Rezultati
Rezultate novog popisa stanovništva u Crnoj Gori trebalo bi najprije sagledati u svjetlu podataka koje iskazuju zemlje u njenom okruženju: prirodnom, političkom i kulturološkom.
U svakoj od sljednica zajedničke matice, dominantan je većinski broj stanovnika po kojima se zemlja i naziva. Tako u Sloveniji većinu građana čine Slovenci, u Hrvatskoj Hrvati, u Srbiji Srbi, u Bosni i Hercegovini su to Bošnjaci /Bosanci premda su još dva naroda konstitutivna, Hrvati i Srbi.
Valja naglasiti da od zemalja u regiji samo je u Crnoj Gori Crnogoraca manje od polovine stanovništva, tek 41%. Prema rezultatima popisa stanovništva u 2023, u Crnoj Gori bilo je 633.633 stanovnika, 217.441 domaćinstava i 396.873 stana.Tako je gotovo dvostruko više stanova nego domaćinstava. To najprije znači da svi stanovi nisu naseljeni, odnosno da je većina njih prazna najvećim dijelom godine. Pretpostavljam da su tu uračunate i kuće za odmor, ne samo prostori stalnog boravka.
88Vidimo kako stoje podaci s nacionalnom pripadnošću u Crnoj Gori: najveća etnička grupa su Crnogorci, koji čine 41,12% stanovništva ili 256.436 osoba. Srba je 32,93% ili 205.370 građana.Bošnjaci čine 9,45% populacije ili 58.956 osoba, Albanaca je 4,97% ili 30.978 stanovnika.
Pored njih, u Crnoj Gori živi i 2,06% Rusa ili 12.824 osobe i 1,63% Muslimana ili 10.162 osobe. Zanimljivo je da se 2,88% ili 17.907 građana nije izjasnilo o nacionalnoj pripadnosti.Ti ljudi svojim stavom dovode u pitanje smisao popisa i vjerojatno zastupaju ideju građanske a ne nacionalne države. Oni oblikuju tako potrebnu raznolikost populacije ove zemlje.
Zvono za uzbunu?
No samo po sebi nameće se jedno pitanje: nose li rezultati popisa, posebno oni koji govore o jeziku u upotrebi, jednu alarmantnu činjenicu. Kad sumiramo te podatke čak 43,18%, odnosno 269.307stanovnika izjavilo je da im je srpski jezik materinski, dok je 34,52%ili 215.299 osoba izjavilo da je to crnogorski jezik.
Bosanski/bošnjački jezik je materinski za 6,97% populacije ili 43.470 građana , a albanski za 5,25%ili 32.725 osoba. Ruski jezik koristi 2,36% tj.14.731 osoba, dok je srpsko-hrvatski materinski jezik za 2,08% tj. 12.999 osoba.
Popis pokazuje da najviše stanovnika govori srpskim jezikom. Ne znači to da oni koji se nisu izjasnili da govore crnogorskim jezikom, govore jednako kao stanovnici Srbije. Oni vjerojatno smatraju da ne postoji razlika među crnogorskim i srpskim jezikom i nazivaju materinji jezik onako kako je desetljećima bilo uobičajeno u školskoj praksi, crnogorski jezik nazivati srpskim jezikom. Tome je doprinosila i skolastička zapostavljenost Crne Gore najprije u pitanju udžbenika iz svih školskih predmeta.
Desetljećima su se rabili udžbenici i priručnici štampani u Beogradu, pisani ekavicom i s nazivljem koje nije uvijek koristilo narodne crnogorske riječi u geografiji, biologiji, povijesti, jezikoslovlju. To je uvelike unazadilo i zatomilo ne samo crnogorski narodni osjećaj, crnogorstvo kojim se diče mnogi građani svih generacija, već i jezične specifičnosti, distinkcije, leksičko i stilističko bogatstvo i različnosti. Kojim se crnogorski znatno razlikuje ne samo od srpskog, već i od hrvatskog ili tzv. bosanskog jezika.
Valja još jednom prozvati predsjednika države, Jakova Milatovovića. On se javno izjašnjava ovako: Crnogorac sam ali pričam srpskim jezikom. Prvo, da ga netko poduči elementarnoj gramatici. Glagol pričati ne može se upotrijebiti u takvom kontekstu, nekorektan je. Treba reći: Govorim …skim jezikom. Ali, kako on nema lingvističke kulture, vidjelo se da ne poznaje ni elementarna gramatička pravila, tome bi ga netko od savjetnika trebao educirati.
Drugo, on time podržava pocijepanost crnogorskog narodnosnog i lingvističkog bića: kako i zašto Crnogorac napušta crnogorski jezik izgrađivan stoljećima, s posebnim gramatičkim, pravopisnim, leksičkim i frazeološkom oblicima, da bi ga zamijenio za jedan srodan ali ne i identičan jezik? Time se približava praksi odnarodnjavanja, jer je poznato da Milatović podržava SPC u Crnoj Gori, a ne Crnogorsku crkvu koja razvija i štitireligioznostsvojih vjernika.
Elementarne neistine
I još jedna poruka koja je došla od stiliste zla, kako ga nazivaju mediji, Aleksandra Vučića, povodom njegova komentara o crnogorskom popisu: „To je dobra poruka za nas u Srbiji, ali i za one koji su mislili da mogu brutalnim pokušajima da ospore pravo srpskog naroda na identitet i jezik. Ti pokušaji pokazali su se kao neuspešni.“
Moram reći da je ovo elementarna neistina. Svatko tko boravi u Crnoj Gori dobro zna da se ničim i nikad nije ugrožavao identitet njenih stanovnika srpske narodnosti. Naprotiv, mnogi su na važnim mjestima: u upravi, medicini, trgovini, ekonomiji, politici. Neki od njih javno govore ekavicom, ni od koga ometani.
Zanimljivo je kako Vučić demagoški govori a trebao bi znati da njegovi ovdašnji politički puleni i podanici, od Andrije Mandića do Milana Kneževića i ostalih koji se kunu u srpstvo i srpski jezik, ne rabe u javnom govoru ekavicu. Također, ovaj bi se političar trebao zapitati koliko je u njegovom glavnom gradu od Slavije do Kalemegdana na institucijama - izuzev SANU - natpisa ćirilicom, a kolikolatinicom!Toliko o jezičkoj dosljednosti.
Kontradikcije i paradoksi
Unatoč svemu navedenom postoji jedna ohrabrujuća činjenica iz popisa koja se ne naglašava dovoljno u dnevnoj praksi: 67% građana Crne Gore ne bi se odlučilo za ulazak ni u kakvu državnu zajednicu sa Srbijom.
Ima nešto u popisu suspektno i apsurdno. Najprije vrijeme čekanja rezultata. Usprkos elektronskoj tehnologiji u obradi podataka crnogorska javnost je čekala gotovo godinu na ove podatke. Zašto tako dugo? Jesu li možda frizirani?
I paradoksalno je a istinito da su ovim popisom svi gubitnici. A svi se nacioni i njihove nacionalne stranke ponašaju slavodobitnički! A što je s građanskom, slobodarskom Crnom Gorom? Gdje ona nestaje?
Čini se da je ovim popisom crnogorsko društvo izgubilo temeljnu kategoriju: ljudskost, ono čojstvo koje je bilo temeljna kategorija crnogorskog morala. A ako je zapostavljanje čovjeka i njegovih civilizacijskih svojstava na djelu postoji mnoštvo otpisanih koji postaju nevidljivi iza zamki popisom propisanih šablona.
Popis je opis društvenog trenutka i od cjelovitog je značenja jer bilježi ne samo nacionalni, vjerski, lingvistički nego i socijalni, stambeni, obrazovni i radni status građana. Tek je za vidjeti hoće li komentari tih podataka biti puni kontradikcija i nejasnoća. Naslućuju se i nonsensi: u jednoj siromašnoj zemlji ispada da svaki stanovnik ima po nekoliko stambenih jedinica, automobila i mobitela! U zemlji gdje je 115.000 penzionera i 32.000 nezaposlenih. Ali i više eksperata nego elementarno pismenih!
Do 90-ih je ova zemlja bila iskorijenila nepismenost. No tko može znati koliko je analfabeta među generacijom rođenom tada ili kasnije među milenijskom omladinom?
Vjernici i ateisti
Što se tiče vjerske pripadnosti, 71,10% stanovnika (443.394 osoba) su pripadnici pravoslavne vjere, 19,99% (124.668 osoba) islamske vjere, katolika je 3,27% (20.408 osoba), 2,29% (14.260 osoba) su ateisti, a neizjašnjenih je bilo 2,10 %ili 13.093 stanovnika.
Sa zadnjim podatkom nešto se temeljno promijenilo u građanima i društvu. Koliko znam, a dobro se sjećam jer sam sve do 90-ih i od milenijskih godina naovamo, svako ljeto provodila u Crnoj Gori, da je pitanje vjeroispovijesti bilo ne sekundarno već iminorno ili čak gotovo nepoznato.
Crnogorci su većina bili ateisti ili agnostici. Nitko nije odlazio u crkvu a ove duhovne ustanove nisu se koristile ni za vjenčanja ni za sahrane. Funkcionirale su kao kulturno-historijski spomenici. Većinu su gradila crnogorska bratstva i plemena u 18. i 19. vijeku. Osim slava te božićnih i uskršnjih praznika, ništa se nije slavilo po crkvenom kalendaru. Samo bi se spomenulo Preobraženje ili Gospođindne, kod najstarijih, mahom seoskih stanovnika.
Nije postojao strah od Boga kod Crnogoraca, niti je bilo duhovnih rituala. Crnogorci nisu bili ni nacionalisti ni šovinisti. Zastupali su ideje bratstva i jednakosti, one iz građanskih revolucija i smatrali su se kozmopolitima, građanima svijeta. Gdje je to nestalo u trećem mileniju i do koje mjere se mentalna i moralna fizionomija Crnogoraca izmijenila da je njihov duhovni lik posve iščezao s novim barbarstvom?
Ispada da je Amfilohije nasilno kristijanizirao svojim svesrpskim pravoslavljem najveću većinu crnogorskog naroda?! Je li to moguće i hoće li se ti isti vjerski fanatici otrijezniti s ulaskom u Evropsku uniju?
Projekcije o regiji
Crnogorski političari napominju o nikad dovoljno točnom broju Crnogoraca izvan Crne Gore. Navodno radi se o broju većem od pola miliona. No, pitamo se nisu li oni već postali stranci i administrativno i suštinski? I hoće li ikad, osim turistički ili u kovčezima, doći u Crnu Goru?
Evropski trend opadanja stanovništva i bijele kuge izražen je u zemljama regije, gdje UN-ove projekcije pokazuju da će se do 2100. godine broj stanovnika gotovo prepoloviti. Istraživanje u sedam država regije - Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu - govori o iseljavanju i umiranju generacija, bez stasavanja podmlatka.
Sada na području bivše Jugoslavije u 2024. godini ukupno živi 20-ak miliona stanovnika. Prema projekcijama UN-a, samo do 2050. regija će imati tri miliona stanovnika manje, odnosno 16,9 miliona ukupno.
Na kraju navedimo da većina zemalja EU ne popisuje vjersku, nacionalnu ni jezičku pripadnost. Smatraju to zadiranjem u pravo na privatnost. A ono je tamo za razliku od nas, nepovredivo.
I da zaključim s Hanom Arendt. Govorila je: Ne osjećam se ni Njemicom ni Židovkom, već tuđinkom. I ja mogu reći slično: osjećam se i Hrvaticom i Crnogorkom, no ponajviše strankinjom.
