Frontmen benda Rudolf, Bojan Peko Minić, rođen je 13. maja 1987. u Podgorici. Osnovnu školu je učio u Kolašinu, Sutomoru i Kruščiću (Vojvodina), srednju školu završio u Kuli (Vojvodina), a potom se vratio u Kolašin i Crnu Goru, s namjerom da kako priznaje - nikad više ne ode.
Diplomirao je i magistrirao na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, a trenutno je na doktorskim studijama u Beogradu.
- Umjetnost je oduvijek bila veliki dio mog života - za šest godina, koliko sam živio u Kruščiću, kolašinskoj koloniji u Vojvodini, bio sam prvak Srbije u recitovanju i proglašen sam najboljim glumcem amaterskih pozorišta Srbije za ulogu Čelnog u predstavi “Velika drama” Siniše Kovačevića, a nastavio sam da igram u kolašinskom pozorištu, gdje sam učestvovao u nekoliko predstava. Nagrađivan sam i za književnost, poezija, proza i aforizmi su mi objavljivani u raznim zbirkama i časopisima, a objavio sam i džepnu zbirku ljubavne poezije… - otkriva Bojan našim čitaocima.
Ipak, od svih umjetnosti se najviše pronalazi u muzici.
- Pjevao sam od djetinjstva, relativno kasno pjevanju pridružio i gitaru i usnu harmoniku, a sada se muzikom izražavam kroz Rudolf, bend koji pod raznim imenima i u raznim sastavima traje već desetak godina, a crnogorskoj javnosti se predstavio 2017. godine albumom Divljina - kazao nam je Bojan.
Za one koji to možda nijesu znali, Bojan je pasionirani kolekcionar pivskih čaša i krigli.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Ujak. Prije svega i prije svih. Nedostaju mi još i drugi dragi ljudi, žvake u tubi, ukusi i mirisi kojih više nema, Alf i Vitez Koja, mozak na otavu, nevinost i uvjerenost da je sve dobro. Šesta godina, kad sam dovoljno star da mogu sam da napravim sendvič i da me niko ne vodi do toaleta, a još nijesam krenuo u školu i dobio stalne obaveze. Uopšteno, fali mi djetinjstvo, samo po sebi.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Pivo i motor, ne istovremeno.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Za razliku od talenta da đavolu dam sve čega se prihvatim, mislim da nikad nijesam iskoristio talenat za karate, uz odbojku jedini sport koji me je ikad interesovao. Jedno vrijeme sam trenirao kod čuvenog Lanja u Kolašinu, ali kako sam se često selio, to nije potrajalo. Kako prvi površan pogled na mene kaže, odavno se ne bavim nikakvim sportom, a valjalo bi.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Uh, velika je konkurencija za tu krunu. Ponekad sam težak sam kao crna zemlja i često cjepidlačim govoreći stvari poput “Najgori je superlativ od pridjeva zao, a od loš je najlošiji, a ja, uz sve brojne mane, smatram da nemam baš zlih osobina”… hahaha.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Karakter. Ne podnosim ljudske ekvivalente nesoljene blitve, ni vino ni voda. Budi, brate, formiran čovjek, pa da te i ne volim zbog toga kako si formiran. Cijenim i direktnost i iskrenost, ne volim da tumačim šta nečija riječ znači ili ne znači.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Sviđaju mi se ova pitanja. Ne znam, neka radni naslov bude Prekasno pametan, a ako već mogu da biram, igrao bi me niko manje nego Danijel Dej-Luis. Eventualno Džek Blek, ako je Danijel zauzet. Doduše, imajući u vidu tendencije kinematografije novog milenijuma, ne bi me začudilo da na kraju budem biseksualna crnkinja.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Jedan mi vrabac već dva-tri dana slijeće na prozor ujutro. Nijesam siguran da bih i njega dobro opisao u pet riječi, a znam ga tek par dana. Ako mora, neka bude ovako: “Čovjek za makar šest riječi”.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Ima dana kad sam žut od muke, izubijan sa svih strana i razvlači me ko stigne, tako da bi, u skladu sa gorštačkim mi korijenima, kačamak bio logičan izbor. Ipak, prije desetak godina smo, u cilju da se što više družimo u prirodi, u Kolašinu osmislili jelo zvano svaštaraš. Donese svako od kuće šta ima: neko papriku i dva pileća krilca, neko luk, krompir ili neki sos, neko koju kašiku začina, soli, mesa ili bude ili ne, uvijek različiti sastojci u različitom omjeru, sve se ubaci u kotlić i, mada sva logika govori da će to biti smeće, uvijek bude solidno. Možda se malo prepoznajem u tome.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Lobo iz DC univerzuma je junak kojeg obožavam i izdvajam kako omiljenog, ali, nažalost, malo njegovih moći i osobina priželjkujem. Neka bude putovanje kroz vrijeme, uvijek je dobro vratiti se da popraviš što si zeznuo. Želio bih i da znam jezik životinja, ne samo zbog onog vrapca.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- U suštini ne bih mijenjao svoj život za drugi, ali ako je jedan dan, što da ne… Neka bude slovenska boginja Vesna. Volio bih da konačno razumijem kako ženski mozak funkcioniše, to bi mi znatno olakšalo život, a kad sam već žena na dan, što ne bih bio i božanstvo usput.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Klin klinom izbijam i nerviram se zbog ponedjeljka.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Variraju, ali u devet od deset slučajeva je nešto od Pink Flojda. Trenutno sam raspoložen za “Marooned”.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Ovih dana mi je nužna Uporedna gramatika indoevropskih jezika ubila volju za bilo kojom drugom knjigom, ali me već koji mjesec drži Juval Noa Harari svojom knjigom Sapijens. Posljednja predstava koju sam pogledao je Komaninovo Ognjište u izvođenju Kruščićana, nijesam ranije čitao tekst i razvalili su me igrom. Pogledao sam, po preporuci, danski film Den skylidge, veoma interesantan pristup, sve vrijeme pratimo policajca koji prima poziv o otmici u toku, nema drugih dešavanja, samo on i telefon, ali se u tih sat i po odvija dobra i dinamična priča sa zanimljivim preokretima i sporednim tokovima. Ima drugih dobrih filmova koje sam pogledao u međuvremenu, ali ovaj pominjem jer će lakše promaći ljudima.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Irsku. Godinama sanjam o Irskoj i Rusiji, ali Rusija mi je nekako izvjesnija, tamo znam da ću nekad otići, a Irska me zasad samo mami.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Svako u kojem mogu da čujem i omirišem ljude. Među njima prednjači međugradski minibus ili kombi, kombinacija znoja, priče o krvožednim reptilima koji hoće da pomoću čipova vladaju Zemljinom pločom i krivljenja droplji bez talenta iz zvučnika je kazna i za čeljade sa mnogo debljim nervima.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Ama ni sebi. Da iskopam rupu i kažem u nju sve o čemu mi se govori i što mi se desi, kao Trajan, na kilometer okolo ne bi niklo drvo za sviralu.
Čemu se uvijek obradujete?
- Divnoj duši, čokoladnoj torti, mladunčadima raznih životinja i vaspitanom djetetu.
Da li za nečim žalite?
- Svakako.
Bez čega ne možete?
- Bez slobode. Sve ostalo nekako istrpim.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne sjećam se. Evo koristim priliku da se sad izvinim svima kojima dugujem izvinjenje.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Pretpostavljam da smo prerasli ono “Prva želja mi je da imam još sto želja”? Prvo, kao misica: Svijet bez mržnje, rata, bolesti, gladi, podjela i pohlepe. Drugo: Da nikad više ne pročitam “neznam”, “pori luk”, “sprječavanje”, “za ponijeti”, “dobrodošli” i slično…Treće: Samo još jednom ispočetka, a da znam sve što znam sad.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ubijedio sam sebe da ima smisla nastaviti.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Pomenuo sam prije motor… Pored toga, ne vodim baš zdrav život, jedem masno, slano, slatko, pijem pivo kad mi se pije, kažem gadu da je gad i kad gad ima gan, ako me neko izazove da za opkladu skočim u vodu u novembru, vjerovatno ću zaplivati… Drugim riječima, gledam da svaki dan živim kao da mi je ostalo još tri sata, ne mjeseca, tako da… Možda bih opljačkao bezobzirne i bahate paraše i dao novac da se kakva makanja izliječi, pa neka me osude na doživotnu, hahaha...
Kako biste voljeli da umrete?
- Ne znam je li čudnije pitanje ili činjenica da imam spreman odgovor… Pad sa ogromne visine. Jednom sam sanjao da padam i to je trajalo i trajalo, ispod sam video rijeke i zemlju, krovove. Ujutro sam razmišljao o tome i zašto da ne - brzo je, ne osjetiš ništa, imaš vremena za kratku molitvu i samo zamislite koliko čovjek u tim posljednjim trenucima voli sebe i život. Plus, ne mora niko da te kupa i presvlači, daleko bilo.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Lomim se između “Najzad!” i “Svi bolji epitafi su bili zauzeti”.
Priredila: A. POPOVIĆ
