Što veća i raskošnija zadužbina, to strašniji i nezamisliviji grijeh njenog ktitiora. Ovaj princip u srednjovjekovnom, i novodobskom, crkvenom građevinarstvu Evrope, prije svega Balkana, bio je toliko čest da je bezmalo poprimio elemente pravila. Srpski kralj Milutin sigurno je najeklatantniji primjer tog pravila.
Smatran je najvećim građevinarom u srednjem vijeku, zaštitnikom i finansijerom desetina pravoslavnih hramova, koje je gradio ne samo u granicama tadašnje mu kraljevine već i u Grčkoj, Vizantiji, Sinaju, Palestini... Daleko je dosezala njegova graditeljska ruka, ne poznajući granice i prepreke, ali dosezali su mu i grijehovi, i to mnogo šire i mnogo više. Do samog neba reklo bi se.
Shvatio je ovo i naš/njihov sin Dragan, i opustio čovjek ručicu. Hoće da poklanja i daruje sve šta može i šta nije njegovo, jer sa tuđim je puno lakše i izdašnije
A, tamo „gore“, ili tamo daleko, trebalo je mnogo više kamena, maltera i znoja da bi okajao to što je pola svoje porodice, trona radi naravno, oslijepio, uključujući i sina, rođenog sina, da budem pleonazmičan do kraja. Njegov sin i brat, između ostalih, nikada nisu vidjeli ljepotu jedne Gračanice ili Studenice, prosto su bili spriječeni u tome, ako me razum(ij)ete.
No, vremena se mijenjaju, neumitni tok civilizacijskog razvoja polagano, ali nezaustavljivo kleše svoj kamen. Moderno je doba, pa su moderna i pravila. Više nema onog starog dobrog vađenja očiju zarđalom kašikom (znate da je tada na Balkanu kašika bila „must have“, dok su Amerikanci golim rukama...), kako bi se sačuvala ljubljena vlast, da ne kažem fotelja. Ali, nije baš ni da je puno drugačije, ma sve je u stvari isto samo nekako modernije.
I, danas političari na vlasti, poput onih nekadašnjih kraljeva, čine sve da „oslijepe“ ove oko njih kako bi što duže opstali u foteljama. Samo što se to sljepilo danas opošljava preko medija i više je usmjereno ka kupovini glasova nego li opraštanju grijehova.
Međutim, ono u čemu se razlikuje kralj Milutin i, ajde sasvim slučajno da uzmemo za primjer, naš ministar Krapović, je u tome što je Milutin svoje ktitorstvo pokrivao iz svog džepa. Znam da ćete sada reći da je sve to bilo iz državne (kraljevske) kase, ali u tim smutnim vremenima srednjeg vijeka nije baš prolazila ona priča da su sve to naše pare, slaba je bila ta građanska svijest i nevladin (nekraljev) sektor, narod je nekako više posmatran kao stoka, što danas naravno nije slučaj, zar ne.
79E, pa naš Milutin od Budve je odlučio da i on za svoga, politički grešnog, života ostavi neki trag u beskraju. Odlučio i on da pomogne tu najugroženiju kompaniju na Balkanu, firmu koja grca u dugovima, koja je pritisnuta poreskim nametima, PDV-ima, i drugim državnim represalijama. Hoće Dragan da ktitoriše Crkvu Srbije u Crnoj Gori, tako što će im pokloniti zemlju. I, to ne svoju, of course, već našu, i to ne našoj crkvi, podrazumijeva se, već tuđoj.
Vidi on da ovo sa njegovim Demokratama ne ide baš u smjeru koji su željeli i da je veoma upitno da li će ikada više biti u prilici da poklanja tuđe. Pa, kaže da se iskoristi dok može, i da pomogne kome treba. A, crkvi uvijek treba. Jer, vidite nešto, ukoliko slijepo (ovo „slijepo“ se nekako samo provlači kroz priču) vjerujete crkvenim i religijskim dogmama onda ćete shvatiti da je, njihov, Bog svemoćan i da može da uradi sve šta želi, kada želi i da sve vidi i čuje, može čak i da vam oprosti ako ste zgriješili, samo ako hoće, a hoće ako se istinski pokajete.
U tom okajanju veoma često, makar tako pokazuju primjeri iz istorije, hoće da pomogne i ukoliko ste lake ruke i rado milodarite crkvi. Jer on, svemoćni, može sve osim da stvara i štampa novac, taj neki „bug“ se potkrao nakon velikog praska i sada, mi sužnji, moramo svako malo da im prinosimo novac.
Shvatio je ovo i naš/njihov sin Dragan, i opustio čovjek ručicu. Hoće da poklanja i daruje sve šta može i šta nije njegovo lično, jer sa tuđim je puno lakše i izdašnije. Tako da, ukoliko sve ovo potraje još malo, a prilike su da ipak neće, ministar Dragan će crkvi prepisati sve ono šta Dritan zakonom nije obuhvatio, odnosno sve ono šta mu je potpalo pod političku „šapu“ (ili peraje, kako god) i šta se katastarski odnosi na imovinu Vojske Crne Gore.
A, imovina Vojske Crne Gore je i onaj porodični „izlet“ i shopping po inostranstvu... Imovina Vojske su izgleda i one njegove preskupe cipele u kojima tako sigurno gazi po propisima i zakonima, pa i one stotine podgoričkih popeka koje iźedoše, sve je to imovina vojske i na kraju države Crne Gore, a nešto do čega vam nije stalo i što ne smatrate svojim, a opet ne možete sve sabiti u svoje džepove, lako poklanjate.
A, crkva će zauzvrat lako i da oprosti, pardon - da otkupi, i to po koji glas za njihovu stvar, a izbori u Nikšiću samo što nisu.
