Kada je dio crnogorskih intelektualaca, naviknutih na "dvorski status", pretplaćenost na nagrade, projekte i funkcije, u praskozorju klerikalne antirevolucije preletio ka novim "mladim, lijepim i pametnima" i njihovim partijama, većina njih nije ni slutila da će preko noći postati saučesnici u gaženju svega crnogorskog i okupaciji sopstvenog nacionalnog bića.
"Diskretni šarm referendumske buržoazije" u panici da će izgubiti svoje privilegije, poltroneriju je samo preusmjerio, a u novim vladajućim partijama su ih prihvatali širom otvorenih vrata.
Naravno, poltroni nisu znali da će iza njihove podrške stajati jedan "Temeljni ugovor", policijska represija na belvederske demonstrante, pandemijska "kašika", iracionalnost i štelovani "piši-briši" popis.
Kada su razumjeli da su se epohalno izblamirali i izdali sve one vrijednosti na konto kojih su privilegije i dobijali, većina njih se prićutala glumeći izvansituašku gordost, dok je jedan dio njih odlučio da ide "do kraja". Kad je bal, nek je maskenbal.
Umjesecima i godinama ućutkivanih identitetskih tema, upravo je na logici identiteta definisana nova politička scena
Ne bih uzeo ni da pišem o takvom moralnom herpesu da njihovi postupci nisu doveli do još veće štete, od davanja legitimiteta Vučićevom desantu na Crnu Goru. Nema tog pravoslavnog talibana i velikosrpakog mrzitelja lovćenske, građanske Crne Gore, koji može toliko da mrzi sve one koji nisu posustali na pritiske, ucjene, otkaze i progone.
Zašto? Zato što su baš oni kojima je bastalo da ostanu na frontu na kom su branili ono u što vjeruju bez "naknada" i privilegija, ogledalo njihovog moralnog sunovrata.
Dojučerašnji stanovnici Milovog digestivnog trakta najradije bi zapalili svakog aktivistu i borca za Crnu Goru, zato što su baš oni svakodnevni reminderi na njihovu bruku i etičko siromaštvo. No, naravno, nisu samo posrnuli "intelektualci" krivci što je mediteransku, evropsku, prozapadnu, sekularnu Crnu Goru uhapsila "naaarodna", folklorna, popovska i građanski mrtva verzija države.
Osim okova špijunske, pansvetosavske, mafijaško-navijačke regionalne konkvistadorske sive eminencije, kojoj su novi/stari poltroni poslužili kao kamuflažni dekor "promjena", Crnoj Gori oko vrata "visi" teret kompromitovane ohlokratske elite, kao nosilaca crnogorskog narativa.
To što baš oni personifikuju "crnogorski narativ" perfektno odgovara i njihovim oponentima, taman koliko i njima samima. Oponentima da bi crnogorski slobodarski duh nagurali u imidž vikendaških kafanskih cehova tajkunskih sinova bivše elite, a bivšoj eliti da bi iza priče o "odbrani države" čuvali svoje pare i političke procente. Mrtva je trka koji nas više urnisaše.
Osim što je kompromitovana bahatim cehovima tatinih sinova, politička artikulacija bivše elite u vidu tzv. "suverenistickog bloka" je napravila niz katastrofalnih gresaka, koje su iskrenim, bezinteresnim borcima za modernu državu nanijele ogromnu štetu i generalno-značajno umanjile šanse za brzi oporavak sistema vrijednosti.
Od nejasnih gušenja (i nesrećno brendiranih) građanskih protesta "Ima nas" i "Na okup", do političkog egzibicionizma SDP-a koji je doveo do kraha te partije, a samim tim i tog političkog bloka.
"Diskretni šarm referendumske buržoazije" u panici da će izgubiti privilegije, poltroneriju je samo preusmjerio
Takođe, kada se litijaška kontrarevolucija prikazala u pravom svijetlu, vonjajući na masovne grobnice i haške "velikomučenike", progresivna politička i društvena ideja propustila je šansu da se reafirmiše uz nova lica, grcajući u unutarpartijskim (sukobljenim) ambicijama (potrošenih) ličnosti i anahronih neubjedljivih (potrošenih) narativa.
Naspram potrošenih narativa, bilo je lako ekonomskom populizmu da politički trijumfuje i preuzme državni tron, ostavljajući zatvorenim sve one civilizacijski važne teme koje čine vrijednosnu vertikalu jednog društva, površno ih nazvavši "identitetske".
Da paradoks bude još veći, u mjesecima i godinama ućutkivanih identitetskih tema, upravo je na logici identiteta definisana nova politička scena. Nacionalne partije manjina doživljavaju svoj istorijski procentualni maksimum, dok medijski moguli svaki nacionalni angažman Crnogoraca smještaju u novokomponovani generički spinovani kontekst - Crnogorski nacionalizam.
Na koncu, sada je makar svima jasno - za spas crnogorske milenijumske države, koja je spala na "utešnu nagradu" srpskih nacoša za izgubljeno Kosovo, sa nabildovanom političkom snagom A.V. koji je našao mehanizam za namještanje svakog izbornog procesa koji mu treba, potrebna je politička "supernova". Politička, društvena i vrijednosna - emancipatorska eksplozija, u kojoj će svi narodi Crnu Goru doživljavati kao svoju zemlju - Srbi, Bošnjaci i Albanci isto koliko i Crnogorci. Za tako krupan istorijski korak, potreban je lider sa petljom. Lider sa idejom.
Dok se "mesija" ne dogodi, otpor mafijaško-svetosavskom transu je dužnost svakog pojedinca sa trunkom savjesti. Otpor - a ne poltronerija.
