U nastavku memoara, u poglavlju pod naslovom KOMITOVANJE, oficir crnogorske vojske, ustanik, zelenaš, komita, politički emigrant u Gaeti, rodoljub i suverenista Todor Milov Borozan piše:
„Sa ovim pristalicama, zbog obazrivosti nismo se često sastajali. Mi smo se s njima sporazumijevali različitim dogovorenim znacima, koji se normalno dešavaju u šumi. Ti znaci su bili prosuta ili ograđena međa. Slomljene jedne ili više grančica na određenoj vrsti drveća (jasen, dub, kun, itd). Kidanje grane kosijerom. Posječeno i ostavljeno drvo, imalo je drugo značenje od posječenog i odnešenog drveta.
Zapeta gvožđa pred određenom pećinom ili nezapeta gvožđa na istom mjestu. Čuvanje stoke na određenom mjestu u određenim danima imalo je svoje značenje, isto kao i koji član porodice čuva, da li su sa stada skinuta zvona ili nisu. Ostavljeni brav udaljen od stada nosio je poruku u zvonu, itd. Njihove poruke ovim znacima imale su svoje značenje, koje smo jedino mi znali tumačit.
Major Šćepan Mijušković
Neki žandari su uvijek glasno govorili pred pojedincima kuda namjeravaju u patrolu ili da su dobili naređenje da na tom i tom ždrijelu naprave zasjedu. Očigledno su htjeli da nam stave do znanja da se sklonimo sa pravca njihovog kretanja. Mi smo znali tumačit njihove poruke iako nismo bili u direktnom kontaktu, cijenili smo te znake za izbjegavanje susreta.
Neka što se Crnogorci podijeliše po »ideji«, no se međusobno zavadiše i poklaše. Oni koji bjehu odlučili da služe srbijanskoj upravi, počeše da se međusobno nadmeću, ko će više zla učiniti svome narodu, počev od pljačkanja stoke, pljačkanja i paljenja kuća, te ubijanja pristalica CG i kuće Petrovića. Ta nedjela bila su istovremeno i preporuka za postojeće vlastodršce, koga da bolje pohvale i nagrade, kome da dadu bolje mjesto i položaj.
Pristalice ove ideje u tu svrhu su organizovale potjere za komitima. Te potjere bile su sastavljene od manjih ili većih grupa »omladinaca«, koji su obilazili sela i zaseoke, ostvarujući svoje namjere o kojima ćete vi sami donosit sud i ocjenu a ja ću ih ovdje u kratkim crtama opisat. Kad »omladinci« dođu u selu počnu da se raspituju o komitima i uzgred gdje ima pršute i dobrog vina. Oni ne preskoče ni da pitaju za komitske jatake. U tom raspitivanju nije bilo potrebno da se potvrdi ili opravda da li je jedan domaćin jatak ili nije. Ako je u oboru imao dobrih brava, morao je nekojemu stavit nož pod grlo.
Kapetan žandarmerije ubica Mailan Kalabić (lijevo) sa sinom Nikolom, kasnijim četničkim komadantom i zlikovcem
Jedni su klali brave da se iskupe i dokažu da nisu jataci, ni komitske pristalice a drugi su klali »dobre volje« da ugoste svoje zemljake, koji su došli da ih odbrane od odmetničkih nasilja. U zavisnosti koliko ljudi u grupi ima, klali su se pa dva tri brava iz obora. Kad se meso izvadi ispod sača, gladni ukućani gledaju, dok se gosti za bogatom trpezom časte. Pošto se ovi obroci u izobilju zaliju vinom, nastane odmor u ladovinu ili pored ognjišta do večere.
Večera se priprema na isti način a sjutradanse premjeste kod drugog domaćina, da ispitaju kakvi su njegovi bravi. Kad završe u jedno selo, upute se pravo putem u drugo, da ponove isti postupak. Kad im dosadi ova gozba, ili kad se nakupe toliko stvari, da više ne mogu nosit, počinju dogovori da se vrate svojim kućama, pa će se ponovo sastat i nastavit potjeru za komitima.
Crnogorska vojska u Italiji
Uz jelo i piće, treba se dobro raspitat, ima li ko u selu, žensku ili mušku crnogorsku robu, oružje, nakit ili zlatni novac. Raspitivali su se i o drugim predmetima, koji su bili pogodni za uzimanje. Kad se detaljno raspitaju za svaku kuću u selu, onda idu da ih posjete. Baz ustručavanja traže ono zašto su došli. Ako se ukućani počnu protivit, ili izgovarat da to nemaju, oni pretresu kuću vrlo pažljivo i uzmu sve što nađu i što mogu ponijet. Pričali su mi da su neki nosili sač i crepulju a neki rakinske kotlove. Te stvari su poslije prodavali. Tako da u pojedinim kućama nije ništa ostalo. Vino i rakiju nisu ostavljali. Ono što nisu mogli popit, uzimali su sa sobom, ako su ga imali u što usput. Poneki domaćini su se suprotstavljali ovim postupcima a oni navale na njega te ga prebiju i »dokažu« da je neprijatelj nove države. Takve sumljive domaćine odmah zatvore u konobu, ili ih predaju žandarmerijskoj stanici na dalja ispitivanja.
Prilikom raspitivanja ne zaborave da utvrde koje su komitske kuće. Njih odmah posjete, dobro pretraže i ponesu sve što im može valjat. Neke od ovih kuća zapale a neke ostave za drugi put, da nađu razlog, zašto da se pripovrate.
Ja sam poslije diobe sa braćom, ogradio dobru kuću na Bokovo. Pošto sam kao oficir imao dobru platu a pored toga i imanje ja sam se za tih desetak godina dobro okućio. Poslije mog odlaska u komite, u kući je ostalo troje djece pod nadzorom i brigom moje šire familije. Jednog lijepog jutra kad je ova potjera došla na Bokovo (u ljeto 1919. godine), kuću su opljačkali a onda je zapalili.
U kući je izgorelo sve što nisu mogli odnijeti i troje djece ostalo je na golu ulicu bez igđe ičega. Kasnije su mi ispričali da je moju kuću zapalio Nikola Rajković (moj sestrić). Taj komentar je vjerovatno sastavni dio laži ljudi iz postojeće uprave sa namjerom da sakriju pravog palikuću. Ovakve priče i laži izmisle ljudi iz vlasti, te ih prospu po narodu sa namjerom da se sukobi svedu na familijarne obračune a ne na politička neprijateljstva. Tačno je to da je moj sestrić bio bjelaš i da je kasnije dobio oficirski čin.
25No neka sve to, moglo je i gore da se desi, ka što se desilo Petru Zviceru i drugima. Kad već to napomenuh onda i da kažem. U jednoj potjeri ovi naši ujedinitelji uhvate porodicu Petra Zvicera: staru majku, ženu i troje nejake djece, sve ih zatvore u kući i onda je zapale[1]. Tu je ta nesretna porodica sva sagorela. U tom vremenu izgorelo je pet hiljada crnogorskih domova. U jednoj potjeri uhvatiše oni komandanta brigade Šćepana Mijuškovića, prebiše ga i prebijenog baciše u jamu, u namjeri da ga sakriju [2]. Ja ne mogu a i ne želim nabrajat njihova nedjela, ni metode sa kojima su se oni služili. O tome neka piše istorija, ako hoće.
Ubijeni crnogorski komiti Petar Zvicer i Radovan Bigović
Neke od ovih potjera mi smo pratili a nekima smo se sklanjali s puta. Ako su bile manje grupe mi smo se usuđivali, da im napravimo zasjede i da ih razoružamo. Nekad smo vršili i prepade na njih. Komiti su uglavnom od njih manje stradali, sem ako se desi nesretnim slučajem, da neko upadne u njihove ruke. Od njih su najviše stradali naši prijatelji i familije komita. Ovo su bile prilike, da se narod upozna sa ujediniteljima, koji su »spasavali« Crnogorce, u ime nove kraljevine.
Ovakve potjere po Crnoj Gori, trajale su dvije do tri godine a uvijek su bile sastavljene na isti način (od pljačkaša i palikuća). Koliko je u tom vremenu Crnogoraca prebijeno i ubijeno, nikad niko neće saznati. Samo će znat oni kome ga doma nema, ako je ko od njega ostao.
Srbijanci su kasnije pisali da je u tim sukobima poginulo oko 2.000 Crnogoraca.
Zasjede. Zasjede smo pravili manjim grupama naoružanih ljudi, koji su išli u potjere i žandarskim patrolama, isključivo radi uzimanja oružja, pošto u početku nismo imali dovoljno pušaka i municije. Osim oružja nijednu stvarčicu nismo uzimali. Poslije razoružanja i kraćeg ispitivanja, ljude smo puštali da idu svojim putem. Zasjede smo takođe pravili i »lovcima«, koji su išli da ulove ucjene za naše glave. Ove zasjede su imale za cilj, ispitivanje i zastrašivanje »lovaca«.
Sačekivali smo ih na raskršćima, ždrijelima i prevojima. Dešavalo se da mi prvi zasjednemo i uhvatimo patrolu koja je namjeravala da na isto mjesto nama napravi zasjedu. Nekim žandarskim patrolama pravili smo zasjede tokom dana, pošto su se oni većinom kretali danju.Ostale ujedinitelje sačekivali smo u smiraj dana kad su se vraćali iz svojih (pljačkaških) pohoda. Znali smo kuda prolaze, te smo ih zaustavljali radi ostavljanja uzetih stvari. Nekad pošaljemo nekoga od njih da se vrati u selo i zove domaćine kojima se uzete stvari, da ih prihvate. Prije njihova dolaska, mi smo se gubili, da ne pravimo neprijatnosti i njima i nama, jer su to bili naši prijatelji.
Komandir Todor Borozan u starosti
Na Milino Ždrijelo 18. septembra poslije podne 1919. ljudi koji su bili sa mnom u grupi, napravili su zasjedu. Naišla su tri žandara. Komiti su htjeli da ih razoružaju, jedan od žandara (čije smo ime kasnije saznali S. Markišić) potegao je oružje, u namjeri da daje otpor.
Mašan [3] je opalio pušku i pogodio ga u čelo, te je namjesto ostao mrtav. Druga dvojica su se predali. Ja sam bio podalje od mjesta susreta, na jednoj uzvišici, Stanišin brijeg [4].
Kad sam čuo pušku, odmah sam se uputio na lice mjesta. Vidio sam što se dogodilo i nije mi bilo milo, ali nije se imalo kud, desilo se i to je svršeno.Ostali dva žandarabili su razoružani prije mog dolaska.
Nijedna stvarčica osim oružja i municije nija bila uzeta. Stvari koje su se našle na ubijenom žandaru, skinute su i predate njegovim drugovima, da ih odnesu u komandu. Poslije kraćeg razgovora sa njima, puštili smo ih da idu za Cetinje. Kasnije su mi ispričali detalje, ali nema potrebe da ih ovdje navodim. I onog momenta a i sada, bilo mi je žao tog nesretnika, koji vjerovatno nije bio dovoljno upućen u našu borbu. No eto, zla sudbina ga je navela, da tu izgubi glavu, ni kriv ni dužan, za mnoge stvari koje se dešavaju po Crnoj Gori«.
(Nastavlja se...)
[1] Žandarmerijska patrola, koja je bila u potjeri za crnogorskim gerilcima, a koja se nalazila pod komandom majora žandarmerije Kraljevine SHS, tadašnjeg žandarmerijskog zapovjednika na Cetinju, inače, bivšeg kapetana austro-ugarske vojske (koji je u činu kapetana primljen u vojsku Kraljevine SHS) Dragutina Ilijina Kecmanovića (porijeklom iz sela Čitluka u Bosanskoj Krajini), ubila je i spalila porodicu crnogorskog ustanika i komite Petra Tomaševa Zvicera u Cucama u selu Rokoči u noći između 24. i 25. aprila 1923. Na takav zločinački, posve svirep način sprovodilo se nasilno „ujedinjenje“ Crne Gore sa Srbijom, odnosno, realizirana je njena nasilna aneksija i „pacifikovala“ se Crna Gora.
Nastojao se od strane oružane sile države pod imenom KSHS i njenog beogradskog režima i njegovih ispostava i egzekutora na ovom prostoru likvidirati ustanički pokret, i to čak i putem istrebljenja čitavih porodica, najbližih srodnika crnogorskih rodoljuba, njihovim spaljivanjem, ubijanjem nedužnog civilnog stanovništva, kao što je bilo u slučaju porodice Petra Zvicera. Istaknuti crnogorski suverenista, patriota i politički emigrant Jovan Čubranović, član Crnogorske nacionalne odbrambene lige, u knjizi, autorskom djelu pod naslovom "THE GREATEST CRIME IN HISTORY" ("Najveći zločin u istoriji), britansko izdanje na engleskom jeziku, London 1930, jasno piše da je srpska žandarmerija (policija) ubila i spalila porodicu Petra Zvicera u Rokočima u Cucama 1923. Jovan Čubranović o tome piše: "Da bi uništili Petra Zvicera iz Cuca, crnogorskog pobunjenika, srpska policija mu je spalila kuću do temelja, a njegova majka i đeca su izgoreli u plamenu". Čubranović, kao savremenik tih zbivanja, bio je obaviješten o tome monstruoznom zločinu, ubistvu i spaljivanju članova familije crnogorskog rodoljuba, gerilca i ustaničkog borca ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE Petra Zvicera. Stoga, on precizno navodi (nekoliko godina poslije tog tragičnog događaja) da su i Petrova đeca spaljena, odnosno, da su tada izgorela u plamenu.- Nap. N.A.
[2] Ubistvo crnogorskog majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bliskog krvnog srodnika perjanika Stevana Mijuškovića izvršio je komandant žandarmerije KSHS u Nikšiću kapetan Milan Kalabić (rodom iz Podnovlja kod Dervente) sa svojim žandarmerijskim oficirima Vasilijem Grbićem i žandarmima u Nikšiću 21. februara 1924. godine-Nap. N. A.
[3] Komandir crnogoske vojske Mašan Milošev Borozan iz Bokova, jedan od ustaničkih i komitskih zelenaških vođa, ranjen u Božićnom ustanku januara 1919. godine kod Cetinja. On je bio politički emigrant u Gaeti (Italija), Turskoj i U.S.A, u kojoj je i umro i sahranjen 1972. godine. U emigraciji napisao knjigu „Jugoslovenski komunisti i narodna krv“, istorijsko-memoarski rad o Crnoj Gori i njenoj sudbini u pet decenija XX vijeka-nap. N. A.
[4] Toponim u blizini sela Bokova-nap. N.A.
