Plavi patlidžan (Solanum melongena L.) predstavlja povrtarsku biljnu kulturu čiji je gen centar ili jezgro porijekla Indija, gdje se i danas može naći mnoštvo endemičnih formi, s obzirom na to da se u pomenutim krajevima uzgaja više od 4.000 godina.
Međutim, Grci i Rimljani ga nijesu koristili, smatrajući njegov plod otrovnim, te da konzumacija plavog patlidžana dovodi do ludila. Iz tog razloga, patlidžan je dugo nazivan „jabukom bijesa“ i ova predrasuda je dugo onemogućavala patlidžanu da se njegov uzgoj proširi po Evropi.
S druge strane, Kinezi, Egipćani i Alžirci oduvijek su obožavali patlidžan, smatrajući ga ljekovitom biljkom. Uzgajali su drugačije varijetete, koji se odlikuju manjom masom ploda, različitog oblika i boje pokožice.
Latinski naziv plavog patlidžana je Solanum melongena L. i on pripada rodu Solanum, i botaničkoj porodici Solanaceae, kako je klasifikaciju odradio Karl Line još u XVIII vijeku. Ipak, u XX vijeku, došlo je do značajnih saznanja o raznolikosti ove povrtarske vrste, pa se prema istraživaču Filovu, plavi patlidžan dijeli upet vrsta i čak dvadeset varijeteta.
Da li znate zbog čega se patlidžan na engleskom jeziku naziva „eggplant“ ili „biljka sa jajastim plodom“? Ovo je iz razloga što su forme koje su gajili bile bijele pokožice, sitnog ploda, veličine guščijeg jajeta.
Još jedna interesantna činjenica o patlidžanu je da je bio obožavan među Špancima od momenta kako je donesen na Pirinejsko poluostrvo. Vjerovalo se da je afrodizijak i nazivan je „jabukom ljubavi“. U Turskoj je oduvijek bio sastavni dio domaće gastronomije, te postoji oko 1.000 kulinarskih recepata u kojima je zastupljen.
Hemijski sastav plavog patlidžana ga odvaja od ostalih povrtarskih vrsta, iz razloga što je sadržaj ukupnih šećera znatno niži. Bogat je fosforom, magnezijumom i kalcijumom. Plod divljih formi plavog patlidžana ima izrazito gorak ukus, zbog čega se od davnina koristi kao lijek.
Gorčina potiče od glikoalkaloida, materija koje pokazuju karakteristične reakcije kao solanin, te su nazvani solanin M (melanin). Najveće količine solanina M se nalaze u plodovima u fazi biološke zrelosti. Solanin M je otrovna materija jer razgrađuje krvne sudove u crijevima, nadražuje želudačnu i crijevnu sluzokožu, izaziva povraćanje i rastrojstvo. Stoga se plod plavog patlidžana nikada ne koristi svjež, već se obrađuje (kuvanje, prženje, pečenje), jer se ova materija gubi prilikom izlaganja višim temperaturama.
Plavi patlidžan ima visoko stablo i gorke plodove, dok su mu svi nadzemni djelovi prekriveni oštrim maljama. Korijenov sistem plavog patlidžana je dobro razvijen, te u toplim klimatskim uslovima, i na lakim zemljištima dostiže dubinu i do 150 cm.
Stablo patlidžana je drvenasto u osnovi, a u gornjem dijelu zeljasto i sočno, često žbunaste forme. U početku vegetacije je stablo, a kasnije i svi mladi djelovi zelene ili ljubičasto-zelene boje. Starenjem, poprima mrko-zelenu boju. Cvijet patlidžana, u zavisnosti od sorte, može biti bijele, ružičaste, svijetle ili tamno ljubičaste boje.
Na biljci se može obrazovati i do 100 cvjetova, ali od 60 do 70 otpadne kao rezultat nedostatka toplote, svjetlosti, nepovoljne relativne vlažnosti ili nedovoljne prihrane. Pčele ne oprašuju cvijet patlidžana, već to rade ose i bumbari. Još jedna morfološka karakteristika koja oplodnju otežava je to što tučak često nadrasta prašnik.
Poslije obrazovanja prvog cvijeta glavno stablo zaostaje u porastu. Njegovu ulogu preuzima zaperak, koji se razvija iz pazuha lista najbližeg cvijeta.
Plod patlidžana je, s botaničkog aspekta, bobica. Jedna biljka može obrazovati od 5 do 12 plodova, ali taj broj može značajno varirati u zavisnosti od sortimenta. Prosječna masa ploda takođe varira, i u tehnološkoj zrelosti, može se kretati do 100 do 800 grama. Plod je ispunjen mesom, kompaktnom masom, sa jedva izraženim režnjevima u kojima se nalazi sjeme, praktično uraslo u tkivo.
Za svoj rast i razvoj, plavi patlidžan zahtijeva značajnu količinu toplote, jer strada i od slabog mraza. Iako pripada istoj porodici kao paprika, paradajz i krompir, od svih ovih povrtarskih kultura ima najveće zahtjeve prema toploti. Takođe, patlidžan zahtijeva i dovoljne količine vode u zemljištu, te optimalan razvoj korijenovog sistema i cijele biljke nastaje pri vlažnosti zemljišta od 80% poljskog vodnog kapaciteta.
Odgovaraju mu zemljišta neutralne pH reakcije, ali dobro uspijeva i na blago kiselim zemljištima. Ukoliko plavi patlidžan nema dovoljne količine vode u toku plodonošenja, tada i najmanje smanjenje vode u zemljištu dovodi do opadanja cvjetova i tek zametnutih plodova.
Za plavi patlidžan najpovoljnija je relativna vlažnost vazduha od 60 do 70%. Pri visokoj vlažnosti biljke se izdužuju, etioliraju i češće obolijevaju. Pri niskoj relativnoj vlažnosti vazduha (ispod 40%) dolazi do opadanja cvjetova i zametnutih plodova.
Povrtarske kulture, pa i plavi patlidžan, ne smiju se sijati, odnosno saditi nekoliko godina na istoj parceli, usljed napada istih bolesti i štetočina, ali i zbog nedostatka hraniva. Dobri predusjevi plavom patlidžanu su žita (pšenica, ječam, ovas i raž), grašak, pasulj, bijeli i crni luk, kupus. Loši predusjevi su oni koji su morfološki bliski, kao što su krompir, paradajz, paprika, duvan, krastavac i lucerka.
Brojna su jela koja možete pripremati u svom domu sa plavim patlidžanom kao osnovnom namirnicom. Jedno od sve popularnijih u Crnoj Gori, koje je u Starom Baru zadržano još od osmanlijskih osvajanja je „Imam bayildi“, odnosno patlidžan u dinstanom sosu od paradajza.
Jelo zapravo potiče iz Persije i znači „Imam koji se onesvijestio“. Prema predanju, supruga jednog imama je pripremila ovo ukusno jelo sa patlidžanom, koji je punjen lukom, paradajzom i bijelim lukom. Poslužila je jelo svom suprugu hladno, pripremljeno sa maslinovim uljem i imamu se toliko dopalo da je pao u nesvijest od oduševljenja.
Druga legenda povezuje „Imam bayildi“ sa drugim imamom koji se onesvijestio, ne zbog ukusa jela, već zbog količine maslinovog ulja koje je potrošila njegova supruga.
Eto, sasvim slučajno, Crnogorska sofra nekako opet završi na maslinovom ulju!
