Svanuo je još jedan dan u novoj Crnoj Gori. Onoj koja na Cetinje gleda kao na bastion ekstremizma. Onoj u kojoj nova generacija lidera izgleda kao retuširana, satirična verzija diktatora iz ranog 20. vijeka. Novi dan agonije, progona kritičkog mišljenja, nezavisnih medija, prijetnji novinarima, marginalizaciji intelektualaca, „zavrtanja“ slavina onima koji drugačije misle.
Nemojte ni u jednom trenutku zaboraviti (niti se ikada smijete naviknuti) na to da je ovo vrijeme opasnih ljudi i opasnih namjera. Vrijeme u kom je legitimno sredstvo političke borbe izvući iz depoa istorije lokalni incident sa narodom Bošnjaka i staviti ga u kontekst današnjih političkih saveza. Manipulacija traumom. Aktivacija mržnje. Selektivna pravda.
Hoćemo li se i dalje navikavati ili ćemo se braniti?
Suočavati se s prošlošću jeste naša obaveza, ali isključivo na čistom terenu, besprekorne etičke pozadine. Ako evociranje na sličnu traumu, potrebu da se o njoj razgovara, da se prizna, osvijesti – negirate crnogorskom narodu i tu potrebu zavedete pod „pećinski nacionalizam“ , pa onda istu tu potrebu drugog naroda štelujete i spinujete, u istom trenutku, dolazite do školskog primjera fašizma.
Još jedan dan u novoj Crnoj Gori protiče, a da nam postaje normalno da crkva krije oružje namijenjeno ubijanju sopstvenog naroda. Postalo je normalno da se ne smijemo ni pobuniti protiv toga. Normalno je da vjernici te crkve ne reaguju na tu okolnost, kao da se nije ni dogodila!
Je li to stado ljudi okrenutih duhovnosti ili sekta zombija u kojoj je bilo kakva individualnost, vrijednosni sud ili komentar, strogo zabranjen?
Ćuti, budi preplašen, puzi oko crkava kao neki crv, ljubi ruke bradonjama! Tuci „pedere i lezbejke“! Kaži triput URA na svaku granatu koju Putin sruči na ukrajinsku školu ili bolnicu. Budi protiv svoje države! Hoće li nam sve to zauvijek ostati normalno?
Hoćemo li djecu tako vaspitavati?
Jesmo li se navikli na to da nam crkva takvog političkog profila kreira „proevropske“ vlade i da takva crkva lansira poželjne USA partnere?
Je li nam postalo normalno, i jesmo li se navikli, da nam regularni političko društveni pol, koji usput budi rečeno, vlada zemljom bude sačinjen od ideološkog i kulturnog otpada?
Jesmo li se konačno udobno smjestili, sad kad smo i gotovo zvanično sahranili posljednju lijepu i optimističnu iskru nadanja - EU, u položaj najveće periferije planete, u sopstveni smrad zabluda, postajući i sami OTPAD?
Koliko smo se zapravo navikli na sopstvenu mentalnu nehigijenu slikovito opisuju i naše reakcije na afere. Sjetite se samo da je jedna afera zvana „Snimak“ godinama hranila medijske naslovnice. Da ne pominjem aferu „Koverta“.
Suočavati se s prošlošću jeste naša obaveza, ali isključivo na čistom terenu
Danas, u vremenu „razbijene“ Sky aplikacije, obje afere djeluju dosadno u poređenju sa našim dnevnim porcijama blokbaster afera. I niko ništa! Niti institucije, niti građani. Dok spektakl traje, ovce bleje, naviknute na sve. Ubjedljivo najveća vijest, medijska bomba sa premijerovog boravka u USA, usred zasijedanja skupštine UN-a, nisu bilateralni susreti nego - vožnja na biciklu!
Baš tako izgleda kad se lažna skromnost crnogorske provincije raširi i šepuri u NYC - nikako. Jer je tamo sve nepretenciozno, svako ide svojim poslom. Svi osim našeg premijera. Je li trebalo da nas ostavi bez daha predstava u kojoj šef jedne vlade paradira „skromnošću“?
To bi imalo smisla, i to možda, za lidera svjetske sile, pa bi taj kontrast profunkcionisao. Ovako, samo nadograđuje nesklad sopstvenog doživljaja sebe i onog realnog. No, hajde da inspirisani satiričnim radovima glumice Marte Ćeranić pripišemo sve lošim idejama na prvu loptu, savjetnika za PR.
Hoćemo li se navići na njujorški biciklistički pohod ili ćemo ovu vlast zapamtiti po inicijativi za zabranjivanje emisije „Hej, Sloveni“, regionalnog borca za ljudska prava i građanske vrijednosti Senada Pećanina?
Hoćemo li se i dalje navikavati ili ćemo se braniti? Znam, svi čekamo svoje političke predstavnike za instrukcije, ali u ovim odnosima snaga, njihov je jedini put - put kompromisa.
Ali, zar nas baš kompromis sa šovinizmom nije od pacifikovanog doveo do denacifikovanog naroda? Ukoliko se i na to naviknemo, ostaćemo taoci sopstvenih zabluda, pasivnosti, lijenosti duha, provincije u nama samima, ostajući na krajnoj periferiji, u formi OTPADA civilizacije.
