Lovćen, naš istorijski bedem, opjevano zborno mjesto branitelja slobode, đe je crnogorsko „svijetlo oružje“ zasijalo najljepšim sjajem, našim precima je vjekovima značio mnogo više od planine. Kako veli prvobitna verzija pjesme pjevane od strane pripadnika Lovćenskog odreda za vrijeme Trinaestojulskog ustanka, a koja je prerađena u nacionalnu himnu, Lovćen je bio naš ,,oltar sveti, u koga smo svi zakleti”. Međutim, ovu svetinju danas malo ko na taj način gleda, a o tretmanu zemnih ostataka onih koji su tamo položili živote i bili sahranjeni oko Preobraženske crkve, već sam rekao što sam imao.
Kako se vremena mijenjaju, a i navike, Lovćen sad više liči na „razvodnu tablu“ nego na oltar, jer je u međuvremenu zbog „valorizacije“, silne ljubavi i poštovanja, pretvoren u javno preduzeće „Nacionalni park“, prepoznatljivo pored ostalog po veoma specifičnom „rastinju“, odnosno neobičnoj koncentraciji visokovoltažnih „Ajfelovih kula“ ili „ekonomski opravdanih“ dalekovoda, čije elektrostatičko „šištanje“ razbija monotonost ekološke tišine u nedostatku šuma gorskog povjetarca kroz lišće posječenih bukava.
Tolika „ljepota“ ima čudan uticaj. Vele da čak i ptice i pčele padaju u nesvijest od sreće kad im se približe, pošto stubovi izgledaju baš svjetski, a tako naše.
SVIJETLO ORUŽJE
Što se tiče „svijetlog oružja“, o njemu se kroz istoriju posebno vodilo računa, jer je vjekovima predstavljalo objektivnu potrebu i uslov opstanka. Međutim, u kratkim pauzama mira ili ratnog zatišja, ovaj zapojasni „ratni alat“ koji je istovremeno takođe bio „svjetski a naš“ - jer je nabavljan iz inostranstva - postajao bi uz „svitnu nošnju“ skupi statusni simbol, kojim se na prijestoničkim manifestacijama kao i na seoskim skupovima, stavljalo do znanja đe je kome mjesto. Kako navode razni izvori, služilo je i kao krajnji „argument“ okončanja „započetog dijaloga“.
Naravno, trebalo je povremeno dokazati pravo na nošenje oružja, pa je u tu svrhu smatrano obaveznim donijeti kakvu potvrdu njegovog svrsishodnog korišćenja, od čega su vremenom nastajale prve neformalne muzejske zbirke i izložbe.
U stvari, od glava direktnih „svjedoka“ britkosti crnogorskih mačeva, sablji i jatagana nastala je apsolutno prva „instalacija“ na Tablji iznad cetinjskog Manastira, koja je dugo „krasila“ Cetinje, duhovni i administrativni centar Crne Gore. Ali, bilo je to samo do knjaza Danila, kada je ovaj umjetnički trend ukinut, a učesnici performansa preseljeni u Manastir. Sve zbog nepovoljne strane kritike i stava da takve manifestacije izazivaju vomitaciju i druge probleme turistima i izletnicima porijeklom s one strane granice, i uopšte loše utiču na turizam.
Fotografija Cetinja, autora Pijetra Marubija, napravljena prije 1871. (gore), po kojoj je rađena identična gravira za britansku štampu (dolje)
S druge strane, od zaplijenjenog neprijateljskog i određene količine „domaćeg“ oružja, vjekovima je nastajala „oružnica“, bogata zbirka i podsjetnik na pobjede, koja je podrazumijevala ne samo primjerke hladnog i vatrenog naoružanja, nego i različitu vojnu opremu, o kojoj nešto više saznajemo skoro isključivo iz zapisa stranaca.
Tako, na primjer, anglikanski profesor i sveštenik Džon Mejson Nil (John Mason Neale) 1861. objavljuje knjigu sa tekstom o posjeti Cetinju u vrijeme knjaza Danila, đe kaže da je „oružnica jedinstvena zbirka sjekira, pušaka, pištolja, kopalja, bičeva, oštećenih kaciga i oklopa – svakakvih mogućih djelova od čelika i drveta, koji govore o onome što je prošlo iz jednih ruku u druge od vremena Lepantske bitke do danas. Sve nagomilano bez ikakvog pokušaja aranžiranja, komadi iz šesnaestog vijeka sa onima zarobljenim tek prošle godine. Najnoviji primjerak je neoštećena puška od juče. Na nekoliko njih mogu se primjetiti duboke tamne fleke, koje ukazuju na žestinu borbe u kojoj su zarobljeni ...“
DRŽAVNI MUZEJ CRNE GORE
Ipak, nekih 35 godina nakon ovog zapisa, u društvu kojem je falilo mnogo što, sazrela je svijest da ono „što nije aranžirano“ ipak ima vrijednost koju treba adekvatno „prezentirati“, uz još „nešto“ što je u međuvremenu sakupljeno, pa je 1896. donešen Zakon o biblioteci i muzeju.
Tako je nastao prvi i zadugo jedini „Državni muzej Crne Gore“, koji, da ne bi bilo zabune, nije isto što i „Državni muzej“ otvoren u opljačkanom dvoru kralja Nikole 1926. godine, na kojeg se danas mnogi pozivaju i uzimaju kao datum osnivanja Narodnog muzeja Crne Gore. Jednostavno, dvorski muzej nije bio prvi, nije nosio pridjev „crnogorski“ niti je osnovan u Crnoj Gori, koliko god neki to vole da tumače drugačije. Radilo se o Državnom muzeju Kraljevine Jugoslavije, osnovanom na Cetinju kao tadašnjem centru administrativno-demagoškog surogata Crne Gore zvanog Zetska banovina. Crna Gora kao političko-geografska i pogotovo nacionalna odrednica u to vrijeme je smatrana krajnje nepodobnom i zato je ukinuta.
Što se tiče Državnog muzeja Crne Gore, njegov „sadržaj“ je šetao od Manastira i Biljarde do „Labaratorije“, odnosno „Arsenala“, bivšeg „vojnog muzeja“, mjesta za opravku oružja i odlaganje vojnih viškova i ratnog plijena.
Stradanje je dočekao u Zetskom domu koji je opustošen za vrijeme I svjetskog rata, tamo đe je muzej formalno osnovan, o čemu je pisao Dušan Vuksan, a sudbina mu se pominje i u raznim dopisima, kao što je ovaj Jovana Ivovića, bivšeg direktora Narodnog muzeja Republike Crne Gore iz 1947. godine.
Znači, „otišlo je“ tada oko 10.000 knjiga, među kojima rariteti iz štamparije Crnojevića, i razni „inventar“, među kojim je bilo dosta arheoloških nalaza zajedno sa oružjem. Pošle su „kacige“ i „oklopi“, kao i više od 30 istorijskih trofejnih topova postavljenih ispred Manastira, a iz Arsenala je odvučeno preko 30 turskih trofejnih topova iz Balkanskih ratova i nebrojeni komadi crnogorskog naoružanja, povučenog sa fronta. Ukratko, sve ono što je predstavljalo svedočanstvo crnogorskog istorijskog trajanja debelo plaćenog krvlju.
Dio onog što je odnešeno: Zarobljeni turski topovi u Arsenalu i pred Manastirom (gore) i crnogorski mortiri i topovi u Arsenalu (dolje)
O sudbini odnešenog crnogorskog naoružanja govori se i u prepisci, koju je 1954. godine vodio Risto Dragićević, direktor Državnog muzeja Crne Gore, gdje se pominju dva zaboravljena crnogorska topa „u blizini Šibenika“, međutim, ta priča nikada nije dobila epilog:
Zna se, međutim, da je jedan od takvih topova ili možda baš jedan od dva pomenuta Austrougarima bio posebno zanimljiv, pa su mu posvetili i razglednicu. Radi se o takozvanom „Dugom Tomu“, zarobljenom od strane njihove Treće brigade, koji je potom odvučen u Bileću. Šta je bilo poslije, možemo samo pretpostaviti.
Još prije nego je osnovan Državni muzej u dvoru kralja Nikole, knjaz Danilo Petrović, najstariji sin Nikole I, odnio je sa sobom 80 najvrijednijih komada iz dvorske zbirke oružja i vojne opreme i 1939. godine prodao Etnografskom muzeju u Beogradu da bi podmirivao hotelske i druge račune. Tu su bili Njegoševi jatagani, njegove toke, kubure, sablje sa Carevog Laza ...
Ovim vrijednostima svaki trag se gubi 1941. godine.
Što se sve nekada nalazilo u cetijskim zbirkama oružja možemo zbog manjka dokumentacije samo da nagađamo. Čak i u međuratnoj štampi ima članaka koji ukazuju na mnogo šta, pa tako u novinskom napisu kojeg sam dobio od svojeg prijatelja Cufa, a on opet od svojeg prijatelja Bejtullaha, pominje se sablja izložena u dvoru kralja Nikole 30-ih godina prošlog vijeka, na kojoj je latinicom ispisano ime „Bana Kastriote“ i godina 1457. Autori članka su se s razlogom pitali da li se radi o jednoj od sablji Đerđa Kastriote Skenderbega.
Odgovore su tražili od zaposlenih u muzeju, ali nijesu dobili ništa konkretno. Zna se jedino da se jedna sablja i jedan mač Đerđa Kastriote, zajedno sa paradnim šlemom, danas čuvaju u Beču.
Zanimljivo bi bilo znati đe je pomenuti primjerak danas.
Kako je „čuvano“ naoružanje iz II svjetskog rata, kako su iz muzeja NOB nestali poklonjeni topovi i drugo, već je bilo tema napisa na ovom portalu, pa neću ponavljati. A i muka mi je više od te priče. Jer, primjerci istorijskih kubura nestajali su iz muzejskih depoa i 2018. godine, tokom sprovođenja „maratonske“ revizije, koja je započeta 2009. i još uvijek nema kraja.
Međutim nije svuda mrak, kako izgleda, jer pored svih poražavajućih primjera, postoji i tračak nade da stvari mogu ići drugačijim tokom. Uz svo uvažavanje princeza i njihove stvarnosti, crnogorsku istoriju nijesu gradili uvozni parfemi i „krpice“, nego, oružje, ratni poklič i nečiji goli život.
Zato bih preporučio svima, a pogotovo Podgoričanima, da se raspitaju za mali, ali dragocjeni spomen-muzej u kasarni Masline, posvećen proslavljenoj brigadi Save Kovačevića. Tamo je i dalje čovjek koji je čak i u teškim vremenima devedesetih, kada se nije vodilo računa ni o ljudima, a kamo li o starom oružju i istorijskom sjećanju, uspio da sačuva svaki primjerak koji mu je povjeren, a kad je trebalo i da sakrije i poslije toga vrati na svoje mjesto sve što ovoj zbirci pripada. A pripada joj mnogo više od nasljeđa Savine brigade, jer pored šmajsera slavnog komandanta u postavci je i puškomitraljez Krsta Zrnova Popovića...
Možda je vrijeme za Vojni muzej i da se ono što je ostalo od „svijetlog oružja“ pokupi i vrati u ruke onih kojima pripada. A, ako me pitate zašto baš sad pišem o ovome, odgovor je jednostavan - da vas ne bih zamarao koronom i ne, daj Bože, političkim previranjima.
