Tokom izbjeglištva u Italiji, Ivan Crnojević posjetio je svetilište u Loretu. Zadivljen duhovnošću ovoga mjesta, Ivan se zakleo da će u čast Bogorodice podići hram ako se ikada vrati u Crnu Goru. To se i desilo nekoliko godina kasnije, kada se zetski gospodar vratio u zemlju i odlučio da sebi podigne novi dvor, pod Lovćenom, u cetinjskom polju. Ivan je podigao manastir i posvetio ga roždestvu presvete Bogorodice i na ovaj način održao svoju riječ datu u Loretu. Tako počinje priča o Gradu pod Lovćenom i svemu onome što on simbolizuje.
Ne želim da ovaj tekst bude puki hvalospjev Cetinju. Ne jer ono to ne zaslužuje, već zato što ja nemam dovoljno riječi da bih opisao njegovu slavu. Ono je veliko, a ja sam mali. Njegova slava je vanvremenska kategorija koja se prožima vjekovima, a ja sam samo mali čovjek, kao zrno u pijesku na ogromnoj plaži. Međutim, teško je ostati imun na sve bljuvotine koje ovih dana imamo priliku da vidimo, a koje dolaze prije svega od ljudi koji nikad nisu osjetili ni ljubav, ni pažnju, ni toplinu u grudima.
38Nisam Cetinjanin i niko moj nije rođen tamo. Međutim, smatram da biti Cetinjanin nije geografska pripadnost. Cetinjanin je svako ko upravo osjeti toplinu oko srca kad nogom kroči pod Lovćen. Cetinjanin je svako ko osjeti radost i sreću kada pogleda put te svete planine ili Orlova krša. Cetinjanin je svako ko razvuče osmijeh gledajući njegove ljude, gospodskoga lica i držanja.
Cetinje je svaka naša radost i svaka naša rana. Cetinje nas je skupljalo kad je bilo najradosnije i kad je bilo najteže. Sa Cetinja smo krenuli po državu i na Cetinje smo se vratili sa državom. Na Cetinju smo sve proslavljali, ali nažalost i tugovali. I opet ćemo slaviti, jer će nam Cetinje davati povoda za to.
Dva nesretna događaja koja su nas sve pogodila velika su crnogorska tragedija. Tragedija koja će ostati vječna rana u našim srcima i ožiljak na licu grada heroja od kojeg se nikad neće oporaviti. Duše nevinih mučki umorene. Nažalost, u ovim korotnim danima i crnim jutrima ima onih koji likuju zbog naše tragedije i nesreće. Nije prvi put.
Vječita je meta grad pod Lovćenom mraka koji želi da ga proguta.
Cetinje je još jednom meta scila i haribdi monstruma kojima ništa nije sveto. Bićima bez duše i ičega ljudskog. Onima koji bi najradije da ga ni nema, jer simbolizuje sve ono što oni nisu. Jer simbolizuje slavu i slogu, čast i obraz, hrabrost i žrtvu. Kukavice to ne razumiju.
A i ne moraju, svako žanje onako kako je posijao, pa nije potrebno trošiti riječi na takve. Nisu vrijedni pisanoga slova, ni kletve ni prekora, već se samo nadamo da postoji kosmička pravda koja svakome po zasluzi vraća.
Danas na Cetinju gori najtužniji badnjak u njegovoj istoriji. A dočekalo je u svojoj istoriji dosta Božića. Naložili su ga braća Bajice, Martinovići i Borilovići kao što su to radili stotinama godina. Ovaj put bez veselja, jer za to nema nikakvog razloga. Tiho, gotovo nečujno, položeno je Hristovo drvo u plamen. Ovoga puta ono ne simbolizuje radost, nego tugu.
I proći će još dosta zora, dok ne budemo mogli jedni drugima da nazovemo dobro jutro. Proći će dosta, ali će Cetinje opstati. Opstati i izdignuti se iznad svega i preživjeti sve. Bez obzira na sve svoje jade i tragedije. Uprkos otrovu kojim ga zasipaju.
Preživjeće grad heroj, grad junak, grad mučenik, grad simbol, grad ponos. Preživjeti i trajati, još dugo nakon našeg vremena. I opet biti svakom Crnogorcu melemniji od svih melema.
Hristos se rodi.
