Idete ulicom i sjednete na klupu da odmorite... Kad tamo, gle čuda, čekić! Dohvatite ga, pa pogledate oko sebe. Kad tamo, gle čuda, spomenik Trinaestojulskom ustanku! Čudo za čudom. A čekić „ište“ spomen-ploče. Nije on tu tek tako dospio, već sa nekom svrhom. A i načinjen je da bi lomio. Stolove ili spomen-ploče. Čekić naprosto transcendira svakodnevicu. To vam je, takoreći, djelatni demijurg. Pa se onda i mora postupati kako čekić „ište“.
Što je tu nejasno?
Nalogodavci
Ne, ne... Ovo ćemo da zaobiđemo. Nije tu glavna stvar. Suština kriminalnog čina na Ravnom lazu u Piperima nije u njegovom počiniocu, ni u gubljenju energije na otkrivanje motiva za ,,ničim izazvano” lomljenje spomen-ploče. Promašuje i tvrdnja da je ruku izvršioca vodila misao „zilotskog patrijarha“ sa Cetinja. Lokalni igrači su u svemu tome manje značajni. Svođenje problema na lokalne izvršioce predstavljalo bi uslugu istinskim inspiratorima i nalogodavcima.
Duhovni i ideološki pokrovitelji tog nepočinstva nijesu među nama, već tamo đe se povampiruje duh fašizma i razigravaju četnički tipatnici – tamo đe se u orgijastičkom zanosu pale simboli antifašističke Crne Gore i povazdan iščekuje prilika za kakvu diverziju protiv nje – političku, ekonomsku, sportsku.
Ofanzive i komande
Protiv građanske Crne Gore vodi se neobjavljeni rat. Sami gnusni čin lomljenja spomenika na Ravnom lazu predstavlja samo simbolički izraženiju epizodu opšte neočetničke agresije na Crnu Goru. Ta agresija, da se podsjetimo, traje već trideset godina. Otada se ređaju ofanzive. Prošlogodišnja je započeta Irinejevim,,migom” – bilo je to 24. jula 2019. godine. To je, otprilike, bila sedma ili osma, ili možda jedanaesta...
Prošlogodišnjoj je prethodila ona iz 2016. Stvari se odvijaju brzo, lako se zaboravlja. Tada je, 19. januara 2016. u Sava centru održana tzv. Akademija, kojom je, uz neskrivenu Irinejevu i Amfilohijevu radost, svečano obilježena stogodišnjica propasti Crne Gore u Prvom svjetskom ratu i iznuđenog odlaska kralja Nikole u egzil – čemu je najviše doprinijela izdaja Nikole Pašića i Petra Pešića. To je ushićenje podgrijavao i Irinejev i Amfilohijev optimizam zbog događaja koji su trebali da uslijede u oktobru - zato je tu, između njih dvojice spremno sjedio princ iz karađorđevićevske loze. Ofanziva je počela 16. oktobra 2016. ali se okončala fijaskom. Tvrd je orah voćka čudnovata...
Skrnavljenje Ravnog laza je mnoge prenulo iz sna (da li je?). Osobito one koji su zabijali glavu u pijesak pred otvorenim popularisanjem potenčenog četništva preko krugova Srpske pravoslavne crkve. Jedini mogući odgovor na ovu pošast je hitno donošenje jasnog i preciznog zakona kojim će se oštro sankcionisati bilo kakvo javno promovisanje četništva.
Događaji se nižu filmskom brzinom, lako se zaboravlja što je bilo juče.
Irinejeva laž od 24. jula 2019. o ,,gorem položaju Srba u Crnoj Gori nego u NDH” nije bila nikakav starački kapric ili nespretno sročena dosjetka. Bila je to komanda za početak nove ofanzive protiv Podgorice i antifašističkog i građanskog poretka koji se generiše u njoj, a koji se ispriječio pred povampirenim beogradskim neočetništvom i klerofašizmom. Takva je bila i Irinejeva komanda pred protekli Vaskrs...
Paravan
Stvari su se odavno iskristalisale. Nasuprot agresivnom neočetništvu i klerofašizmu koji se generišu u Beogradu, poput bastiona stoji antifašistički osviješćena Podgorica sa najširim građanskim konsenzusom, zasnovanom na snazi multietničkog sklada.
To je tvrda činjenica, a to je i osnovni problem. Tu je i objašnjenje za „ničim izazvani“ poganluk na Ravnom lazu. Sasvim je nevažno hoće li to izvršiti Marko, Janko ili Luka. I hoće li se izgovarati „neobjašnjivim prisustvom čekića“.
Bitno je uočiti da se u Beogradu, iza građanskog paravana, odavno skriva mutirani četnički lider, koji stoji na čelu potenčenog fašizma i djeluje u harmoniji sa svojim patrijarhom i svim srodnim klerofašistima i desničarima na srpskoj političkoj sceni. Sa svima, osim sa onima koji su mu direktna politička konkurencija. Pritom nije riječ o ideološkom neslaganju već o goloj borbi za prevlast u dominantno neočetničkom ambijentu.
Poenta vučićevske, dačićevske ili brnabićevske retorike, i uopšte beogradskog medijskog šibicarstva, je ogoljeni kolonijalni paternalizam pod građanskom maskom, čije je crnorukaško i četničko biće ostalo netaknuto. Glavni i isključivi cilj te hajke je da se po svaku cijenu očuva karađorđevićevsko nasljeđe i velikosrpsko crkveno uporište u Crnoj Gori. A četništvo je u tome vazda bilo udarna pesnica
Kao što ni regent Aleksandar Karađorđević 1917. nije progonio crnorukaše zbog ideološkog neslaganja, već zbog političke dominacije u konzervativno-desničarskoj Srbiji onog doba. Uostalom, regent, koga su u Crnoj Gori zvali „Aco Palikuća“ je, čim je 1917. eliminisao glavne crnorukaške igrače, za svoje imperijalno-osvajačke poduhvate odmah angažovao osvjedočene crnorukaške zločince, pa je tako u Crnu Goru sredinom 1919. stigao i zloglasni Stojan Popović, koji je svoj krvožedni zanat prethodno usavršio u Makedoniji.
Duh zločina
Nema ničega modernog u mutiranom beogradskom neočetništvu, najmanje naprednog.
Nad Aleksandrom Vučićem lebdi isti onaj duh zločina i masakra kojim je 1903. godine, kasapljenjem Obrenovića, započela vladavina Karađorđevića (29. maja je bila godišnjica), a koji se ispoljio u svim neostvarenim ili ostvarenim „bombaškim aferama“ i potonjim velikosrpskim zločinima i masakrima – poput onog iz 1913. nad makedonskim narodom, onog iz 1918-1920. nad crnogorskim narodom, onog iz 1924. nad muslimanima u Šahovićima, onog iz 1942. nad muslimanima u Foči i okolini ili onog iz 1995. nad muslimanima u Srebrenici - da pomenemo samo neke.
Nasljeđe
Konačno, nije stvar u tome da „Srbija nije naučila lekcije iz prošlosti“, već u tome što većinskoj Srbiji to nikad nije ni padalo na pamet. Većinska Srbija, a to je poražavajući fakat, još diše karađorđevićevskim imperijalno-kolonijalnim duhom, pokušavajući svim silama da sačuva karađorđevićevska ideološka i materijalna „dostignuća“. A u to spadaju i crnogorske crkve koje je regent Aleksandar otuđio dekretom od onih koji su ih stoljećima gradili.
Poenta vučićevske, dačićevske ili brnabićevske retorike, i uopšte beogradskog medijskog šibicarstva, je ogoljeni kolonijalni paternalizam pod građanskom maskom, čije je crnorukaško i četničko biće ostalo netaknuto. Glavni i isključivi cilj te hajke je da se po svaku cijenu očuva karađorđevićevsko nasljeđe i velikosrpsko crkveno uporište u Crnoj Gori. A četništvo je u tome vazda bilo udarna pesnica.
Zakon
Skrnavljenje Ravnog laza je mnoge prenulo iz sna (da li je?). Osobito one koji su zabijali glavu u pijesak pred otvorenim popularisanjem potenčenog četništva preko krugova Srpske pravoslavne crkve. Jedini mogući odgovor na ovu pošast je hitno donošenje jasnog i preciznog zakona kojim će se oštro sankcionisati bilo kakvo javno promovisanje četništva.
Akcenat mora stajati na beskomprisnom suzbijanju javnog govora i djelovanja koji propagira ili veliča četništvo, a osobito kroz infrastrukturu Srpske pravoslavne crkve u kojoj se četnički zlikovci i koljači već duže promovišu za svece i etičke „uzore“. Jer i crkva predstavlja javni prostor i to sa vrlo naglašenom društvenom ulogom. Vjerske slobode ne mogu biti paravan za širenje nakaradne ideologije koja nema nikakvog dodira sa hrišćanstvom, niti prostor crkve smije biti mjesto u kome se hibrid etnofiletizma i četništva potura za hrišćansku ljubav, a fašizam za antifašizam.
