Najmanje krivim “prepisivače”. Oni su tek posljednji vagon u vozu koji godinama juriša ka provaliji.
Mašinovođe
Njime upravlja politička elita, koja bježanjem od individualne, političke, moralne i kolektivne odgovornosti, svima onima koji žele da profitiraju na nepravdi daje uputstvo kako da “lupe, i ostanu živi”. Izigravanjem ugroženosti i neosnovanim optužbama, ispraznim floskulama i skrnavljenjem ideje protestovanja, gasi se i posljednji tračak nade da će meritokratija zaživjeti u Crnoj nam Gori.
Kontaminacijom svake pore društva, uključujući prosvjetu, politikanstvom i partijskim interesima, dopustili su da se iskoriste politički funkcioneri unutar svakojakih tijela i organa (Ministarstva prosvjete, Državne komisije za maturski ispit, i, na kraju, kao posljednji, nedopustivi, udarac, Ispitnog centra) za spuštanje ove egzistencijalne situacije na politički teren, gdje je sve dopušteno i gdje kapital nije znanje, već marifetluk. Maturanti su profitirali od svog neznanja (ili lijenosti), a partije od varalica sa tek stečenim pravom glasa i njihovih bližnjih, u jeku predizbornog bahaćenja.
Tu su, makar, maturanti naučili veoma važnu lekciju. Poltronstvo, prevara, prevrtljivost, licemjerstvo, odsustvo duha, individualnosti i moralnog kompasa alatke su uz pomoć kojih se u Crnoj Gori napreduje. Za to se, kao u čuvenom Skinerovom eksperimentu, dobija nagrada. Osnovna Skinerova premisa: ono što važi za pacove, važi i za ljude.
Oni koji su htjeli da nas, ne daj Bože, svojim znanjem i radom predstavljaju u inostranstvu, da pređu taj nedozvoljeni prag natprosječnosti, kažnjeni su provlačenjem kroz dnevnu štampu i instrumentalizacijom njihovog znanja za pomenute političke poene. I oni su naučili, na vrijeme, da nemaju alatke koje su im potrebne za preživljavanje na brdovitom Balkanu. Nek’ im je srećan put u Evropsku uniju, SAD ili Aziju, gdje će njihovo znanje biti vrednovano kao neprocjenjiv resurs države na njenom putu ka ekonomskom, tehnološkom i duhovnom napretku.
18Nama ostalima nek’ je srećna Gimnazija “Sveti Sava” u Podgorici, koja nam je prijeko potrebna. Na apele roditelja djece koja fizički ne mogu stati u vrtiće, kojima se djeca trpaju u međusmjene drugih osnovnih škola, koji mađijama upisuju dvijehiljadito dijete u jedinu (!) (svjetovnu) Gimnaziju u Podgorici, na vršnjačko nasilje od najranije životne dobi, na vapaje prosvjetnih radnika koji, blago rečeno, rade u nemogućim uslovima, okruženi pritiscima uprave, roditelja, Ministarstva, i istih onih malih nasilnika, niko, baš niko, ne odgovara. Dakle, ostalo im je da upute molitvu Svevišnjem, jer je, sudeći po (nepostojećim) reakcijama institucija, On nadležan da rješava ove probleme. Kada neko dijete pretuku u školi, imaće školsku kapelu nadohvat ruke, opremljenu da se pomoli za spasenje, a nasilnik će moći da ispovjedi grijehe. Ljepota božija!
Prvi vagon
Odmah za njima smo, najprostije rečeno, svi mi, uljuljkani u modus operandi kapitalističke privrede. Dok raspravljamo šta je i zašto izbačeno iz kanona – taj kanon predstaje da postoji, i oživljava Lismanova slika stvarnosti: “pitanje više nije šta bi moglo ili moralo biti dio opšteg obrazovanja” već “kako da ono postane efikasno na tržištu”. Niko da javno crnogorskom društvu postavi tu strahovitu dijagnozu: “više ne postoji obrazovna politika, već jedino tržišno orijentisana politika obuke”.
Test opšteg obrazovanja položila bi šaka maturanata. I to ne njihovom krivicom. Naše pristajanje na sistematsko ubijanje humanističkih nauka vodi u kulturno samoubistvo države. Zato i ne čudi što je baš Njegoš bio tema prepisivanja: kapitalizam i vrijednosti koje su, odrastajući u njemu, stekle generacije o kojima govorimo, parališu svaki potencijal da pojme temu koja je pred njih postavljena.
Djeca su utrenirana da se, čim uđu u obrazovni sistem, počnu boriti za svoje mjesto na prezasićenom tržištu rada. Školski sistem danas upravo liči na tržišnu utakmicu: saradnju zamjenjuje takmičenje, duhovno ustupa mjesto materijalnom. Potražnja za najboljim ocjenama je naglo povećana, jer je završena škola postala alatka finansijskog (umjesto duhovnog) prosperiteta, pa škole kao proizvođači robe (!) štancaju diplome “Luča”.
Adorno, u svom maniru, oštro upozorava da “industrija kulture popularizacijom obrazovanja ubrzava njegov pad – sredstvo širenja sabotira širenje”. Ovom hiperprodukcijom “najboljih” svodimo djecu na uspješnost njihovog odgovora na zahtjeva trulog obrazovnog sistema, koji nije mjerilo ni njihovog intelekta, ni kapaciteta za rad, uspjeh i vrlinu.
Kroz ovakav obrazovni sistem reprodukcija zadatog postaje imperativ, a time se umnožavaju oni koji će biti “nagrađeni”, koje pomenuh u prethodnom dijelu teksta. Poklanjanjem ocjena djeci i društvu se čini medveđa usluga: “od svakoga shodno njegovim mogućnostima” zamijenjeno je sa “od svakoga shodno potrebama tržišta”.
Time se ubija svaki vid individualnosti, potencijala za sreću i ostvarenost te djece u budućem profesionalnom životu a, sa druge strane, zato danas nemamo psihologa u Kliničkom centru, nemamo krojača ili obućara mlađeg od 40 godina, nemamo andragoge i pedagoge, književnike i naučnike koji bi trebalo da čine temelj ove države, a hiperprodukcija programera i ekonomista dovešće do generacije nesrećnih ljudi koji će ovim tempom postati višak na tržištu koje trenutno djeluje vrtoglavo lukrativno. Otuda i strah, ogroman strah, djece pred testovima znanja kao što je maturski ispit.
Na takvim čvorištima se potvrđuju ili ne potvrđuju kao “podobni”.
Drugi vagon
Roditelji. Čak i kada bi naš sistem obrazovanja postao savršen, transformacija društva ne može otpočeti dok se najučvršćenija društvena institucija ne pokrene: Kuća. Vaspitanje u ranom djetinjstvu uslovljava širinu prostora za manevrisanje koje će u daljem odrastanju djeteta imati prosvjetni radnici. Jer, zahtjevi roditelja u odnosu na dijete postaće vremenom zahtjevi djeteta u odnosu na sistem.
Ako od vašeg djejeta tražite materijalne dokaze akademskog uspjeha, u jurnjavi za ocjenama će zaboraviti da su profesori tu da uz njih stekne znanje, a ne produžena ruka olovke koja mu upisuje ocjenu i da su đaci tu da se sa njima druži, a ne mjeri svoje rezultate u odnosu na njihove.
U momentima kada osjeća da kaska za zahtijevanim, takvo dijete će pribjeći prepisivanju, moljakanju, plakanju i raznoraznim komisijama. Ako roditelj, sa druge strane, od djeteta traži da sa njim povede razgovor o temama koje u školi savladava, kaže vam šta o tome misli, organski će steći znanje i kritičku svijest, a ocjene će same doći. Mislim da je izbor očigledan.
Treći vagon
Prosvjetni radnici su godinama ogorčeni, izmoreni, razočarani, željni boljih uslova za rad, onemoćali zbog nekvalitetnog sindikalnog organizovanja. Na njihovu (ne)sreću nedavno su bili objekat populističkog povećanja plata, pa su apetiti nekih od njih zasićeni. Ostali su bili na protestu, i njima treba odati počast. Oni su stubovi koji ovaj sistem koji se svom silinom urušava nose na plećima.
Na protestu podrške prosvjetnim radnicima bilo je, po mojoj slobodnoj procjeni, četiri studenta i tri univerzitetska profesora. Akademska zajednica je u ovoj, i mnogo ranijih situacija, imala obavezu da reaguje. Ona se mora izboriti za izgubljeni ugled i autoritet u opštem društvenom diskursu. Upravo su na fakultete širom države dokumenta istovjetno predali oni koji su mjesecima učili za maturski ispit i 400 đaka koji su prepisali esej “gabarita” od 150-300 riječi. Na rang-listama će se naći rame uz rame.
Kako ovim potonjima, ma i najbolji, profesor ili asistent u nastavi da objasni šta je akademski integritet? Da ih nauči da napiše kvalitetan akademski rad, da im ukaže na vrijednost toga rada? Kako da zaštitimo Univerzitet, koji simbolički i operativno, mora biti bastion autonomije, tlo na kojem se stvaraju akademski građani, buduća društvena i politička elita jedne zemlje? Kako zaštititi akademsku zajednicu, sa akcentom na zajednici – u kojoj su i profesori i studenti tu zbog nauke (Humbolt)?
Urušavanje opšteg obrazovanja koje prethodi fakultetskom (ne)posredno urušava i njega. Tako, ni sistem visokog obrazovanja nije više nosilac ideje akademske slobode – nije više prostor izuzetnosti, žeđi za znanjem i intelektualnom razmjenom, u kojem se rađa slobodna intelektualna misao, generator individualnog i kolektivnog napretka, čast (rijetkim) izuzecima, koji su, kako to obično biva sa briljantnim umovima, osporavani i gurani pod tepih.
Prvo Šilerovo predavanje na Univerzitetu u Jeni 250 godina kasnije treba ponoviti studentima.
Izdvajam dio: “Ko se više buni protiv reformatora od grupe uhljebljenih učenjaka? Ko više suzbija napredak korisnih revolucija u kraljevstvu znanja od ovih ljudi? Svaka svjetlost kojom sija srećni genije, u kojoj god nauci, čini njihovo siromaštvo očiglednim; njihove folije su gorčina, podmuklost i očaj, jer u školskom sistemu koji brane, oni se istovremeno bore za čitavu svoju egzistenciju.
U tom smislu, nema nepomirljivijeg neprijatelja, nema ljubomornijeg zvaničnika, nikoga željnijeg da prokaže jeres od učenjaka koji se hrani samo hljebom. Što ga njegovo znanje manje hrani samo po sebi, to on više proždire pohvale koje su mu bačene od spolja; (…) on svoje nagrade ne traži u riznicama svog uma – svoju naknadu očekuje od priznanja drugih, počasnih pozicija, od lične sigurnosti. Ako u ovom pobaci, ko je nesrećniji od uhljebljenog učenjaka? Uzalud je živio, brinuo i radio; uzalud je tražio istinu, ako se za njega ova istina ne pretoči u zlato, novinsku pohvalu i naklonost kneževa”.
Nakon ovoga, studenti bi znali da je njihova dužnost da bježe od uhljebljenosti svake vrste i da se bore protiv anti-intelektualnog varvarstva, a ne da “u carstvu savršene slobode nose u sebi ropsku dušu”, kako je sročio Šiler.
Studenti bi trebalo da imaju svijest o tome da za prepisivače, nadripisare i uhljebljene moraju postojati čelične, neprobojne zidine oko Univerziteta, te da im mora biti upućena moralna osuda i adekvatna sankcija. Studenti imaju odgovornost da mlađe od sebe uče dobru, kao što profesori tu dužnost imaju prema njima.
Četvrti vagon
Maturanti-prepisivači i profesori koji ste prepisivanje dopustili, sjetite se da je u korijenu riječi prosvjeta prosvjećivanje, svijetlo, a obrazovanja – obraz.
Moj zahtjev je, zvuči već izlizano i idealistički, Reforma. Temeljita. Povratak na Bildung, na harmoničan razvoj naših individualnih i kolektivnih potencijala. Kvalitetni, stručni i nezavisni ljudi koji će tu reformu osmisliti i sprovesti; mladi koji će tu reformu usvojiti i započeti revoluciju kakvu je Gramši zamišljao: “hrabrost mišljenja koje stvara društvene mitove, sve više i sve svjetlije”.
Svim svojim skoro-pa-vršnjacima, ali i onima koje sam označila kao putnike ovoga voza, na preporuku i uvid dajem njegove Političke spise:
„Kulturna udruženost učiniće te dostojnijim tvog društvenog zadatka, obrazovaće te da valjano misliš, poboljšaće tvoj duh: zbog toga ćeš sudjelovati u baštini mišljenja, baštini duhovnih iskustava, inteligencije, ljepote prošlosti i sadašnjosti... Ti prije svega obavi svoju dužnost: daj svoj udio aktivnosti, duhovnosti, aktuelnom zajedničkom društvenom blagu: radi da bi bilo preneseno, poboljšano, prošireno tvojim potomcima: staraj se o svom nasljeđu, staraj se o nasljeđu za koje si jedino siguran da ga možeš ostaviti.“
Pa prepišite od njega. Možda i bude nešto od nas.
