Montenegro je jedina država na svijetu u kojoj je isticanje nacionalne zastave odraz nacionalizma. Eto gdje nas je doveo ovaj unikatni model demokratije, u kome je protest protiv agresivne dominacije susjedne države nad našim identitetom zapravo „ekstremizam“.
Ako su građanski aktivisti „ekstremisti“ kad mašu zastavama i pjevaju, zamislite kako bi nas zvali da se, ne daj bože, usudimo na koncepte poput građanske neposlušnosti. Sve su to pojmovi koje je progresivna omladina učila u školama demokratije, koje sam i pohađao i u kojima sam i sam predavao.
Američka zastava je, na primjer, toliko rabljena u prostoru popularne kulture da je postala jedan od najprepoznatljivijih brendova na planeti. A USA je izvorište slobode. I dalje!
Američku himnu je Džimi Hendriks svirao na Vudstoku - događaju u kome se sloboda uvaljala u blato, sex i halucinacije. Naša crvena zastava toliki tabu, da kad se okači o nacionalni simol - Cetinjski manastir - izaziva psihozu kod pola parlamentaraca. Daniloviću kreću tikovi, Milačiću proradi manijakalna depresija, Joković zapadne u apatiju i višednevno plakanje, vojvodi Mandiću skoči pritisak, Medojević upada u paranoju „gušter ljudi zavjera“, novinari Vijesti moraju da prekidaju odmore i smišljaju nove podvrste nacionalizma, a urbana omladina iz Bokeške popizdi do te mjere da naruči još jedan dojč i napiše status kako smo svi opterećene seljačine, pa pođu u Zaru da se smire.
Bez obzira na alergiju mnogih na državnu zastavu, samu državu i njenu superstar istoriju naspram koje djeluju kao seoski okupatorski žbirevi (uvijek ih je bilo) i, kako Darko Šuković reče, uvijek je makar za jedan više bilo ovih drugih.
Bez obzira na moć destruktivne, parapolitičke crkve, lovu, medije i svaku drugu Vućić - Putin logistiku, bez obzira što Delegacija EU među reprezentativnom omladinom pred Borelja postavlja i rusofiličara putinistu Stefana Đukića, koji btw „ne može osuditi opsadu Sarajeva jer je bio u osnovnoj školi tada“, a tom logikom ni Holokaust jer nije bio rođen, normalan dio planete osuđuje i jedno i drugo.
Bez obzira što polovina „podijeljenog društva“ pripada tom profilu manije obožavanja imperija, osvajača, agresora, a ovdje kod nas je tolerancija na njih podmenuta pod liberalizam, kao građansko, kao pluralitet mišljenja, osuditi agresiju ipak ostaje moralna konstanta i tekovina.
Bez obzira što su se regionalne velesile, uz podršku onih globalnih, ustremile na male narode i države na Balkanu, i bez obzira što nam čople zemlju, istoriju, ime, bratsku harmoniju sa Albancima i Bošnjacima, i što im sve uspijeva, kroz superiorno organizovanu stratešku intervenciju kroz legalne (ne i legitimne) metode, nije da se nismo već izvlačili iz gorih situacija.
Bez obzira što je suštinska podijeljenost koja treba da nas zabrine, podijeljenost među suverenistima, sa toliko mnogo sukoba između koncepata građanskog aktivizma, sa toliko različitih ideja kako sačuvati Crnu Goru, ipak, cilj svakom od njih, ostaje isti!
Iako se i dalje dobro „drži“ taj medijski spin o „srpsko-crnogorskim“ podjelama, dok oni „pametni“ mašu glavama, cvokću nad „primitivizmom tih jadnika koji se dovijeka koškaju“ i nadmeno „lebde“ izvan svega, oni time zapravo pravdaju odsustvo stava i civilizacijske nužnosti na REAKCIJU!
Korak po korak, vratićemo sve izgubljeno samo ako sačuvamo u sebi ono gospodstveno
Onda, kad se estetika i bazične vrijednosti gaze, oni koji će ih odbraniti treba da formiraju elite, a ne kao uvijek do sad, oni neutralni „srednjaši“. Ali, uprkos i tim kukavicama i interesdžijama, mi zapravo imamo šansu!
Da, imamo šansu!
Iako matematika i istraživanja govore da se i poltroni i interesdžije množe, naša šansa leži u moralnoj, istorijskoj, civilizacijskoj, ako hoćete kosmičkoj pravdi, koja je na našoj strani!
Nismo nikoga ugrozili!
Nismo nikoga etnički čistili i raseljavali!
Nismo nikome nametali bilo koji komad identiteta!
Ispada li da zbog toga, jedino crnogorski narod ima emotivni odnos prema zastavi ove naše zajedničke države?
Znači li to da plaćamo cijenu našeg pacifizma?
Kakve to poruke šalje, širom Evrope, kad se vidi cijena koju jedan narod plaća, insistiranjem na progresivnoj ideji građanskog?
Ako smo kao nativni narod ponudili pacifikovanu ideju građanskog zbog naših ostalih narodnosti, kakve šanse uopšte ta ideja ima, naspram moćnih nacionalističkih mašinerija iz okruženja? „Tirjanstvu stati nogom za vrat“?
Ipak, kažem, imamo šansu, ali samo, i isključivo SAMO, ako se dogovorimo oko pravila kojih ćemo se u našem „pokretu otpora“ čvrsto držati. Svi skupa! Uz datu riječ, bez izuzetka!
Pravila se sama nameću i se svode na:
- Jedinstvo progresivne građanske Crne Gore kao preduslov političkog uspjeha. Građanskog bloka za suverenu i slobodnu Crnu Goru u EU, u zajedničkoj borbi protiv crkvenog mračnjaštva nasuprot istinskoj duhovnosti, crkvi anticrnogorskog, antialbanskog, antibošnjačkog - antigrađanskog raspoloženja. Jedinstvo treba konačno da inicira, organizuje i inspiriše jedna adresa, ona sa najviše lično-iskustvenog i političkog kapitala, harizme i uticaja, da uključi osim političkih i civilne organizacije, ali i pojedince, umjetnike, naučnike, uspješne i ostvarene ljude, za spas CRNE GORE.
- Jedna baza iz koje se stvara jedinstvena strategija borbe „pokreta otpora“. Svjedoci smo da su se zadnjih godina množile brojne patriotske grupe, pokreti i organizacije, a svi su djelovali individualno, nesinhronizovano i tvrdoglavo pa je, na primjer, svaki pojedinačno organizovan protest, stihijski, emotivno, avanturistički, samo potrošio energiju i razvodnjio potencijal pobune.
Ideološki, neki su lutali kroz nacional romantizam, što je dalo povoda konkvistadorskoj propagandi za konstukciju priče o „crnogorskom nacionalizmu“. Površne, nepromišljene greške u brendiranju pokreta otpora, poput crnih majica koje nesvjesno i nenamjerno asociraju na drugačije, sasvim suprotne ideologije. Nesuvisla i katastrofalna greška puštanja Tomsona antiratnim Cetinjanima i još bezbroj kikseva kao posljedice okolnosti da svi o svemu odlučuju. Svaka od ovih i mnogih drugih grešaka je skupo naplaćena, u nedostatku baze koja promišlja sve aspekte otpora.
- Gandijevski pristup! Iako ima puno vas koji mislite da je odgovor u nacionalnom pristupu, građanska, mirna i uporna borba u kojoj, na primjer, zajednička šutnja nekoliko hiljada ljudi, može stvoriti 10 puta efektniji i harizmatičniji efekat, nego li „zapaljivi“ govori i patriotske pjesme, kojih smo sitani.
„Gandijevski“ ujedno znači i pružiti ruku onom ostrašćenom „duhovniku“ iz manastira, koji mrzi sve te zastave ispred i naziva okupljene ekstremistima. Ponuditi mu ruku i zajedničku molitvu unutar manastira, iskreno, pomiriteljski, dati mu šansu da čuje tvoju patnju i tvoju muku, pa neka na njegovom obrazu bude njegova reakcija.
U takvom pristupu, sve mašinerije propagande gube svoje gorivo, ostaju bez teksta i sredstava, a superiornost pacifističkog nastupa razoružava svo politikanstvo, demagogiju i manipulaciju! U delikatnoj pobuni tihe ali uporne naravi, bolje se čuje kad zapjevaju da „leleču Turci“...
- Bez međusobnog napadanja! Ako nekome nije jasno, da poraz progresivnih snaga na dolazećim izborima može značiti i posljednji ekser u kovčeg slobodne Crne Gore, onda mu savjetujem da što prije to razumije. Svaki napad na sjutrašnjeg saveznika, znači ujedno i raditi na štetu tog saveza i Crne Gore. Svi sukobi te vrste moraju pod hitno stavljeni ad acta, a oni koji to odbiju biće svima vidljivi, u svom zadatku da te sukobe raspiruju za nečiji račun.
- Kulturološka superiornost! Najvažnija i suštinska osobina „pokreta otpora“, vrlina koja razbija mit o političkim odnosno nacionalnim podjelama, jer seli suštinu našeg sukoba na teren kulture i civilizacije. To konkretno znači da u nekom sjutrašnjem protestu ili političkom skupu, pojedinac ili grupa koja kreće da vulgarnim riječima vrijeđa neistomišljenika, treba odmah biti označen/a kao takozvani „ubačeni element“.
Naša mantra je drevna tradicija izlaska tri vjere na vrh Rumije, pružena bratska ruka, ljubav kao alternativa ovom ludilu mržnje, a ne destrukcija. Srećom, u karakteru crnogorskog i građanskog ponašanja na skupovima nije dominantan negativan način ponašanja, ali se uvijek nađe neka budala koja skandiranjem i rječnikom zastidi svaku pristojnu osobu.
Nedavno je Aleksandar Saša Zeković na skupu ispred vlade, kao govornik, odmah osudio takvo skandiranje. To pamtim kao jedno od naših najljepših izdanja, naše prave vizije Crne Gore.
Postavivši se tako, destruktivni, nasilnički, intoksirani karakter „Tvrdoša“, „Noćnih vukova“ i ostalih „bratstava“ biće vidljiviji u svom “nije ovo Tetinje“ izdanju, a mi se nudimo kao jedini civilizovani put za budućnost - pristojna i moderna Crna Gora. A i svakako, u staroj Crnoj Gori je psovka bila velika sramota za čovjeka. Tako su se ponašali naši slavni preci!
Ukoliko naše pizme i sukobe ostavimo doma i budemo se, bez izuzetka, držali ovih pravila našeg „pokreta otpora“, ukoliko naše srce bude otvorene za sve one koji su trenutno u zabludi, ne postoiji borba koja može biti izgubljena.
Za sve unaprijed viđene reakcije pojedinaca koji će po toj luzerskoj inerciji reagovati sa: „Nećeš nam ti određivati pravila“, odmah skrećem pažnju da su ovo pravila opšte kulture.
Korak po korak, vratićemo sve izgubljeno samo ako sačuvamo u sebi ono gospodstveno, koje smo oduvijek imali. I u gladi i u koroti!
Pa, da krenemo?
