Volio bih da ovaj tekst mogu početi nekim optimizmom. Želio bih da umijem, uprkos svemu, meštrijom pera da sklopim nekoliko misli, pa da vam u prsa lupim ono što vam treba da čujete. Da probam i sebi i vama da ugrijem srca u ovoj hladnoći nerazuma, u kojoj se pajaci i klovnovi pred očima pretvaraju u zvijeri i horor likove koji nas proganjaju, love, bičuju.. do beskonačnosti. Dukljanski Inferno. Tako bih nazvao ovu epohu.
Stvarno, želio bih nešto lijepo da vam kažem jer, “treba ratnik nešto lijepo da osjeti”. Ali, ja nisam ni Brković, još manje zaljubljeni knjaz koji ljubomorno piše, noć pred bitku, “Pismo sa Grahovca”. Ovo me vrijeme, bojim se, zajedno sa svima vama, osudilo. Osudilo na sve! Jer krivi smo, izgleda, za sve.
Mijenjaju nam Ustav kao settings na telefonu
Kad branimo ognjišta - mi smo pećinski nacionalisti. Kad pjesmom ponosno slavimo što imamo državu u kojoj se narodi ne gađaju kršima nego žive bez ijedne “grke”, to je “kič patriotizma”. Kad protestom branimo posljednje zere dostojanstva, to je ekstremizam. Kad se mediji suprotstave lažima i građanima daju najskrivanije istine, poput Prometejeve vatre, oni su onda fašistički. Ne zato što istina nije istina, već zato što je obljavljena.
Kad se to malo umjetnika usudi na pobunu, onda su oni “interesni psi” kojima su slavine zavrnute, pa još i tempirane “bombe u temeljima države”.
Mi smo oni koji su u mraku 90. upalili iskru slobode koja je sijala tu harizmu sa šest odsto podrške. Nije to bila politika, nego sistem vrijednosti. I dok nekima od nas i dalje kući umjesto ikone i kandila svijetli takva Crna Gora, neki u ime svojih ikona Bošnjake napadaju pesnicama, ni krive ni dužne.
Što sad mogu lijepo da napišem, a da nije obična laž!?
Građanski protest ispred Skupštine zbog usvajanja izmjena Zakona o predsjedniku države
Bojim se da je od tog sistema vrijednosti ostalo samo par požutjelih fotografija na kojima kao djeca na ramenima roditelja držimo visoko dva prsta. Crna Gora nije bila samo država, nego ideja. Ideja plemenitih vitezova u kojoj se u odbrani od velikosrpske agresije nikad nije smjelo zaboraviti da je pravi Srbin drug i brat, samo ako njemu basta. To je bila ideja koju današnja politička kasta mlakonja ne razumije. Jer, u njima nema ništa dionozijsko, viteško, plemenito, drevno a moderno, mangupsko a džentlmensko. Njima je i ova kolumna, a i takva Crna Gora, smiješna. Oni nam se smiju!
Plamen svijeće slobodne zemlje, široke za sve, moramo čuvati upaljenim
Samo gola pohlepa čini da od ništa dođeš do svega, na tom putu prodajući sve! Svoju zemlju, pradjedove, ime, stotine hiljada korota u ime slobode i stisnutih zuba prebrođenih, sve za noć sa starletom u beogradskim i moskovskim bordelima. Toj ekipi bezbojnih ništaroba, koji odsustvo morala pravdaju pragmatiznom i floskulama poput “politika je vještina mogućeg”, svi mi djelujemno kao najgori luzeri.
E tu je jedina šansa, dragi moji, razočarani i umorni saborci!
Hoćete li dozvoliti da VAS, koji ste svojom idejom od šest i kusur odsto podrške ostvarili Crnu Goru, sa svim Miloševićima, Solanama i Koštunicama na putu, dozvoliti da Vas te političke kišne gliste gledaju kao gubitnike?
Mijenjaju nam Ustav kao settings na telefonu, ma cijelu stukturu našeg bića, a što ćemo mi uraditi? Sjedjeti kući? Čekati da nam političari kažu da izađemo na ulice?
Čekali smo dosta!
Izlazite napolje!
Noć, po noć. Nek vide djeca naša, pa neka se sjutra naježe dok se budu sjećali da je šaka ljudi hrabro stajala naspram Putinovih (Vučićevih) milijardi, bombi i medija!
Možda danas, prijatelji moji, nećemo pobijediti. I možda nećemo uspjeti da sačuvamo Crnu Goru. I vjerovatno ćemo debelo platiti dok nam njihove hijene rovare po karijerama i životima. Ali ćemo plamen svijeće slobodne zemlje, široke za sve, makar sa dvije sklopljene šake oko njega, čuvati upaljenim. Jer doći će dan kad će plamen te svijeće zapaliti zemlju harizmom suštinski evropske Crne Gore, u kojoj su genijalci i revolucionari nosioci duha vremena, a ne gramzivi, “bogobojažljivi” lažni proroci.
Sugrađani svih vjera i narodnosti - ovo nam je potonja šansa!
