Dvanaesto izdanjefestivalakvir filma„Merlinka“ održano je početkom mjeseca u Beogradu u uslovima koje je u velikoj mjeri diktirala pandemija i bio je jedan od rijetkih kulturnih događaja u ovoj godini koji nije otkazan ili prešao u onlajn format. Direktor festivala Predrag Azdejković ističe da je u pitanju jedan od načina za bolju vidljivost u kontinuiranoj borbi za prava LGBT osoba. Tokom njegovog 20 godina dugog aktivizma urađeno je, kako naglašava, relativno malo u cilju poboljšanja statusa ove društvene grupe i borbe protiv homofobije.
ANALITIKA: Analizirajući najaktuelnija dešavanja na globalnom planu, kako biste ocijenili ukupan progress borbe za prava LGBT osoba – u Evropi, u kojoj jača podrška desničarima i na Balkanu, gdje je to još izraženije? Kakve ste projekcije za 2020. godinu imali prije 10-15 godina, a koliko ste zadovoljni postignutim?
AZDEJKOVIĆ: Najveću laž koju evropski diplomata može da izjavi je da su LGBT prava prioritet. Te laži smo se naslušali godinama unazad, a najaktuelnija je bila dok još u Srbiji nismo imali Paradu ponosa. I danas je čujemo, nekad samostalno, nekad u paketu „ljudska prava su prioritet“. Na početku smo mislili da je u pitanju samo fraza koja se prečesto ponavlja, ali poslije smo shvatili da je u pitanju laž, jer apsolutno nijedan konkretan korak EU zvaničnika i instituacija ne stoji iza nje. Prazne riječi iza kojih ne stoji nikakva djela, jer Evropska delegacija i Savjet Evrope u Srbiji apsolutno ništa nisu uradili za LGBT populaciju, osim što su u prvom redu na LGBT događajima da se slikaju za svoje tviter i instagram profile. Za 20 godina koliko sam u aktivizmu došao sam do zaključka da su oni koji vam se u lice smješkaju i govore kako su za njih LGBT prava važna i ništa ne urade mnogo opasniji nego oni koji vam u lice otvoreno kažu da vas mrze!
Za 20 godina koliko sam u aktivizmu došao sam do zaključka da su oni koji vam se u lice smješkaju i govore kako su za njih LGBT prava važna i ništa ne urade mnogo opasniji nego oni koji vam u lice otvoreno kažu da vas mrze
Slična politika je na snazi u čitavoj Evropi, gdje imamo one koji otvoreno mrze LGBT populaciju i tačno znamo na čemu smo s njima i gomilu licemjera koji po hiljaditi put šalju saopštenja u kojima najoštrije osuđuju. Najvjerovatnije imaju unaprijed napisan model saopštenja u kojima samo mijenjaju šta najoštrije osuđuju i više od toga i ne čine! Borba za LGBT prava se svela na cirkus da li će i koja ambasada i diplomatsko predstavništvo da okače zastavu duginih boja za Dan ponosa, da li ćemo koristiti pravilnu terminologiju, ali suštinski tu nema podrške, jer je to sve samopromocija i dobar PR.
Pandemija korona virusa nam je pokazala koliko je LGBT zajednica u Srbiji slaba i nezaštićena. Godinama unazad donatorski novac je bacan na besmislice, konferencije, okrugle stolove na kojima su se strani zvaničnici i diplomate pravili pametni i pričali jedne te iste priče koga ni učesnike tih konferencija nisu zanimale! Sada vidimo da LGBT organizacije nikada nisu bile slabije no danas, da je većina aktivnosti otkazano, da nemaju medijsku vidljivost, niti političku ni društvenu moć! U Srbiji još nemamo jaku LGBT zajednicu, jer projekti koji su usresređeni na jačanje zajednice neće biti finansijski podržani, jer nisu prioritetni! A sve dok nemamo jaku LGBT zajednicu, ne može se imati društvena ni politička moć.
ANALITIKA: Često se čini da je izraz „LGBT prava“ nešto što po inerciji više ljudi osporava nego što je onih koji znaju šta ta prava zapravo podrazumijevaju. Imate li takav utisak i vjerujete li da bi, kada bi postojao način da se ta oblast bolje upozna, bilo manje protivljenja?
AZDEJKOVIĆ: Ja sam na stanovištu da starog psa ne možete naučiti novim trikovima. Oni koji osporavaju LGBT prava će nastaviti da osporavaju, jer oni ne žele da bolje upoznaju i ne možete ih primorati da se upoznaju ako oni to neće. Ljudi mijenjaju stanovište ili se ućute samo ako postoji lični momenat. Homofobi će (možda) promijeniti svoje mišljenje ili ućutati onog trenutka kada neko blizak koga vole i poštuju bude rekao da je LGBT i da ga njegova homofobija boli i ponižava. Nažalost, većina LGBT osoba u Srbiji i regionu još nije spremna za to.
Oni koji osporavaju LGBT prava će nastaviti da osporavaju, jer oni ne žele da bolje upoznaju i ne možete ih primorati da se upoznaju ako oni to neće. Ljudi mijenjaju stanovište ili se ućute samo ako postoji lični momenat. Homofobi će (možda) promijeniti svoje mišljenje ili ućutati onog trenutka kada neko blizak koga vole i poštuju bude rekao da je LGBT i da ga njegova homofobija boli i ponižava.
ANALITIKA: Prisustvo homofobije u društvu podstiče niz faktora. Koje od njih smatrate najopasnijima? Koji su najuočljiviji, a koji doslovno nevidljivi, a jednako opasni?
AZDEJKOVIĆ: Politička korektnost je dovela do toga da su homofobi naučili da svoju homofobiju maskiraju kako ne bismo mogli da je dokažemo i kako ne bi smomogli da pokažemo prstom na njih. Neće više reći, Božo Vrećo je bolesnik i pe*****na i njemu treba zabraniti da održava koncerte, već će reći da nije lijepo da se održavaju koncerti u vrijeme korone. Neće reći da je Žan Pol Gotje bolesnik i da je izložba „Ljubav je ljubav: Radost vjenčanja za sve“ promocija homoseksualizma, već će reći da vjenčanice nisu umjetnost i da im nije mjesto u Muzeju savremene umjetnosti. Time oni i dalje ostaju građanski orijentisani, progresivni, ali su svoju homofobiju zabašurili zabrinutošću za ovo društvo. I ako ih optužite za homofobiju, oni će reći, kako vas nije sramota, insinuirate, ja to nisam rekao, moj najbolji drug je gej ili poznajem puno gejeva i svi su protiv gej parade. U Srbiji je trenutno aktuelan lov na pedofile, ali tabloidni mediji izvještavaju samo o gej slučajevima pedofilije i kreiraju narativ da samo zle čike pipkaju dječake, dok hetero pedofiliju skoro pa amnestiraju (obratiti pažnju na slučaj Baka Prase). I mi ne možemo reći da je to homofobija, jer oni samo rade svoj novinarski posao i izvještavaju, a vas će optužiti da branite pedofile! Zato više volim poštenog homofoba koji ti u lice kaže da te mrzi, nego ove nove koji su uspeli da nađu alternativne metode.
ANALITIKA: Najnovije istraživanje javnog mjenja u Crnoj Gori ukazalo je na zabrinjavajući podatak – da čak trećina građana ne želi da živi u istoj državi sa LGBT osobama, dok je procenat onih koji smatraju da oni ne treba da budu ravnopravni znatno veći. Postoji li uopšte način da se to promijeni ili vrijeme i energiju jednostavno treba usmjeriti kako bi se unaprijedile druge stvari koje se tiču diskriminisanog dijela populacije?
AZDEJKOVIĆ: Citiraću američku dreg kraljicu Bjanku del Rio: ako vas neko povrijedi – zapamtite ovo… oni će umrijeti. Promjena će doći vremenom, smjenom generacija. Kao što rekoh i ranije, ljudi ne mijenjaju lako mišljenje, osim ako ne postoji jak lični momenat! Smatram da se treba fokusirati na nove generacije da ne izrastu u homofobe i nasilnike. Treba osnaživati same LGBT osobe da se suprotstavljaju i bore protiv diskriminacije, a ne da čekaju da ih vitez na bijelom konju spasi! Mi često ponavljamo kako je 10 posto stanovništva LGBT i glavno pitanje je, a gdje su ti ljudi? Gdje je tih 700.000 ljudi u Srbiji?! Kriju se? Pa, ne bih da vam kvarim užitak, ali ako nemate minimum hrabrosti da živite svoj život, bolje i ne zaslužujete!
ANALITIKA: Ne samo u teorijama zavjere, već i u konstatacijama onih koji ih negiraju i koji uopšte nijesu protivnici jednakih prava, postoji mit o „gej lobijima“, kao udruženjima koja djeluju u pravcu ostvarivanja određenih ciljeva kroz organizacije koje se bore za LGBT prava, pružajući im ogromnu finansijsku podršku. Koliko ovakva percepcija postojanja podrške LGBT osobama otežava situaciju kada društvo treba da radi u njihovom interesu, odnosno kada treba zaokružiti finansijsku konstrukciju nekog projekta, parade, festivala...?
AZDEJKOVIĆ: U Srbiji postoji jedan super sajt koji se zove APR i na kom su javno dostupni finansijski izveštaji svih nevladinih organizacija, među njima i LGBT organizacija. Kada bolje pogledate shvatite koliki smo slijepci. Da se ne lažemo, u Srbiji su pojedine LGBT osobe na veoma moćnim pozicijama kada je u pitanju država, fondacije i donatorske organizacije i ja njih smatram najvećim neprijateljima zajednice, jer za tu zajednicu nisu ništa uradili i kako mi se čini oni je po najviše preziru! Uvijek treba pratiti tokove novca i doćićete do interesantnih otkrića.
ANALITIKA: Festival „Merlinka“ se ove godine odvijao u specifičnim uslovima. Koliko ste zadovoljni ovogodišnjim izdanjem i reakcijom javnosti?
AZDEJKOVIĆ: Ove godine 12. Merlinka festival je održan sa radnim vremenom do 17h i imali smo dnevni festival. Zbog toga smo morali da skratimo program, te veliki broj kratkih filmova nije prikazan. Nismo imali goste iz inostranstva, nije bilo festivalske atmosfere i nismo se veselili kao ranijih godina, kao da smo organizovali festival za vrijeme okupacije. Ali, uprkos tome, kada se uporedimo sa drugim festivalima u Beogradu, mi smo odlično prošli. Imali smo solidnu posjećenost, odličnu medijsku vidljivost, jer smo bili jedan od rijetkih kulturnih događaja koji nije otkazan… Samo se nadam da ćemo naredne godine imati normalnije uslove za organizovanje 13. (baksuznog) Merlinka festivala.
ANALITIKA: I bez obzira na pandemiju većina društvenih aktivnosti počela je da migrira u digitalni svijet. Vjerujete li da bi upravo platforme koje internet pruža mogle ponuditi veći prostor za podršku, kvalitetniji javni dijalog, kao i bržu i efektivniju komunikaciju?
AZDEJKOVIĆ: Možda sam suviše mator, ali za mene su onlajn platforme, Zoom, Blue Jeans, Skype… veliko zlo! Zato Merlinka festival nije imao online program. Poenta je izaći iz četiri zida, upoznati neke nove ljude koji su se okupili oko kulture i umjetnosti. Plašim se da će koronavirus ostaviti mnogo veće posljedice na naše psihičko zdravlje, jer smo se zatvorili u naše sigurne prostore i druge ljude gledamo kao hodajuće zaraze i neprijatelje.
