Imam super drugara! Sjajan tip, jedan od onih ljudi plemenite prirode, koji ti ne ostavljaja druge mogućnosti sem da budeš prijatelj sa njim.
Osim toga, Borče je jako mudar. Na onaj zdravi način, uokviren jakom logikom i životnim iskustvom. Ali, mnogo važnije od toga je to što je on istinski pošten čovjek kakvih je danas jako malo.
Zašto ovo pišem?
Ne zbog mene ili njega, uostalom koga bi to zanimalo, već zato što je Borče više puta skoro proročki znao da najavi šta čeka Crnu Goru. Valjda je, kao posljedica toga što je živio u drugoj državi i vidio kako se stvari tamo odvijaju, uspio da prepozna isti šablon i u Crnoj Gori.
Vjerovali ili ne, sve što do tada niko nije mogao ni naslutiti, Borče je predvidio prije 30. avgusta - dana “oslobođenja” Crne Gore od građanske i sekularne države.
Makedonski scenario je, dakle, država koja najprostije rečeno “ne radi”. Formalno-pravna cjelina koja nije u stanju da produkuje one posljedice zbog kojih postoji. Poenta cijele priče je ta da promjena vlasti ne znači nužno i promjenu nabolje, niti što se tiče državne uprave niti cjelokupnog ambijenta u zemlji.
Raspuštena Skupština radi, mandatar od lani sastavlja vladu, davno pala Vlada i dalje vlada, Zakon siluje Ustav, “krš” zvani Catara dimi i puni budžet, dok freska bivšeg premijera, sada već umrljanog lika, krasi tavanicu ili zid Hrama, nijesam siguran.
Može li bizarnije od ovoga? Možda je odista bizarnija samo utopija zvana “ruka pravde” koja će jednim zamahom mača udahnuti “slobodu” izmučenom narodu, jer niti ima kakve veze sa pravdom, niti se šta pita.
Makedonski scenario u svakom slučaju nije podrazumijevao ovu dozu ludila, već prije svega samo praznu formu nesposobnu da se odazove suštini. Danas bi nam samo s makedonskim scenarijem “bolje tice pjevale”, zar ne?
Ovako smo dobili podmukli populizam i bezakonje, nešto mnogo gore od trule forme o kojoj se govori- alat u rukama ideološke većine od 30. avgusta koja je unutar istoga iznjedrila kandidata za drugi krug predsjedničkih izbora. Dakle, veliki populista pobijedio je male populiste i sada je spreman na finalni fajt sa aktuelnim predsjednikom Crne Gore. Ostali, poraženi, stoje u ćošku ringa spremni da ga osokole.
To što ih je prije toga Jakov teško nokautirao, ništa ne znači prema mržnji koju osjećaju prema Đukanoviću. Da će se sve to tako desiti zasigurno je znao neko u nekom kabinetu iz kojega je pažljivo osmislio cijelu operaciju. Uostalom, svaki ozbiljni proces iza sebe ima i ozbiljnog menadžera.
Da li je mjera Crna Gore i njenog odnosa prema svojoj zaostavštini, mjera političara koji su riječ srozali tamo đe nikada nije bila i odakle je više niko nikad neće vratiti?
Hoće li nas do kraja za*ebavat’neka ekipa ukožnim mantilima u susjednoj državi, kao da se sa svojim gaćama ne pitamo? Hoće ili neće, finalno ćemo viđeti 2. aprila.
Ali, sada neću više o tome! Neka bude šta god narod želi. Srećno mu bilo.
Na početku teksta uveo sam u priču mog prijatelja Borčeta, pa bih ga njegovim riječima i priveo kraju: “Ja moram da volimCrnu Goru više od tebe. Ti Crnu Goru nijesi birao, ja jesam”. Eto tako!
Iskreno, znam samo da me je Borče ovom rečenicom kupio za vijek vjekova. Samo tada nijesam imao srca da mu kaže da ne znam jesmo li ja i on možda u manjini što se tiče Crne Gore i ljubavi prema njoj.
Ali, što da kvarim trenutak?
Što se mene tiče, a nadam se i vas, 2. aprila glasam za Borčetov izbor. Za Crnu Goru zemlju koja vrijedi i zaslužuje da se voli!
