Publicista, istoričar književnosti, kulturolog, dobitnik Trinaestojulske nagrade Dragan B. Perović u intervjuu za Portal Analitika pojašnjava zašto Duklja nije samo ono što je oku vidljivo; koje su sve legende vezane za njeno trajanje, a pita se i gdje su nestali Crnogorci koji su izazivali divljenje svijeta svojim slobodarstvom i slobodoumnošću…
- Crkveni motivi su poznati, sve je ili ideologija ili politika, ali je pitanje đe su nestali Crnogorci koji su izazivali divljenje svijeta svojim slobodarstvom i slobodoumnošću, kada svakakve izmišljotine nalaze put do puka, koji se pretvara u „nedavače svetinja”? Jesu li se svi preselili u „izviđačke odrede”, kako se danas pretežno naziva sudstvo (malo, malo pa „otvore izviđaj“), koje bi trebalo da po slovu zakona privodi pravdi sve koji narušavaju pravila i uništavaju kulturno-istorijsko nasljeđe, bez obzira o kome se radi - kaže Perović za naš portal.
ANALITIKA: Da Duklja nije samo ono materijalno, koje ostatke možemo danas vidjeti i vrjednovati, već da postoje pisani i nepisani tragovi o njenom trajanju, prepoznato je odavno. Koji su najstariji i najreprezentativniji primjeri sjećanja na Duklju tokom njenog višemilenijumskog trajanja?
DRAGAN B. PEROVIĆ: Duklja je primjer prožimanja mitova i istorije. Mitologija je nastala prije povijesti, ali svaka priča ima svoju istoriju. Duklja nije samo period utemeljenja slovenske države iz koje je nastala Crna Gora, već se mora posmatrati u puno širem i starijem istorijskom kontekstu. Uz to, ništa manje značajno, sve prate mitske i poetske obrade.
Neka uprošćena varijanta svodila bi se na to da se teritorija današnje Crne Gore - i prostora Duklje - nalazila u centru nekadašnjeg helenskog i rimskog carstva (skoro redovno preskačući ilirski period) i da su poslije došli Sloveni i miješajući se sa starośediocima počeli da prave državice, śevernije Karantaniju, a južnije Duklju/Zetu, Rašku... Nalaženi su tragovi grčkih, rimskih i ponešto ilirskih spomeničkih obilježja, a slovenski su zaboravljani.
Tu ima jedna zanimljivost kod ranijih istraživača - tamo đe, npr. u dokumentima piše „slovenski“, srpski istraživači su prevodili „srpski“, hrvatski „hrvatski“, Bugari naravo „bugarski“… To dovodi do osnovne greške, jer se samo jednim iśečkom želi potvrditi unaprijed zadata teza i zanemariti sve ostalo.
Što se tiče samog pojma Duklje on se najčešće izvodi od imena rimskog municipija Doclea u oblicima Dioclea, Dioclia, slovenski Dioklitija. Vezuje se i za ime rimskog cara Dioklecijana (rođenog kao Dioklo, iz III-IV v.n.e). Inače, u spisima iz I vijeka n. e. Plinije spominje Dokleate. Nekih sedamdeset godina nakon njega, Ptolomej (živio u prvoj polovini 2. vijeka) u svom djelu „Geografija”, prvi put kao „grad rimskih građana” spominje Diokleju - Duklju, glavni grad Dokleata, koja je od imperatora Klaudija 49-50. godine dobila status res publica ili „zajednica od interesa za rimski narod“. O Duklji kasnije pišu Viktor Aurelius, latinski pisac iz IV vijeka i Konstantin Porfirogenit, vizantijski car i istoričar iz X vijeka, koji je naziva zemljom Dioklejom, a njene stanovnike Dioklitanima. Što se tiče nastanka prve crnogorske države nezaobilazno štivo je hronika iz XII vijeka Ljetopis popa Dukljanina ili Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slovena) ili Barski rodoslov.
ANALITIKA: Na prostorima Duklje kroz istoriju obitavali su i prošli mnogi istorijski narodi. Koji su pomeni o njima u mitovima i legendama koji su obilježili njih i Duklju do danas?
DRAGAN B. PEROVIĆ: Uz Grke, Ilire, Rimljane, u spisima i mitovima pojavljuje se još velik broj raznih naroda. Uz Dokleate, kao stari narod/pleme, pominje se država Dardanija (čije postojanje bilježe i stari Egipćani), zatim skitsko-sarmatsko carstvo, kralj Dioklo, kojega i Homer spominje itd. Kasnije grčki i latinski pisci unose zabunu raznim imenovanjima naroda koji su ovuda prošli. Da podśetimo da je ruski naučnik M.V. Bibikov ustanovio da od 150 istraženih etnonima vizantijskih narativnih izvora, gotovo 120 (ili 80 odsto) ne odgovara stvarnim nazivima.
Mnoštvo tih naroda i perioda ostavilo je brojne mitove i fantastične priče. Najpoznatija legenda vezana za Duklju jeste ona o caru Dukljanu, kojega je uhvatio i okovao za stijenu sv. Ilija.... Stijena za koju su verige bile pričvršćene, padne sa vezanim carom u rijeku Moraču. Od tada, Dukljan tokom cijele godine glođe verige, pa one oko Božića budu debljine dlake. Da se ne bi oslobodio, ostao je običaj da kovači uoči ovog praznika udare nekoliko puta čekićem u nakovanj, kako bi pritvrdili okove. Ova božićna obaveza za kovače, bila je čak utvrđena pod devetom točkom Vasojevičkog zakona u 12 točaka. Nadamo se da novokomponovani „stručnjaci“ neće zbog ove riječi „točka“ kazati da su Vasojevići Hrvati.
Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka Meksikanac Roberto Salinas Prajs, istražujući Ilijadu i Odiseju, iznio je smjelu pretpostavku da bi radnju oba epa trebalo smjestiti u „balkanski kontekst“. On je tvrdio da se Trojanski rat vodio na Balkanu, pobliže: na teritoriji tadašnje Jugoslavije, te da su Ilijada i Odiseja u originalu stvoreni na slovenskom dijalektu, a da su kasnije prevedeni na „homerski“ grčki. Na osnovu analize tekstova Ilijade i Odiseje, pominjanja zvijezde Sirijus, Prajs je pretpostavio da se drevna Troja nalazila u dolini rijeke Neretve, u naselju Gabela, u blizini Čapljine, u Bosni i Hercegovini.
Prajsove postavke ohrabrile su i podstakle druge da tragaju za mističnim patinama prohujalih vremena, da u drugom svijetlu pogledaju i tekstove i druge dokaze, priče i legende, koji su možda mogli ponuditi neki novi aspekat oko davnog događaja. I kod nas su se pojavili istraživači koji su u śedište svojih traganja postavili teritoriju današnje Crne Gore, njenog primorja i suśednih teritorija, s akcentom na antičku Duklju-Diokliju, Skadar, Bar, Budvu.
Otprilike kada i Prajs, javili su se Novak Andeselić i Stevo Ratković, koji su svoja istraživanja bazirali na matematičkom ključu. Čak i pjesnik Vito Nikolić nije odolio izazovu i imao je nadahnutih stavova o mitskim vremenima.
Andeselić je tvrdio da je Prajsovo polazište, nastalo na osnovu starog spisa Stefana Vizantinca, da se Troja nalazi u Evropi, u blizini Albanaca, a ne u Maloj Aziji, bilo ispravno. Njemu, međutim, nije bilo jasno zašto je onda Prajs centre Ilira, grad Ilij i jezero Skamander, potražio na Neretvi, a ne kod Skadra. On je vjerovao da je Ilijada, kako je izjavio: „Izvor naše: etike, poetike, genetike i izvor kulturnog i turističkog bogatstva, jer je Ilijada gotov plan turističkoj državi“. Na spisku su se našle priče o Lovćenu kao trojanskom Olimpu, hramu sunca i računanju vremena, Kiklopu, Kadmovoj Budvi kao staroj Tebi itd.
Istraživanja i pretpostavke drugog našeg istraživača, arhitekte Steva Ratkovića, išla su u još dalju prošlost, smatrajući da je prostor Crne Gore kolijevka civilizacije. Svoja istraživanja nazvao je traganjima za istinom, uz matematiku koristeći i dostupnu staru građu. Vjerovatno je polazio od toga da riječi pamte duže od ljudi! To ga je dovelo do zaključka da je: „Nekadašnja zemlja Duklja, pa Zeta, pa Crna Gora, u stvari „pupak svijeta” - kolijevka civilizacija, do koje je legendarni Gilgameš nekada davno doputovao.“ Kako kaže: „Crnogorske legende i mitovi Dukljanina prikazuju kao izumitelja, po čemu je njegovo drugo ime Zet.
Na kraju tu su istraživanja Vojislava D. Nikčevića koji je iznio veliki broj dokumenata i fantastičnih pretpostavki o starini Duklje i Skadra. Sve to ostaje u sferi pretpostavki, koje nekada donbraunovski izgledaju, dok se ne obave prava nučna arheološka istraživanja i sondaže. Do tada možemo da dajemo mašti na volju i pripovijedamo o slavnoj prošlosti o kojoj ništa ne znamo i čije tragove nemilice uništavamo.
ANALITIKA: Mnogi carevi i kraljevi su vezani imenima i životom za Duklju, čak i Aleksandar Makedonski…
DRAGAN B. PEROVIĆ: Uz rimskog cara Dioklecijana, koji nije rođen u Duklji, nego je njegova majka vjerovatno bila sa prostora Duklje, posebno se izdvajaju legende o Aleksandru Velikom. Tako se može čuti da se etnonim Dukljani vezuje za izvore iz IV vijeka prije naše ere: jedan od pratilaca Aleksandra Makedonskog, Polikleitos iz Larise, u svojoj istoriji Aleksandrovih pohoda koja je sačuvana u nešto dužim, ali ne uvijek i najjasnijim fragmentima, navodi da su veliki osvajač i njegov otac Filip pred početak svake velike vojne odavali poštu Dioklidima, svojim zaštitnicima, potomcima heroja Diokla, osnivača Diokleje. Po tim pričama išli su u hramove koji su se nalazili na zapadu. Taj „zapad” bio je na prostoru Duklje, tj. današnje Crne Gore.
Da se malo našalimo - Pošto mnogi “nadristručnjaci” na osnovu istrgnutog citata ili polurečenice probaju da prisvoje i posrbe sve crnogorsko, mogli bismo i mi koristeći isti metod tvrditi da je Aleksandar Makedonski - Crnogorac, a ilirska kraljica Teuta (sa mnoštvo priča i legendi) naša odiva.
ANALITIKA: Vrjednuju li se danas u crnogorskom društvu pomeni Duklje i dukljanskih kraljeva i vladara adekvatno?
DRAGAN B. PEROVIĆ : Crna Gora ima svoju izuzetno vrijednu baštinu iz dukljanskog doba, koju tek ponekad stidljivo spomene. Mali, pozitivni iskorak, napravio je svojevremeno kralj Nikola kada je proučavanje Duklje, uz nekolicinu stranaca, povjerio Italijanu Pieru Stikotiju. Svoje viđenje o značaju Duklje i lokaliteta i države dao je i Pavle Rovinski, ali to je dosta skromnih dometa. Izgleda da je najobuhvatnije i najsažetije djelo o Duklji dao Stikoti u svojoj monografijie Rimski grad Doclea. Po svemu, stranci su više cijenili i proučavali naše nasljeđe od nas samih.
Na stranu bjesomučna propaganda, ali prosto bode oči i zbunjuje nemaran odnos nadležnih, koji nikako da shvate da su kultura i umjetnost ono jedino što vrijedi i što ostaje iza nas!
Zato se dr Božidar Šekularac s pravom pita: „Imamo li pravo pred istorijom, pred Bogom i ljudima, pred budućim generacijama Crnogoraca da se odričemo Dukljanske države, temelja crnogorske prošlosti? To bi značilo da se odričemo svoje izvornosti. Svaku kulturu, svaku istoriju, pa i crnogorsku je neophodno proučavati, pratiti između mitskog i realnog, preko nacionalnog, u vremenu i prostoru.”
ANALITIKA: Kako to izvesti?
DRAGAN B. PEROVIĆ: Da ovo samo potkrijepimo sa par primjera:
- Jedan od najvrjednijih eksponata iz Duklje je Podgorička čaša. To je remek djelo ranohrišćanske umjetnosti iz IV vijeka, sa predstavama iz Starog i Novog zavjeta. Nađena je u Duklji 1873, a sada je neđe u depoima Ermitaža u Sankt Petersburgu.
- Olovni pečat, na kojem je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Duklje (prvog dukljanskog vladara), nalazi se u Berlinu.
- U Bugarskoj su nađena jedina dva pečata (dvojezična) zetskog kralja Đorđa, Bodinovog sina. Nije bilo interesa da se bar jedan otkupi.
- U Italiju je „zalizao“ dio eksponata iz Duklje - glava boga Zevsa. Dosta toga je otišlo kao poklon Jeleni ili su ponijeli italijanski istraživači.
- Na Duklji se lijepo može pratiti taj prelaz ka hrišćanstvu. Istraživanja na jugoistočnoj nekropoli u današnjem Zagoriču (između 1954. i 1962.) pokazala su da je tu sahranjivanje obavljano od početka prvog do polovine četvrtog vijeka, kada je napuštena - sada će od uzurpatora sakralnog nasljeđa biti „obnovljena, starija i ljepša”, upisana u katastar kao vlasništvo strane crkve i države.
ANALITIKA: Duklja, Zeta i Crna Gora su sinonimi trajanja i dokaz postojanosti države i naroda na ovim prostorima. Čime se to danas u odnosu na Duklju i njene legende reprezentuje?
DRAGAN B. PEROVIĆ: Ovo dođe kao nastavak prethodnog pitanja. Nažalost, reprezentuje se na prvom mjestu neznanjem, nebrigom i devastacijom. Posred Duklje posadili smo prugu, u doba kad se željelo da se sve pravi ka’ u „Crvenoj Rusiji”, pa zamalo da nije solana napravljena u Beranama, a celuloza u Baru ili Ulcinju… Bilo bi puno osnova da se postavljaju razne teorije zavjere, o podjelama carstava i uticaju na današnje interesne i geopolitičke sfere. To je za drugu priliku. Mada, za ovu priliku moramo ponoviti da je možda bilo i velike doze zle namjere, jer su mnogi komunisti bili razočarani bjelaši, koji su opstruirali svaki temeljni rad na preispitivanju istorije i traganja za istinom i dokazima. Dovoljno je kao primjer navesti, da je propagator bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, Savo Fatić, autor famoznog zaključka, da parafraziramo „da smo do juče bili Crnogorci, a od danas smo, to jest tamo oni, Srbi”, bio na visokoj državnoj funkciji. On je 1945. godine postavljen za prvog predśednika Vrhovnog suda Crne Gore, ukazom Predsjedništva Crnogorske narodne skupštine!
Mit i realnost su prožeti u svakoj analizi nasljeđa Duklje. Rekosmo, „Ljetopis” predstavlja samo dio opsežne hronike o Kraljevstvu Slovena. I kao takav služi kao izvor za neke istorijske podatke. Najznačajnije je śedočenje o postojanju demokratske tradicije, o nastavku i izboru svjetovne vladavine u doba slovenske Duklje i Crne Gore, odnosno postojanju Opšteg crnogorskog zbora.
Opšti crnogorski zbor ili Zbor jednoimene braće je najviši politički organ, naročito u periodu od dolaska Turaka, pa do stvaranja moderne države. Institucija Zbora je vodi porijeklo od srednjovjekovne Duklje, kada su, po Ljetopisu popa Dukljanina, sabori plemstva i opštenarodna skupština birali vladare. Skoro smo pisali o Barskoj bici i veličanstvenoj pobjedi dukljanske vojske nad Vizantijom, što se može uzeti kao početak crnogorske državnosti, a śedoči i o nastavljanju slovenske tradicije saborovanja, zborovanja: „Zatim, pošto su se sakupila sva plemena poruče Dobroslavu (Knezu Vojislavu) i njegovi sinovima da dođu i preuzmu kraljevstvo svojih predaka!“ U doba Stefana Crnojevića održan je Zbor na Vranjini 1455. kada je donešena odluka o priznavanju mletačke vlasti. Jačanjem plemenskog društva Zbor prerasta u najviše političko-zakonodavno tijelo crnogorskog naroda, koje je odigralo odlučujuću ulogu u održanju kontinuiteta crnogorske svijesti, određivalo politiku i organizovalo borbu, odgovaralo na sve ultimatume, biralo vladike, uspostavljalo zemaljski sud. Ovaj demokratski parlamenat navišega reda obično je održavan na gumnu, znači na mjestu koje je pokazivalo vezu sa hljebom i zemljom. Pravo učešća na Zboru identifikovalo se sa narodnom pripadnošću. Crnogorcem je postajao svako ko je primljen u Zbor. Tako je 1749. godine Zbor odlučio da „Daka Sladojevića sa plemenom Riđani prime da su u Zbor černogorski i posad da su Černogorci uvlek“.
ANALITIKA: Prisustvujemo li stvaranju nekih novih legendi i istina o Duklji i njenim stanovnicima naočigled svih nas.
DRAGAN B. PEROVIĆ: U svom devastatorskom, anahronom i primitivnom nasrtaju na Crnu Goru, stvaranjem novih mitomanskih skaski, prednjače pripadnici strane crkve u Crnoj Gori. Poznato je da je jedan crkveni žrec koji nepravo edi na tronu Sv. Petra Cetinjskog - pošto Dukljan iz legende nikako neće da izroni - smatrao da je ova lokacija dobra za prikivanje „nepoćudnih“ Crnogoraca, koje je anatemisao zajedno sa Dukljaninom. Par godina kasnije, uz svoju titulu, priheftao je i naziv „dioklitijski“, sve umišljajući da određuje Bogu što će da misli. Većina koji imaju takve iluzije u normalnim zemljama nalaze se u odgovarajućim ustanovama, pod nadzorom i njegom.
Ima li više smisla podśećati na jednu od najljepših dukljanskih legendi o tragičnoj ljubavi i vjeri, legendi o Vladimiru i Kosari. I ta legenda je bila predmet manipulacija, zloupotreba. Oni koji su zabranjivali kult Svetog Vladimira, smatrali ga drugorazrednim, naknadno su se śetili da ga posvoje („knez Vladimir kanonizovan je od strane Srpske crkve 1861. godine, a to je dakle 845, slovima - osamsto četrdeset pet, godina nakon njegove smrti!”), izvršili su desant na svetu planinu Rumiju i limenom skalamerijom, silom na sramotu, oskrnvili osnovno značenje i poruku kulta.
Pa pomenusmo Zlaticu, tj. Doljane, što je nekada sve obuhvatala Duklja, sa crkvom iz V/VI vijeka, đe je možda sahranjen kralj Tuđemir - Svetopelek. E, danas je to obuhvaćeno divljom gradnjom i uzurpacijom. Kod sretnih naroda ovo bi bilo turistička atrakcija. U blizini je i tvrđava iz doba ustanaka kneza/kralja Vojislava, prije čuvene Tuđemilske bitke 1042. godine, poslije koje je Duklji od strane Vizantije priznata samostalnost. Umjesto svega toga danas ovim krajolikom dominira antena, relej za mobilne telefone i televiziju....
Crkveni motivi su poznati, sve je ili ideologija ili politika, ali je pitanje đe su nestali Crnogorci koji su izazivali divljenje svijeta svojim slobodarstvom i slobodoumnošću, kada svakakve izmišljotine nalaze put do puka, koji se pretvara u „nedavače svetinja”? Jesu li se svi preselili u „izviđačke odrede”, kako se danas pretežno naziva sudstvo (malo, malo pa „otvore izviđaj“), koje bi trebalo da po slovu zakona privodi pravdi sve koji narušavaju pravila i uništavaju kulturno-istorijsko nasljeđe, bez obzira o kome se radi? Ili da se kolektivno sudstvo učlani u Ferijalni savez Srbije!?
Da nije Vijala de Somijer pogriješio, pa nas zamijenio s nekim drugim narodom, kada je početkom XIX vijeka o Crnogorcima zapisao sljedeće: „Veoma su odani otadžbini i iznad svega ljubomorno čuvaju svoju nezavisnost“. Takve Crnogorce danas je teže naći, no neki artefakt na Duklji!
