Portal Analitika
  • Politika
  • LOKALNI IZBORI
  • Društvo
  • Crna hronika
  • Abiznis
  • Sport
  • Kolaž
  • Region / Svijet
  • Kultura
  • Kolumne
  • Nauka / Tehnologija
  • Putopisi
  • Crna Gora iz vazduha
  • Savremena karijatida
  • Ostalo
Društvo
  • Portal Analitika/
  • Društvo /
  • POLITIČKA UBISTVA, HAPŠENJA, MUČENJA, SUĐENJA I TAMNOVANJA CRNOGORACA I CRNOGORKI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI (1933-1936)

ISTORIJA

POLITIČKA UBISTVA, HAPŠENJA, MUČENJA, SUĐENJA I TAMNOVANJA CRNOGORACA I CRNOGORKI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI (1933-1936)

Opšti politički, ekonomski i socijalni uslovi u kojima je živio crnogorski narod na prostoru zetske banovine uslovili su masovno nezadovoljstvo i učestale proteste širom Crne Gore. Lov vlasti na komuniste bio je permanentan.

POLITIČKA UBISTVA, HAPŠENJA, MUČENJA, SUĐENJA I TAMNOVANJA CRNOGORACA I CRNOGORKI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI (1933-1936) Foto: PA/Arhiva
POLITIČKA UBISTVA, HAPŠENJA, MUČENJA, SUĐENJA I TAMNOVANJA CRNOGORACA I CRNOGORKI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI (1933-1936)
Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka
Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih naukaAutor
Portal AnalitikaIzvor

Tokom 1933. godine mnoštvo crnogorskih komunista je suđeno i osuđivano pred Državnim sudom za zaštitu države Kraljevine Jugoslavije u vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Vijesti o tim suđenjima donosili su listovi: nikšićka „Slobodna misao” i podgorička „Zeta”.

Jula 1933. godine suđeno je u Podgorici Kosti Šaranoviću i Jovanu Delibašiću. Avgusta 1933. suđeno je pred Sudom za zaštitu države: Radosavu Ljumoviću, Jagošu Uskokoviću, Jovanu Boljeviću. Septembra 1933 pred Sudom za zaštitu države krivično su odgovarali: Savo Martinović, Jole Vukićević i Dušan Vušurović. Novembra 1933. pred sudom u Kolašinu suđeno je: Vuku Radoviću, Stojanu Iveziću, Vasu Miniću i Cvetku Kovačeviću.

Početkom marta 1934. godine suđeno je u Podgorici Đoku Čejoviću, Sergiju Staniću, Marku Radoviću, Ivanu Vujoševiću, Periši Vujoševiću, Dušanu Raduloviću, Aleksi Markoviću, Vasiliju Zlatičaninu, Stevanu Pejoviću i Marku Popoviću[1]. Juna 1934. godine uhapšen je član SKOJ-a Slobodan Škerović i osuđen krajem iste godine na 4 godine robije, koju je izdržao u Sremskoj Mitrovici.

BLAZO-JOVANOVIC

Takva praksa nastavila se i nakon ubistva kralja Aleksandra u Marselju 9. oktobra 1934. godine, kad je Kraljevine Jugoslavija funkcionisala kao diktatura bez diktatora, totalitarna država monarhijskog oblika vladavine, u kojoj su presudnu ulogu u političkom sistemu vlasti imali namjesnički režim na čelu sa knezom Pavlom i vlade Bogoljuba Jeftića (formirana decembra 1934) i dr Milana Stojadinovića (formirana nakon parlamentarnih izbora održanih 5. maja 1935. godine, juna 1935. godine)[2].

Blazo-Josa-Orlandic

Represivni karakter režima u odnosu na Crnu Goru, njegova nebriga za njene egzistencijalne ekonomske i socijalne potrebe, privredna zaostalost i masovna politička hapšenja, prebijanja, mučenja i ubijanja političkih protivnika (u prvom redu komunista, ali i drugih opozicionara) izazvale su niz masovnih javnih političkih manifestacija, kojima je iskazivalo nezadovoljstvo zbog postupanja organa vlasti prema crnogorskom narodu, od kojih se posebno ističu javni protesti tokom 1935. i 1936. godine u Podgorici, na Cetinju[3], u Nikšiću, Virpazaru i drugim mjestima, poslije kojih je, takođe, uslijedio talas hapšenja. 

janko-lopicic

Na demonstracijama na Cetinju 18. februara 1935. godine došlo je do sukoba demonstranata i policije. Uhapšeno je preko 125 demonstranata, a protiv 34 protestanta je od strane uprave policije (potpisan v.d. upravnika policiije dr Vinek) 26. marta 1935. godine Državnom tužiocu pred Državnim sudom za zaštitu države podnijet zahtjev za podizanje optužnice. 

Nikola-Lekic

Otvorena je tim aktom krivična istraga protiv protivorenih demonstranata i podnijeta policijska optužnica protiv: Janka K. Lopičića, Jola Vukićevića, Aleksandra Jovićevića, Nikole R. Lekića, Blaža M. Jovanovića, Bojana Ivanovića, Bogdana Lakovića, Đorđa Vukčevića, Krcuna Mašanovića, Dušana Tatara, Andrije Tatara, Mila Vukmanovića, Mila Vujovića, Nikole Lekića, Đura Petrovića, Vladimira-Vlada Dapčevića, Luke Popovića, Veljka Bajkovića, Marka Rudovića, Đura Marinovića, Blaža Lopičića, Luke Ivaniševića, Andra Lompara, Velimira Lekovića, Đoka Vukićevića, Sava Aleksića, Andrije Miletića, Petra Jankovića, Tomaša Mirkovića, Mata Derviša, Đura Pavićevića, Blaža Jošova Orlandića, Rista Andrijina Lekića i Janka Đonovića. Optuženi su, međutim, nakon 1 mjesec provedenih u istražnom zatvoru i višednevnog štrajka glađu pušteni na slobodu, bez suđenja[4]. 

Opšti politički, ekonomski i socijalni uslovi u kojima je živio crnogorski narod na prostoru zetske banovine uslovili su masovno nezadovoljstvo i učestale proteste širom Crne Gore. Lov vlasti na komuniste bio je permanentan. Pogotovo nakon martovske policijske provale komunista 1936. godine, kada je započeo talas masovnih hapšenja komunista iz Crne Gore[5]. Poslije otkrivanja njihovog identiteta, policija ih je hapsila i odvodila u Dubrovnik i Sarajevo radi istrage. U tim „brutalnim akcijama i racijama uhapšeno je preko 230 komunista sa područja Crne Gore. Njihovo odvođenje izvan Crne Gore i tortura koju je policija provodila nad njima izazvali su ogorčenja naroda. Marta 1936. godine seljani Seoca (Crmnica) su iz ruku žandarmerije oteli komunistu Rista Lekića U obračunu su poginula dva Lekićeva rođaka, a dvoje je bilo povrijeđeno. Uslijedila su hapšenja i suđenja, u kojima je, od 19, osuđeno devet lica. Obračuni su bili uobičajeni i u drugim mjestima Crne Gore“[6]. Ubijeni su Ristovi rođaci Vido i Špiro Lekić, a teže povrijeđeni Marko i Stane Lekić.

Radosav-Ljumovic-slika

Policija je komuniste hapsila, progonila, mučila, ubijala i osuđivala na višegodišnje zatvorske kazne. Tako je juna 1934. godine u Beogradu uhapšen član CK SKOJ-a Slobodan Škerović, a krajem iste godine osuđen na kaznu robije u trajanju 4 godine[7], koju je izdržao u zatvoru u Sremskoj Mitrovici (iz zatvora je izašao 1938). godine. Masovna hapšenja crnogorskih komunista vršena su na cijeloj teritoriji Zetske banovine i Kraljevine Jugoslavije. I održavana su mnogobrojna suđenja. Licima koji su se oduprli hapšenju Rista Andrijina Lekića u Seocima 15. marta 1936. godine organizovano je suđenje pred Državnim sudom za zaštitu države.

Zbog sukoba mještana i žandarmerije u crmničkom selu Seoca 15. marta 1936. godine, Okružni sud na Cetinju je 7. jula 1936. godine izrekao presudu po krivici Petra M. Lekića i drugova, optuženih po članu 1 tačka 7 Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi. Sud je ustanovio da su krivi: Petar M. Lekić, Gavro Orlandić, Krsto M. Lekić, Krsto J. Dabanović, Nikola R. Lekić, Špiro M. Lekić, Špiro L. Lekić, Veliša R. Lekić, Zarija J. Lekić, Ljubica A. Lekić i Vidosava A. Lekić, pa je prvih 9 optuženih osudio na po 4 mjeseca zatvora, dok je Ljubicu Lekić osudio na 2 mjeseca, a Vidosavu na 1 mjesec zatvora. Ostali optuženi su oslobođeni. Kako su optuženi izdržali dosuđeni kaznu to su pušteni nakon suđenja na slobodu. Državni tužilac je bio nezadovoljan presudom i kaznom i zahtijevao je reviziju procesa[8]. Elem, tom prvostepenom presudom je ukupno 11 lica osuđeno na 3 godine i 3 mjeseca robije.

Risto-Lekic

Nakon martovske policijske provale komunista 1936. godine, kada je u toku tri mjeseca pohapšeno preko 230 komunista iz Crne Gore (dok je oko 50 emigriralo ili prešlo u ilegalu) dogodila su se sistematska mučenja crnogorskih komunista u zatvorima u Dubrovniku i Sarajevu u kojima su odvođeni iz Crne Gore. To je izazvalo talas nezadovoljstva i protesta Crnoj Gori. Sa mučenjima crnogorskih komunista u kazamatima bila je upoznata i crnogorska inteligencija u Beogradu, koja je tim povodom 20. juna 1936. godine izdala Memorandum i poslala ga vodećim adresama državne vlasti u Kraljevini Jugoslaviji: Kraljevim Namjesnicima i Predsjedniku Vlade dr Milanu Stojadinoviću.

Memorandum su potpisala 22 predstavnika iz opozicionih političkih grupacija u Crnoj Gori (14 demokrata, 4 federalista, 2 radikala i 2 komunista)[9] i u njemu se protestvuje protiv hapšenja, proganjanja i prolivanja krvi nevinih ljudi, koje ih prisiljava da odlaze u šumu ili emigraciju i traži se da se prestane sa tim hapšenjima; te da se prestane sa „divljačkim prebijanjem i mrcvarenjem“ osumnjičenih i okrivljenih koji se drže u policijskim pritvorima; da se „Crnogorci ne odvode iz Crne Gore radi policijskog izviđanja“, već da se sprovodi nad njima zakonita istraga u Crnoj Gori; da se „onemoguće policijska proganjanja i kažnjavanja ispravnih i poštenih građana zbog njihovog političkog uvjerenja“[10] i slično. Vlast je progonila i prebijala pojedine političke ličnosti samo zbog njihovog javno izloženog stava koji nije njima odgovarao.

Policijske vlasti u Podgorici su 10. maja 1936. godine, kada je u hotelu „Imperijal“ održana konferencija na kojoj je govorio narodni poslanik i pripadnik JRZ dr Vojislav Janjić, kada je Mirko Vešović, advokatski pripravnik i lijevi zemljoradnik negodovao u odnosu na njegovo izlaganje i načinio dvije upadice dok je Janjić govorio, odmah istog uklonile sa skupa, odvele ga u žandarmerijsku stanicu i brutalno pretukle, te je nakon 2 dana isprebijan pušten na slobodu iz načelstva podgoričkog sreza.

vlado-dapcevic

Povodom brutalnog prebijanja Mirka Vešovića jedna grupa političkih ličnosti u svojstvu građana iz redova opozicionih političkih partija poslala je protest ministru policije Kraljevine Jugoslavije dr Antunu Korošecu u kojemu su zatijevali da se vinovnici batinjanja Vešovića najstrožije kazne po zakonu te da se „prekine praksa državnih organa koja ubija dostojanstvo ljudi a našoj državi najeklatantnije negira atribut pravne zemlje i može izazvati posljedice opšteg značaja“. U tom protestu ministru policije dr Antunu Korošecu navodi se da je Mirko Vešović gotovo polumrtav izvučen iz zatvora „podbuo i modar u licu od udaraca i sa gotovo zatvorenim očima pružao je svojim stanjem groznu sliku onoga o čemu smo ranije slušali o drugima! Dva državna ljekara su ga pregledala i našli da su povrede u užasnom stanju”.

Taj potest u ime građana Podgorice potpisali su: Savo P. Vuletić, ministar u penziji, dr Nikola Škerović, direktor gimnazije u penziji, bivši narodni poslanik, Boško Bojović, advokat, Luka L. Velimirović, trgovac, Dušan Vučinić, advokat, dr Savo Radović, advokat i bivši narodni poslanik, dr Dragiša Mijatović, advokat, Krsto Raičković, zamjenik višeg državnog tužioca, Nikola Ćetković, privatni činovnik, Jovo Đurišić, trgovac, Joko Lainović, trgovac, Spasoje Raičković, apotekar. Božo Lučić, trgovac, Vasilije Milošić, trgovac, Mitro Radović, artiljerijski major u penziji, Vuko Vučinić, advokatski pripavnik, Buto Pokrklić, trgovac, Vaso Perović, advokatski pripravnik i dr Jovo Suđić, profesor[11]. Vuko Vučinić, pravnik, komunista i Osman Bulić, komunista, uhapšeni su bili 31. jula 1929. godine u Podgorici, nakon provale komunista u Somboru. Vučinić i Bulić osuđeni su na po 2 godine zatvora[12].

* * * * *

[1] Vidi o tome: Dr Tomica Nikčević, „Prilog izučavanju političkih borbi u Crnoj Gori 1929-1937”, Istorija XX veka, zbornik radova, III, Beograd, 1962 str. 84.

[2] Vidi više o političkom životu u Crnoj Gori od 1935. do 1940: Dr Živko Andrijašević i dr Šerbo Rastoder, „Istorija Crne Gore“, Podgorica, 2006. str.393-403.

[3] Vidi o tome: Janko K. Lopičić, „Zbornik članaka“ , priredio dr Đorđije N. Lopičić, Cetinje, 2011. Faksimil policijske optužnice. O cetinjskim februarskim demonstracijama vidi i: Janko K. Lopičić, „Razvoj i rad Komunističke partje u Ceklinu do 1945“, Beograd, 1954. str.13 i Janko Lopičić, „Cetinjske demonstracije 18. februara 1935“, „Pobjeda“, 10-14. Jun 1980, feljton,. str. 14. Janko Krcunov Lopičić bio je na području Ceklina jedan od organizatora i učesnika Belvederskih demonstracija 26. juna 1936. godine.

[4] Ibid

[5] Vidi deljatno o tome: Dr Šerbo Rastoder, „Belvederski protesni zbor“ DOCLEA, 1/2000. Str. 100-102.

[6] Dr Živko Andrijašević i dr Šerbo Rastoder, „istorija Crne Gore“, odgorica, 2006. str. 401-402.

[7] Vidi o postupanju s komunistima u doba diktature kralja Aleksandra, kao i o presudi Slobodanu Škeroviću i: Dr Ivana Dobrivojević, „Rezultati novih istraživanja u djelovanju KPJ u doba šestojanuarskog režima kralja Aleksandra”, objavljeno u: „Revizija prošlosti na prostrima bivše Jugoslavije“ (zbornik radova), Sarajevo, 2007. str.129-163.

[8] „Zetski Glasnik“ (službeni organ zetske banovine), Cetinje, broj 55, 8. jul 1936. str. 3, članak „Sukob kod Seoca-presuda“. Vidi o tome i: Gojko Vukmanović, „Nekoliko akcija komunista u Crmnici 1932-1937“, „Istorijski zapisi“, 3, 1960.

[9] Dr Radoje Pajović, „Aktivnost Narodnog fronta u Crnoj Gori 1935-1936“, Istorijski zapisi, 3-4/1959, str. 140.

[10] Dr Radoje Pajović, ibid, str. 140-141.

[11] Iz zaostavštine Jova Đurišića, sekretara Crogorske federalističke stranke za okrug Podgorički. Vidi. Dr Luka Vukčević, c.r. str.54-55.

[12] Vidi o tome: Batrić Jovanović, KPJ u Crnoj Gori 1919-1941“, Beograd, 1959. str. 104.

Portal Analitika