Pismo sinovima

Crnogorska Vlada i Komanda crnogorskih trupa u Italiji (Gaeta) jula 1919, uputila je u Crnu Goru ekspediciju od 130 crnogorskih oficira i vojnika pod komandom Krsta Zrnova Popovića sa ciljem ponovnog podizanja naroda na ustanak. 

Nakon iskrcavanja i dolaska na Lisinj (brdo iznad Bara), ekspedicija se u Pepićima podijelila na grupe zadužene za određena plemena i područja, đe je trebalo da vrše gerilsku akciju i političku propagandu za nezavisnost Crne Gore. 

Između ostalih, u toj ekspediciji bilo je iz Ljubotinja (Riječka nahija) šestoro ustanika i gerilaca koji su došli iz Gaete da se bore Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore i to: Milo M. Drecun, Dušan S. Knežević, Petar S. Knežević, Mićko J. Jovetić, Stevo N. Jovetić i Jovan Ivov Vučković, koji su bili pod starješinstvom komandira Todora Borozana, (koji je sa dvojicom drugova otišao za Bokovo). Oni su se uputili za Ljubotinj. 

Jovan Ivov Vučković u autobiografskom radu naslovljenom "Pismo sinovima“, Hazleton Pensilvanija USA 1942. godine, o tome svjedoči: 

„Jednog dana pri kraju maja mjeseca 1919. godine [1] poslje podne reče mi kapetan Todor Borozan: Jovane spremi se i uzmi sa sobom što možeš od svojih stvari nosit, idemo negđe službeno.

Nisam znao kuda ćemo, ali sam se spremio i došao na određeno vrijeme. Kad tamo evo još puno drugih, svi smo ušli u voz i pitamo se kud idemo. Niko neće da kaže. Voz je poša. Zabranjeno nam je izlazit iz voza ko nema talijansku uniformu. Mi smo svi imali crnogorsku uniformu. 

Jovan Ivov Vučković u Gaeti

Drugi dan ujutro stigli smo u Monopoli, pristanište na Jadransko more. Ušli smo na jedan trgovački brod, digoše se jedra i mi odosmo na more. Onda nam je komandijer Krsto Zrnov Popović održao govor i kazao kuda idemo i zašto. 

Idemo u Crnu Goru, da kažemo našoj braći da Crna Gora mora ući u Jugoslovensku zajednicu sa svima svojim pravima. Naš kralj mora doć u Crnu Goru, ako je kome kriv, kriv je nama Crnogorcima, i mi ćemo ga sudit. On od narodnog suda ne bježi. 

Svak će od vas poći u svoje selo, čuvajte se nemojte koga napadat. Nemojte otimat ili pljačkat, ako vi što ustreba od naroda, ištite i platite, ako nemate da platite, dajte priznanicu pa će naša Vlada sve platit kome se šteta napravi, itd. Pokazao nam je oružje u brodu, bile su tu puške, bombe i devet mitraljeza. Sve smo to oružje probali na morsku pučinu.

Putovanje iz Italije

Bio je prvi juna [2] 1919. godine kad smo se uvezli u more, dan je bio topal, pucali smo bombama, puškama i mitraljezima, pjevali smo bezbrižno ne sluteći šta će se sa kojim dogodit, ili kakve će posljedice naš put donijet narodu u Crnu Goru. 

Dvije noći i tri dana smo se vozili na ovom brodu. Prvu veče zahvatila nas je fortuna tako da smo osvanuli negdje ispod Grčke. Kapetan broda tražio je pomoć koju smo treći dan dobili negdje ispod Drača. 

Talijanska podmornica srela je naš brod i odvezla ga u Medovski zaliv. Tu smo ostali cijelu noć i dan. Drugu veče naš brod podmornica je dovela pod Možurom đe smo se barkama iskrcali na suvo sa svom našom opremom. Bilo nas je 150. 

Predanili smo u Možuri, a uveče pošli uz Lisinj. Sto pedest ljudi sa svom vojničkom opremom i svojim prtljagom, nosili smo sa sobom devet mitraljeza, noću, stranputicom ići kroz nepoznata mjesta, sa ovolikim teretom na leđa, lako je znat kako su se ljudi mučili. U Pepiće smo se podijelili na grupe po plemenima, nas je bilo šest iz Ljubotinja, i to: Milo M. Drecun, Dušan i Petar S. Knežević, Mićko J. i Stevo N. Jovetić i ja. Naš starješina bio je kapetan Todor Borozan, on je ispod Žabljaka pošao sa dvojicom njegovih Bokovljana za Bokovo, a mi šestorica za Ljubotinj. 

Oficir Milo Drecun u Gaeti

Na Katunjane koji su išli od Crmnice preko Obzovice, u Zabrđe napali su bjelaši, jednog su ubili a jednog ranili i buna je nastala u svu Crnu Goru. Ovo se dogodilo istog dana kada smo mi bili na putu i pod Žabljak danili. 

Kad smo stigli na Ljubotinj, sve je bilo na nogama i bilo je opasno da će sela bjelaši opalit ako se javno pokažemo. Iste noći probili smo se na vrh Košćela između straže i pošli na Bokovo, đe smo se krili 15 dana sa Borozanom, pa opet došli na Ljubotinj. 

Drecun sa dva Jovetića ostali su da se kriju na Dubovu, a ja i dva Kneževića došli smo na Prekornicu. Svi viđeniji Ljubotinjani koji nisu bili bjelaši, bili su odvedeni u zatvore na Rijeku i Cetinje. Skoro dva mjeseca krio sam se sa ove dva Kneževića u jednu jamu za Vuče Ždrijelo. Majka, i ostali Vučkovići i Banovići u koje sam imao povjerenja donosili su nam noću hrane i vode. 

U septembru smo izašli iz skrivenica, vodile su se borbe svuda po Crnoj Gori. Nazvali su nas komitima. Priskakali su nam ljudi iz sela i odmetali se, tako da je Krsto Popović u decembru imao oko 3500 ljudi koji su živjeli po šumama, i tada smo bili slobodni kretati se po planinama i selima. Stojeća vojska nije se voljela s nama biti. 

Kad je Beograd vidio da bi mi mogli zagospodarit Crnom Gorom, poslao je Stojana Popovića, pukovnika sa Solunskog fronta, i dao mu naredbu da mora pokorit i umirit Crnu Goru. Ovaj Popović..., skupio je vojsku i počeo čistit komite od Nikšića preko Čeva, Cuca, Ćeklića i Njeguša, došao je na Cetinje.

Nije birao sredstva, mučio je, vješao je, šibikova, kuće palio i ubijao. Komiti su se predavali, ginuli, a neki bježali put Albanije i Italije, kako je ko znao i mogao se spasiti. Kad je red došao na Riječku nahiju, Borozan je sa nekolicinom umaka za Albaniju, planinama noću. Nekolicina se njegovih ljudi predalo jer je u njegovu grupu u posljednje vrijeme bilo više od 20 ljudi. Bilo je i žena. 

Ja nisam davao nikom iz Prekornice da ostavlja kuću i tako nas je uvijek bilo šestoro dok dođe red i na Ljubotinj, da budu pljačkani, paljeni i zlostavljani, to jest, ovi četiri sela Dubova, Boguti, Građani i Prekornica. 

Onda se dva Jovetića i dva Kneževića predadoše da spasu kuće od paljevine i familije od zatvora. Ja i Drecun pobjegli smo u Maine, kod Nikole Ivova Franete, koji nas primi u svoju kuću i drža nas 63 dana, dok zazeleni gora. Onda se vratio na Prekornicu. 

Komandir Krsto Popović

Sve je bilo mirno, komita više nije bilo, vojska Stojana Popovića nije dodila na Ljubotinj, zato što su se Jovetići i Kneževići predali, a od nas dvojice Blažo je dobio crnogorske post-karte sa poštanskim žigom iz Italije, i te post-karte odnio i prijavio u Načelstvo, te time uvjerio vlast da smo prešli u Italiju. 

Tražili smo kako da pobjegnemo, i našli smo ljude, Crmničane, koji su nas za dobru platu i prijateljstvo prevezli preko Skadarskog jezera do u Vraku. I ovo je bio prvi juna 1920. godine kad smo se zavezli u Skadarsko jezero. Bilo je muke strašne, cijelu noć vijala nas je fortuna po jezeru. Vozari su bili dobri i hrabri pa su nas spasli. 

Ujutro smo osvanuli blizu Plavnice. Znali smo da je straža na jezeru, bojali smo se dnevno vozit, a ovđe nije bilo stajanja. Riješimo da idemo, ali da se ne predamo živi ako napane na nas straža. I Crmničani, dva Lekića su pristali. Na prolazu Humskog blata opazila nas je patrola i pošla za nama u poćeru, ali mi smo bili blizu arbanaške granice i kad smo skrenuli kraju, patrola se vratila a mi smo produžili i uveče stigli u Vraku. 

Za ovu vožnju Blažo je platio 3.500 dinara, u zlatu pet napoliona, a mi od Vrake do Drima 60 perpera u srebru pratiocu. Oko Drima su Turci, bješe im Ramazan pa neće da nas prevezu preko Drima. Traže da im damo oružje koje smo imali, za prevoz. 

Mi nećemo, ne damo oružje i tako srećom naiđemo na jednog (mislim da je bio hrišćanin) kojemu ponudismo nekoliko srebrnog novca, i nešto perpera što nam bješe preostalo sa nekim austrijskim krunama. 

Uz to Drecun mu dava i svoj sahat, a ja moj prsten, dajemo sve samo ne oružje. Ovaj se Turčin ili Latinin smilova i preveze nas za ono para što imasmo, a sahat i prsten nam je vratio. Sad već nismo imali kalauza, sami smo se orjentisali prema Brdici i nastavili put poljem, padala je kiša, bili smo mokri kao kokoške, ali smo nastavili bez odmora put za selo Beltoj koje sam ja poznava iz prvog bjekstva, đe smo mislili da ćemo naći Talijane kao i prije kad sam bježa. 

U Beltoj sad nije bilo Talijana, išćerali ih Arbanasi. Talijani su bili samo u gradove. Arbanaška policija u Skadru bila je potplaćena od jugoslovenskog konsulata da nas bjegunce fata i predaje u Skadar konsulu. 

Kod Beltoja napali su nas Arnauti i da se tun nije desio katolički pop iz Beltoja, možda bi nas i ubili, ili u najmanju ruku razoružali i u Skadar konsulu predali. Pop nas je spasio i dvojici Bušatlija prolaznika nas preporučio da nas doprate do Bušata. Sa ovima pratiocima smo konačili u Bušat, i nagodili se da nas prate do Medova.

Tako smo sjutra dan u pratnji ove dvojice sretno stigli na sigurno mjesto u San Đovani di Medovo, i osjetili se slobodni i mirni poslije godinu dana muke, patnje, stradanja i nekad krvave borbe na koju smo uvijek bili primorani je primit u odbranu života, kao na primjer u Prašne dolove na vrh Debeljaka, itd. 

Kako ne, kad za punu godinu dana na Prekornicu su... živjeli devet kontra komita [3] naoružani do zuba, primali državni tain i žandarsku platu da bi mene ubili ili uhvatili (bio sam ucijenjen 20.000 dinara) pa kad to nisu mogli opljačkali su Iliju Nikolina Ratkovića, i najpotlje na Uskrs 1920. godine su ga ubili zato što je kaza i žalio se da su ga opljačkali. 

I Ilija je zamijenio se pri pogibiji... Da nije bilo ove pogibije poslje koje je došao sud, vlasti su nastojavale da pljačku nametnu mene ili mome društvu. I radi ovog događaja ostao sam u šumu dva mjeseca više nego smo računali i mislili". [4] 

U izvještaju o stanju u Crnoj Gori Mihaila Mila Plamenca, pomoćnika tadašnjeg crnogorskog ministra pravde dr Pera Đ. Šoća, upućenom iz Gaete 20. septembra 1919. godine predsjedniku Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore u Parizu Jovanu S. Plamencu, između ostalog, veli se i ovo: 

»Kad je u Boljevićima u 9 sati noću zapaljena kuća g. Ministra Predsjednika u njoj je spavala u to doba njegova snaha sa dvoje svoje djece. Trezveniji palikuće jedva su uspjeli nagovoriti podgovorenu rulju, da se žena i djeca probude i spasu. 

Dok su oni pirovali od pljačke po kućama rođaka g. Ministra Predsjednika i dok je gorela kuća ovoga, sa avlije komandira Ića Plamenca, potpuno iznemoglog i oslabljenog, čini se memluk iz mitraljeza i pušaka pod komandom srbijanskih oficira..., koji su tu sa vojskom naročito došli da rulju poćeraju odnosno podrže pri vršenju ovog - »junačkog djela«.

Komandir Krsto Zrnov Popović, kao »šef svih ustaša«, iz šume 27. septembra 1919. godine podnio je kraljevskom crnogorskom generalnom konzulu u Rimu g. Veljku Ramadanoviću opširan izvještaj, u kojemu stoji i sljedeće: 

»Dok sam ja bio tamo izgorjeli su kuće i sve njihove imovine uništili: Ministru Predsjedniku g. Jovanu S. Plamencu i Svetozaru Plamencu u Boljevićima, Bar. Joku Androvu i Niku Nikovićima, Kom. Marku, Tomu i Blažu Vučerakovićima iz Krnjica. 

Osim toga opljačkali su ne, po jedan put, naše jednomišljenike: Limljane, Krajinjane, Barane, Mrkojeviće itd. Krajinskih familija ima mnogo prebjeglih u Skadru i Albaniju. Dalje su životinjski i nemilosrdno sve poništili Vranjinašima, Zećanima, a i da ne govorim za Katunsku i Nikšičku oblast, gdje su Srbijanske vlasti i vojska počinile najgroznije strahote od stanovništva i njihove imovine, o čemu ste ranije izviješteni«.