Sat je otkucao koji minut nakon 9 sati izjutra, kada je policijski avion MUP-a Srbije, neprijavljenim letom bez ikakve granične kontrole, dotakao crnogorsko tlo. Iz njega je, sa svitom, izašao Prvoslav Perić pod brendnim imenom Porfirije, šef internacionalne političko-poslovno-vjerske, multimilijardi vrijedne organizacije, zvanično zvane Srpska pravoslavna crkva, a od strane progresivnog dijela domaćeg stanovništva - Crkva Srbije.
Povod kojim je došao - potpisivanje Temeljnog ugovora, dokumenta kojim se falsifikuje kulturno istorijska struktura naroda koji žive u Crnoj Gori, kao i same države Crne Gore, a prethodno Zete i Duklje, ovim činom je u vlasništvo crkve druge države predato neprocjenjivo materijalno i nematerijalno blago, branjeno u bezbroj ratova sa najvećim globalnim imperijama, sa toliko mnogo ljudskih žrtava, da su na koncu te brojke odredile demografsku strukturu naroda koji danas broji crnogorska država.
Ipak, prevedeno u valutu novca, vrijednost otete imovine, koja za nas, građane ove države, nema cijenu jer predstavlja istorijsko kulturni depo našeg identiteta, sa materijalnim i nematerijalnim elementima, teritorijom, ekskluzivnim parcelama, vjekovnim i milenijumskim manastirima i crkvama, turističkim atrakcijama i relikvijama od enormne važnosti globalnoj kulturnoj baštini, procjenjuje se na više desetina milijardi dolara.
Plastično objašnjeno, za manje upućene, uporedba je ekvivalenta nesumnjivo, makar u smislu nacionalnog ponosa i identitetske važnosti, sa francuskim Luvrom ili italijanskim Vatikanom.
Posao razmjene političkog uticaja i gotovo kompletne baštine domicilnih naroda, završen je hladnokrvno, brzo, sa prkosnim osmijesima ushićenja prisutnih popova, nama u lice, narodu koji je danas izgubio svoju dušu i kome je slomljeno srce. Iako je narod Vlada bezočno slagala da do potpisivanja neće doći „sjutra“! Već u 10:15 sati, istog jutra, dakle samo sat vremena nakon slijetanja, avion flote Aleksanda Vulina, je sa primjercima potpisanih ugovora poletio za Srbiju, odnijevši sa sobom naše dostojanstvo, samopoštovanje i posljednje tragove optimizma.
Čin okupacije crnogorskog identiteta je pažljivo, strateški sprovedenom manipulacijom vjerskim osjećanjima naših ljudi i masovnim socijalnim nezadovoljstvom, opet uz pomoć građana ove zemlje, zaokružen i završen.
Od danas, mi smo i zvanično samo još jedna srpska država na Balkanu.
U opštem muku koji od jutros vlada zemljom, u zaglušujućoj tišini stanja šoka, ostaje toliko mnogo pitanja, za čijim odgovorima vapimo svi:
Zašto partije nisu srušile vladu prije potpisivanja?
Zašto građani nisu, legitimnim demokratskim sredstvima, izašli na ulicu i pokazali svijetu nezadovoljstvo, kao što su to uradili Albanci u impresivnom broju od 200.000 ljudi?
Zašto lideri ne staju u odbranu svih onih koji su sebe izložili neviđenom pritisku i političkom progonu, koji su ostali sami na „bojnom polju“ za modernu i progresivnu državu?
Šta je njihov naredni korak, u koji ćemo posle svega povjerovati, i za koji će nam sjutra tražiti podršku na izborima?
Da li osim kraha crnogorskog sna, ovo ujedno znači i krah onog evropskog?
Da li smo kao turbo političko društvo, uopšte imali šansu da bez podrške partija, kao građani, išta uradimo da ovo spriječimo?
Da li smo, uz bolju organizaciju mogli izbjeći greške i zamke u koje su upadale pojedine grupe?
Da li su nas međusobni sukobi i čuvena pizma, preskupo koštali?
Može li se iz ovoga izvući poruka i da li sad ta naknadna pamet ima smisla?
Da li će ovaj knockdown biti moguće pretvoriti u masovni inat, kome smo ipak kao nacija skloni, i sve okrenuti u svoju korist?
Da li nas tragedija zvana Temeljni ugovor konačno može ujediniti?
Možemo li poraz pretvoriti u pobjedu ujedinjenja u jedan blok, nakon svih tih sramnih koalicionih kompromisa na raznim nivoima?
Da li će eho ovog teškog udarca biti motivirajući za buđenje i reakciju onog običnog čovjeka, koji prvo mora smisliti kako sastaviti kraj sa krajem, zabavljen o svome jadu?
Kako će obični čovjek dati svoju žrtvu, ako im politički predstavnici nisu bili spremni na isto?
Da li je od tog gigantskog mita o herojskim potomcima, ostao jedino živ lament i kukanje nad sopstvenom sudbinom?
Da li jedino oživljavamo u odsustvu slobode? Ili smo postali zombiji i u stanju neslobode?
Što se mene tiče, borba je tek počela. Da li košta više nego što možeš da podneseš? Da! Da li smo, u partitokratskoj orgiji državnog aparata, zatvorili sebi sva vrata? Da!
Ali, da li će nas ovo umiriti?
Nikad! Ideja o slobodnoj, građanskoj i evropskoj Crnoj Gori, ostaje nama u amanet! Da je pronosimo dalje kroz prostor i vrijeme i da je, kad dođe trenutak, oživimo, kao što smo to uspjeli i 13. jula i 21. maja.
P.S. Šta mislite vi - koji su to naši naredni koraci, već sjutradan?
