Smisao sjećanja
Svake godine obilježava se 18. novembra godišnjica pada Vukovara. Ova je 33. redom. I ove jeseni će ići kolone građana, poštovalaca žrtve grada i žrtava stradanja.
I ove godine aktualne su riječi legendarnog hrvatskog novinara stradalogupravo tada, Siniše Glavaševića, kojima optužuje hrvatske institucije, svojevrsnom zolinskom optužnicom, J'accuse! za namjerno zapostavljanje Vukovara i Vukovaraca u Domovinskom ratu.
No, nije samo to sporno u opetovanju načina obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti i Dana sjećanja na žrtve Škabrnje. Svake se godine dogodi po neki incident koji zasjeni smisao poštovanja i zahvalnosti. Svatko normalan zna da vukovarski memento treba dostojanstveno obilježavati, poniznost pred žrtvama mora biti bez buke i bijesa, bez međusobnih osporavanja.
Eko, eho nemara
Ove godine dogodile su se mnoge klimatske katastrofe. Ovih dana Španija oplakuje svoje žrtve poplava. Četiri stotine ljudskih života izgubljeno je.
Drastične promjene klime utječu na svu ekosferu, no najviše na čovjeka. Postaje umorniji, izraženijih simptoma svojih bolesti, nestabilan i ovisan o klimatskim utjecajima. Na jednoj od aktualnih konferencija, na nedavnoj u Azerbejdžanu, govorio je i crnogorski predsjednik Milatović.
Azerbejdžanski predsjednik Alijev optužio je dvije evropske zemlje za odgovornost u enormnom zagađivanju: Holandiju i Francusku, a za Savjet Evrope i Evropski parlament da su simboli korupcije. Evropska službena politika to mu je zamjerila. Izgleda da je EU postala sveta krava. Ništa joj se ne smije prigovoriti, ništa spočitnuti.
Je li to ta toliko hvaljena evropska demokracija?
Kad ćemo prestati biti licemjerni i posve plombirati industriju koja zagađuje našu eko-sferu? Možemo li predvidjeti koliko će se bolesne djece roditi zbog narušene bio-sfere? Koliko katastrofa će se desiti zbog našeg nemara?
Sajamski duh jeseni
I dok Evropljani kalkuliraju trajanjem i ishodima ratova koji se vode na geografskim i kulturološkim rubovima Evrope, jugoistočni Evropljani, da ne kažem Balkanci, uživaju u sajamskom duhu kasne jeseni. Srpski predsjednik Vučić postaje znalac za sve, od vina do gastronomije i do književnih bestselera. Posvuda se nešto pije, jede, slavi!
Puleni Vrhovnoga žreca, Mandić, Knežević, Milatović i Spajić, zajedno s crkvenim dostojanstvenicima SPS predstavljaju moćnu grupu koja svakodnevno Crnu Goru stavlja pred zid tražeći od nje nemoguće.
Te srpski jezik za službeni u Crnoj Gori, te ne može se sastaviti vlast u Podgorici i Budvi, te Crnoj Gori i ne treba ulazak u EU, te Crnoj Gori i njenoj kulturi sjećanja ne treba Meštrovićev spomenik Njegošu na Lovćenu nego je dovoljna i kapela, te Crna Gora je samo jedna historijska srpska pokrajina, te pitanje je vremena kad će je srbijanska politika anektirati. Tko bi to normalan mogao podnositi osim crnogorskih građana koji su ili rezignirani ili ne uzimaju za ozbiljno ove političke nonsense.
I s druge strane, u službenoj crnogorskoj politici u odnosu prema Beogradu i dalje su prisutni poniznost i čankolištvo, koji nisu baš osobine slobodarskih naroda. Srbijanci pak, navikli da se tako ophode i sa Turcima i s Austrijancima, stoljećima su gradili identitet sazdan na inferiornosti i sluganstvu.
Rijetke su epizode pobune i općenarodnih ustanaka. Titovski model otpora koji je okupio sve klase i rase na ovim prostorima možda je zadnji takav protest većih razmjera. Samosvijest koju su južnoslavenski narodi osvojili nakon Drugog svjetskog rata izgleda sada kao daleka himera. No povijesno gledano, neponovljiva je.
Bojim se da dugoročno Crna Gora neće opstati pod pritiskom sajamskih licitacija, kako je sve više tretiraju njeni vlastodršci, kao predmet na aukciji.
Što će iseljeni pamtiti?
Bojim se da ćemo malo toga što valja pamtiti i na što valja podsjećati moći ostaviti sljedećim naraštajima. Oni koji su izrasli iz tehnološke e-revolucije, i koji sve što se zbiva promatraju samo u tom svjetlu - što nije došlo do tzv. internetskih objava nije se ni dogodilo-već su umorni od surfanja i sumorni od manjka radnih mjesta. Neki od njih neće ni dočekati da se u njihovu okruženju otvore prilike za rast i razvoj ekonomije.
Nezaposlenost je nezaobilazan problem a većina političara je izbjegava ili čak ne spominje. Oni sami nisu spoznali bijedu nezaposlenosti i lunjanja od Zavoda za zapošljavanje do privatnika. Neizvjesne i nepovoljne ugovore o radu. Neplaćeno socijalno i zdravstveno osiguranje. Umreženi zajedničkom idejom o onome što nam treba činiti, što je najoportunije za sve nas, oni nas liječe od nas samih.
Smatraju da su neupitni i neoborivi. Da su nam neophodni kao zrak ili voda. Da ne bismo znali kamo, kuda i kako bez njih. Taj pervertirani odnos, rekli bismo danas, toksičan, između naroda i vlasti, traje već desetljećima. I dok se oni klatare između populizma i elitizma, netko u postajama za Evropu zaključava vrata i kaže: Fajront!
Mi se svakodnevno pitamo kako opstajemo? Ne samo moralno, već i fizički. Kako ne uzvraćamo lošim vladanjem. Kad je o vladanju riječ, nemar i kaos su vidljivi i nezaobilazni. Jedno od ključnih pitanja na svim prostorima Balkana je demografsko pitanje. Negdje se ono pojavljuje kao deficit naraštaja, a negdjeuvjetno rečeno, suficit.
Među urbanim stanovnicima Hrvatske i Crne Gore, ali sve više i onim ruralnima, pojavljuje se pitanje iseljavanja stanovništva. Na Kosovu i Makedoniji broj je stanovnika u novije vrijeme znatno uvećan jer se radi o brojnosti većih albanskih porodica koje ne uznemiruju podaci o bijeloj kugi.
Zašto ipak i ti mahom mladi ljudi odlaze iz svojih zemalja koja su opisivana u turističkim itinererima kao raj na Zemlji? Ovo nije samo retoričko, već najprije ekonomsko i političko pitanje. Jasno je da mnogi ne mogu pronaći posao, a i kad ga nađu on je plaćom podcijenjen.
Nitko više ne želi raditi za 400 ili 500 eura. No pitam se, ne bez zebnje, koliko ti naši mladi političko-ekonomski iseljenici, zarađuju u Zapadnoj Evropi? Koliko od te zarade, na poslovima koji su najčešće daleko ispod njihova formalnog obrazovanja za koje imaju fakultetske diplome, moraju dati za stan i hranu koji su na Zapadu skupi kao šafran?
Koliko mogu mjesečno odvojiti za štednju? Koliko su i da li su uopće socijalno i zdravstveno zaštićeni? Kako se snalaze kad im zatreba liječnik?
Jesu li svedeni samo na usluge hitnih službi? Kakva je priroda radnih ugovora kojima se obavezuju na višemjesečni ili godišnji rad? Kakve dozvole boravka dobivaju i nakon koliko vremena čekanja? Radne ili boravišne? Privremene ili trajne? Kako im je regulirano mirovinsko pitanje? Jesu li zaštićeni nakon odlaska u mirovinu? Kako će oni pamtiti svoju domovinu iz koje su trbuhom za kruhom izbjegli? Kao zlu maćehu ili nemarnu majku?
Jasno, mnogi su mladi ljudi rezignirali, obijajući godinama zavode za zapošljavanje. Gledali su kako se pred njihovim očima topi zemlja u kojoj su rođeni i odrasli; rasprodavane su tvornice - samo u Zagrebu ih je do promjena bilo preko dvjesto, najviše u Jugoslaviji - brodogradilišta, plaže, ljetovališta, zimovališta, u bescjenje.
Zaista porazno, da smo u divlji kapitalizam uplovili s milijardama dolara duga, i da je svaka od tih zemalja nastalih od bivše, u većem ili manjem ekonomskom, kulturološkom i političkom regresu. Prodane zemlje nakon raspada Jugoslavije, devastirana industrija, enormni dugovi svake od novih država. Da li je to rezultiralo razvojem tehnologije, zapošljavanjem, standardom? Ne! Ono što su stvarale prethodne generacije rasprodano je u bescjenje, a vlasnici tih vrijednosti pauperizirani, obespravljeni upoznalisu zadovoljstvo stažiranja na biroima rada.
Hoće li itko pamtiti razvijenost Jugoslavije, njenu privrednu, industrijsku, turističku konkurentnost? Je li moguće da smo toliko otrovani retrogradnim politikama, da su nam isprani mozgovi od svake memorije?
Sjećam se živo koliko je i Slovenija upropastila svoj zemaljski prostor da ugodi američkim stražnjicama. Jedne sam godine sredinom 90-ih svjedočila rušenju čitave šume u engleskom parku u Mokricama, da bi se oslobodile livade za golf. Šumar koji je nadgledao rušenje stabala rekao mi je da treba bar dvjesto godina da se razvije i naraste takva srušena zelena oaza.
Poslije je prostor bio poluprazan, po nekoliko golfera. Više je bilo radnika koji su donosili loptice nego igrača golfa. I tako posvuda…Veća dara nego mjera, sustavno osiromašivanje i obezvrjeđivanje.
Koliko je devastacija industrijskih i prirodnih prostora preživjela i Crna Gora? Koliko ćemo dugo čekati da ova zemlja postane sigurno utočište svojim građanima a ne neuralgična točka s koje odlijeću, napuštajući svoja gnijezda, svoju povijest, svoju tradiciju, svoja ishodišta?
Slavska utjeha
S novembrom započinje u pravoslavnom svijetu vrijeme slava. Oduvijek su se u mojoj familiji slavile i očeva i majčina slava koje dijeli samo nekoliko dana. Ne samo da su sačuvani paganski običaji, oni su možda i naslijeđe rimske mitologije.
Svaka je kuća u starom Rimu imala lara, kućnog duha. U mojoj osobnoj mitografiji kultura slavskih ručkova, posjeta i njegovanje sjećanja na zavičaj, zauzimaju značajno i nezamjenjivo mjesto. Stoga i ja, ma gdje bila, slavim i rodsku i domsku slavu. One su mi spona s očinskim i majčinskim nahijama, s historijom, s bratstvenicima, s iskonskim, s temeljnim. S novim domom i s drevnom običajnošću.
