ne pada padati u zajednički i obostrani zanos od mržnje, prema drugačijoj književnosti i kulturi. Odviše poznajem srpsku poeziju odĐure Jakšića ili Laze Kostića, do Ivana V. Lalića ili Aleksandra Ristovića, da bih gubila vrijeme u besmislenim analogijama i neplodotvornim kojevitez nadmetanjima. Mojoj riznici ne trebaju Mažuranić ili Njegoš, Kranjčević ili V. Ilić, Tin ili Dis, meni trebaju i jedan i drugi dio imaginarnog para, koje su nam nametnule radionice brisanja kolektivnog i individualnog pamćenja, u ruhu programa za Obnovu nacionalnog ponosa. Da ne velim Hobotnice svehrvatskog crnila ili Svesrpske svetosavske panaceje, u njihovim maticama i matricama.
Ne znam kako bih mogla zamisliti svoj ljudski i književnički senzibilitet bez lektire Laze Lazarevića ili Milovana Glišića, Jovana Dučića ili Milana Rakića, Miloša Crnjanskog ili Iva Andrića, Danila Kiša ili Mirka Kovača, da se zadržim samo na najznatnijim imenima u mojoj intimnoj hijerarhiji. Stoga mi i ne pada na pamet da izjednačavam čitav jedan narod s njegovim političarima, kao što mi to nije padalo na pamet dok sam čitala Manna ili Musila, D' Annunzija ili Pasolinija.
Ići pojednostavljenjima i stizati prečicama do glave ili repa. Možete sad uzeti i metaforu kičme, ali bojim se da će me netko među našim vrlim puristima upozoriti da je, u hrvatskom ta riječ kralješnica. Baš im hvala, ako se tako može reći: Nemaš kralješnice. I zbilja, nismo je imali kad smo je savijali bojeći se uvijek još većeg zla od onog asimilacije, prilagodbe, jednačenja po mjestu tvorbe, rođenja, zvučnosti.
Jednako tako me nitko neće uvjeriti da je potonji balkanski rat samo posljedica loše konačnosti titovske politike ili "velikih kulturalnih i vjerskih razlika", kako to hoće predstaviti u tzv. svijetu namjesnici svih fela. Pitam se, jednostavnom računicom, koliko su godina bile ujedinjene Italija ili Njemačka, i je li njihovo iskustvo zajedništva među regijama, ako se iizuzmu krvavi srednjovjekovni obračuni među gradovima, bilo manje traumatično?
Gdje je osim integrativnosti katolicizma ili protestantizma, bilo okupljanja samo na fanfare zajedničkog neprijatelja? I molim vas lijepo, zašto bi Bosanac bio dalji Slovencu nego što je to Puljeze Lombardu?
Stoga odbijam sistematsku, sustavno i temeljno mizantropski projektiranu politiku mržnje svih protiv sviju, u ciničnome času kad se Evropa ujedinjuje brišući praktično čak i neophodne kulturne distinkcije - i uostalom prihvaćanjem engleskog kao novog lingua franca - a balkanski se potkontinent demonizira i dezavuira, pretvoren u najveći logor i najveće groblje ovog dijela svijeta.
S očajem gledam i na sve veće podvajanje među piscima, koji, namjesto da grade mostove i ćuprije, pišući o jednoj bestijalnosti ne mogu a da ne politiziraju ili koketiraju s drugom, makar ona bila jednako besmislena, opaka ili nastrana. Ojađena sam što su i prvi među njima, ako ih uopće ima, podlegli diktatu politike pa kao zli trgovci, namještaju jezičac na vagi dodajući utege, jednačeći prošlo i sadašnje, krvnika i žrtvu, podmećući kukavičja jaja u gnijezdo novog sotonizma. Ne čujem ni jedan trezven glas, ni jedan glas mudraca. Makar on bio i istočni…“
Bojim se da suvremenom trenutku, koji je vremenski udaljen od mojih Zapisa četvrt stoljeća, nemam mnogo za dodati. Osim možda da ponovim riječi Bertolda Brechta:
„Sva vlast proizlazi iz naroda. No kamo ide?“
