Rezultati popisa u Crnoj Gori, reklo bi se, u okvirima su očekivanog. No, imajući u vidu nedemokratski ambijent u kojem je sprovođen čitav proces, te brojne statističke nelogičnosti koje se mogu uočiti komparacijom preliminarnih i konačnih rezultata, pitanje relevantnosti ovako prikupljenih podataka, makar za sada, ostaće da lebdi u vazduhu.
U istinski građanskoj državi, popis bi bio posmatran isključivo kao statističko pitanje, čija je svrha kreiranje javnih politika, presudno značajnih za razvojni put države, na bazi, prije svega demografskih karakteristika. Pitanja o naciji, jeziku i vjeri bila bi stvar intime i nužno se ne bi morala naći na popisnom listiću.
34
No, u Crnoj Gori, državi koja je ustavno definisana kao građanska, popis je par ekcellence političko pitanje. I ne samo ovaj posljednji, već i nekoliko prethodnih, naročito oni iz 2003. i 2011. godine. Razlika je u činjenici da je ovoga puta, pod najagresivnijim naletom etnonacionalističke i velikodržavne propagande popis predstavljao svojevrsnu borbu za nacionalni opstanak. Iako nešto niži u odnosu na popis održan prije 13 godina, procenat nacionalnih Crnogoraca dokaz je da svi spoljni pritisci, Porfirijeve istorijsko-revizionističke lekcije i Joanikijeve prognoze nijesu urodile plodom.
Uprkos beogradskoj logistici i, kako se ispostavilo, zaludno potrošenim ljudskim i finansijskim resursima, popisni inžinjering pokazao se kao promašena investicija, sudeći prema reakcijama, najbolnija do sada.
Objektivno posmatrano, popisne brojke ponajmanje su razlog za likovanje. Ipak, činjenica da velikosrpski san nije ostvaren, uprkos tome što izvođači Vučićevih radova čvrsto drže poluge moći, budi nadu u neko bolje sjutra, u kojem ćemo se, umjesto hegemonističkih neuspjeha, radovati sopstvenim uspjesima. A da bi nam svanulo to bolje i ljepše sjutra, građanski orijentisana opozicija mora se suočiti sa greškama zbog kojih su brojke danas, dijelom ovakve kakve jesu.
Suština je u duboko pogrešnom strateškom političkom okviru, koji nije bio usmjeren na jačanje nacionalne, kulturološke i istinski građanske svijesti. Naime, demografska kretanja daleko su važnija od identitetskih tema. Ipak, njihov ključni značaj za kreiranje državnih politika nije razumjela niti jedna vlast. Ova oslobodilačka je, doduše, prešla negativnu igricu.
O podsticanju nataliteta svojevremeno se pregovaralo sa Joanikijem, a glavni pregovarač, valja podsjetiti, bio je aktuelni predsjednik države. Neracionalni populisti, progutali su zdravstveni sistem a sada netremice urušavaju i penzioni, iako je riječ o segmentima od vitalnog društvenog značaja, što pokazuju poražavajući podaci o dubokoj starosti u devet opština.
Nepovoljan ekonomski ambijent, neadekvatno koncipiran obrazovni sistem, nedovoljno podsticajno poslovno okruženje, bez jednakih šansi za usavršavanje i razvijanje vještina, uz sveprisutnu nekonkurentnost na tržištu rada, samo su neki od višedecenijskih problema kojima se nije bavila niti jedna vlast, a ponajmanje će ova, skrojena na temelju radikalnog nacionalizma i egoističnog populizma.
Tek kada popis bude sveden na statističku ravan, biće to demokratski realizovan proces u građanskoj državi, đe se ne prebrojavaju krvna zrnca zarad služenja drugoj državi
Kad je riječ o predominantno zastupljenim identitentskim temama, većinska nacija je temelj države, u kojoj egzistiraju i sve druge manjinske nacije koje imaju ravnopravan tretman i jednaka prava.
Iako je razlika u odnosu na popis iz 2011. godine u svega nekoliko procenata, pad broja nacionalnih Crnogoraca treba da nas zabrine, jer se radi o negativnom regionalnom trendu. Pogledajmo samo brojke u Srbiji i shvatićemo da su etnonacionalistički kraci široko rasprostranjeni i teško zaustavljivi. U Crnoj Gori, na sreću, četvorogodišnja vlast na svim nivoima nije bila dovoljna za realizaciju projekta nacionalnog preoblikovanja. Ipak, neke strateške greške, koje nijesu na vrijeme identifikovane, ipak su uticale na percepciju jednog dijela građanki i građana. Iako je, sudeći prema popisnim brojkama njihov domet minimalan, ne znači da ga trebamo zanemariti. Naprotiv.
Sve izraženija desekularizacija najveća je opasnost i prijetnja građanskom karakteru države. SPC je duže od trideset godina, a i ranije, bila katalizator svih sukoba u regionu, zloupotrebom religijskih osjećanja. Identična matrica koristi se i danas, a religija je i dalje najzapaljivije sredstvo za rasplamsavanje balkanskih požara. Iako je nakon smrti Rista Radovića autoritet klera srpske crkve značajno opao, klerošovinistički talas i dalje je u zamahu, osnažen podrškom aktuelne vlasti, koja je, u svim oblicima i formatima, zapravo crkveni projekat.
Koketiranje s srpskom crkvom prva je krupna greška vlasti koja je nakon 1997. napravila politički zaokret u korist nezavisne i suverene Crne Gore. Nadalje, usljed neadekvatno definisanih nacionalnih obilježja, u Crnoj Gori veoma su rasprostranjeni dualni identiteti. Naravno, svaki građanin i građanka ima pravo da govori jezikom kojim želi.
Opozicija mora biti na oprezu i proaktivno pružiti parlamentarni otpor
Međutim, brojke pokazuju da je za razliku od nacionalne, lingvistička odrednica poprilično zanemarena. Umjesto da bude brana etnonacionalizmu, jezik postaje njihovo drugorazredno oružje. Suština problema je u obrazovnom sistemu prepunom manjkavosti. U obrazovanju je srž spoznaje i razumijevanja nacionalnog identiteta, sa svim njegovim kulturološkim i istorijskim obilježjima.
Ovo, naravno, ne znači da je nužno potpuno izjednačavanje nacionalnog i jezičkog izjašnjavanja, već da je crnogorski jezik uspješno zloupotrijebljen u političke svrhe, jer je sistemsko proučavanje lingvističke komponente crnogorskog identiteta, potkrijepljeno istorijskim i naučnim premisama, tokom postreferendumskih godina, gotovo u potpunosti izostalo. Izuzetak je FCJK, nažalost do danas neshvaćena institucija i meta stalnih napada.
Crnogorski identitet, zapravo je ostao nedefinisan, a proces multikulturalizma nedovršen, političkim nemarom. Zato poistovjećivanje nacionalnog sa političkim opredjeljenjem nije rijetka pojava.
Spoljni igrači, u postpopisnoj agendi, koriste i koristiće upravo kulturološke i lingvističke slabosti, pogodne za mitomansko izvrtanje. Brojke nijesu bitne, natpolovična većina bila je mantra za političke govore, agenda je jasna.
Vučićevi prorežimski mediji uveliko nas prebrojavaju, a na ružičastoj televiziji nastavljen je i serijal u nastavcima – Borba za slobodu Srba. Dajkovića je, vidimo, zamijenio Mandićev daroviti nasljednik, Marko Kovačević. Veli Marko, da je crnogorski jezik politička kategorija koju je uveo DPS.
On bi institucionalizovao srpski jezik kao većinski i još bi formirao komisiju koja bi to pitanje pravno normirala. Zaboga, bi li talentovani Marko i njemu slični genijalci, zagovornici njegoševske Crne Gore, razumjeli izvornu verziju, recimo, Gorskog vijenca, bez prevoda na jezik matične im države.
Nakon popisnih rezultata, Andrija je iz Skupštine neveselo uzviknuo „veseli se, srpski rode“, premijer je proglasio pobjednika popisa, a Aleksa se naglo prisjetio kojim jezikom govori i da je isti, kako reče, neravnopravno tretiran, iako je razbijen narativ o neregularnim popisima, diskriminatornim po „ugroženo srpstvo“.
Očekujmo u narednom periodu raznorazne pravne akrobacije, da bi se ispunile voždove postpopisne želje. Njegova buka i radikalska postpopisna histerija poziv je na antiustavno djelovanje i promjenu etničke strukture kroz Zakon o dvojnom državljanstvu. Zato opozicija mora biti na oprezu i proaktivno pružiti parlamentarni otpor. A kad institucionalna sredstva ne budu dovoljna, mora se pribjeći vaninstitucionalnom, građanskom otporu.
Uprkos beogradskoj logistici i, kako se ispostavilo, zaludno potrošenim ljudskim i finansijskim resursima, popisni inžinjering pokazao se kao promašena investicija
Jezici manjinskih zajednica u službenoj su upotrebi, precizno i ravnopravno normirani. Sve drugo je politička obmana. Vojvoda Mandić pribjeći će realizaciji obznanjene agende, a razobličeni bivši građanisti neće mu se suprotstaviti. Dakle, svemu moramo biti naredni i spremni za koordinisano djelovanje opozicije i intelektualnih krugova.
Na dugoročnijem planu, sveobuhvatnom analizom svih pobrojanih faktora, ali i drugih koji ne staju u jedan tekst, zajedničkim naporima građanskih snaga, manje ili više poraznu statistiku trebamo pretvarati u pobjedničku. To je proces i višegodišnja borba, koja bi se morala odvijati uz podršku odgovorne, državnim interesima posvećene vlasti.
Tek kada popis bude sveden na statističku ravan, biće to demokratski realizovan proces u građanskoj državi, đe se ne prebrojavaju krvna zrnca zarad političkih poena i služenja drugoj državi.
Crna Gora se mora odbraniti od nacionalizma i populizma, da bi bila perspektivnija i zdravija zemlja, u kojoj se nećemo nacionalno i politički raspoznavati, već različitosti njegovati kao bogatstvo, dok se svako ponosi svojom kulturom i istorijom, beskompromisno uvažavajući tuđu. To je multikulturalizam u punom smislu.
