Sezona je transfera među biračima. Vrijeme uoči izbora donosi nam prizore kada se tvrdi glasači, a bogme i partijski aktivisti, poput prvog leta ptića koji napušta gnijezdo, konačno odvaži, poleti, ostavljajući za sobom svoj obraz, integritet, čast i dostojanstvo. Taj let neće biti oslobađajući katapult u životnu zrelost, preko planinskih prerija u neizvjesnu budućnost, odvažno i katarzično, već dezerterski bijeg u drugo gnijezdo, gdje ga čeka obećani crv. Da, uvijek se radilo samo o „šaci dolara“. Državnih naravno, ne partijskih.
Da se razumijemo, sasvim je legitimno u demokratskim društvima da glasač na osnovu ponude na političkoj pijaci kroz izborne cikluse bira različite opcije. To je mehanizam demokratije u kome političar s glasačem trguje na razini – ostvariću politički ili ekonomski cilj kojem stremiš, a za uzvrat tražiti tvoju podršku na izborima.
Šta se dešava kada preletači masovno krenu u selidbu iz ideje u anti ideju. Iz jedne ideje građene na antifašizmu, slobodnoj i suverenoj, međunarodno priznatoj zemlji, na sekularnosti i kosmopolitizmu, u drugu koja je suprotna svim ovim vrijednostima? Ideje u kojoj je crkva jedne vjerske zajednice toliko moćan, parapolitički i regionalno uticajni militantni proksi ruske dominacije, da kreira političke elite, zloupotrebljavajući kapital duhovnog uticaja na svoje bogobojažljive vjernike. Ideje u kojoj se fašizam relativizuje, pakuje u društveno prihvatljiv okvir tradicionalnosti i konzervativizma, potpomognut najmoćnijim medijima koji tu političku ideju iz „anti“ zone koja ima sve atrubute ekstremnog šovinizma, servira kao zonu političkog centra.
Devalviralo je sve do tačke besmisla
Njima je atribut političkog centra najvažniji predznak, upravo što naizgled preletačima skida s leđa breme amoralnosti i licemjerja. Jedino što taj kvazi centar razlikuje od istomišljenika iz ultra desnog DF-a, osim boljih odijela i kontrolisanih dimenzija koljenica - stomačina jesu prećutani stavovi i odgovori na pitanja koja te danas nepogrešivo politički definišu. Umjesto površnih propovijedi o kriptovalutama i obećanja da ćemo živjeti kao Švajcarska, poput političke parodije Bora Kralja iz devedesetih „Ja znam kako", neka novokomponovani centar odgovori na pitanja:
Da li smatra nemoralnom, društveno neprihvatljivom i za državni suštinski suverenitet konkvistadorsku misiju SPC u Crnoj Gori pogubnom, kao građanskoj, multikonfesionalnoj zemlji?
Da li smatraju da je Rusija izvršila agresiju nad Ukrajinom i da li osuđuju taj čin?
Da li je Crna Gora „srpska država“?
Da li hegemonistički, rebrendirani projekat Miloševićevskog vonja zvani „Srpski svet“, u koji ulažu stotine miliona eura smatraju realnom opasnošću za kulturnu baštinu, istorijsko falsifikovanje i uništenje autentičnog crnogorskog bića?
Niko više ne poštuje ni sud, ni zakon, ni Ustav. Sve može, sve biva
Da li Crnoj Gori prijeti sudbina kompenzacije za ozvaničenje suštinskog priznavanja Kosova? Da li će u perspektivi, pod kontrolom Beograda, Srbija konačno obezbijediti važne resurse poput Luke Bar, Elektroprivrede, Rudnika uglja itd, a crnogorsku kulturno istorijsku baštinu rekonzervirati kao istorijsko i mitsko izvorište srpstva?
Da li ove teme izbjegavajući ih u javnim nastupima smatraju irelevantnim?
Ovo su samo neka od pitanja čije neodgovaranje preletačima (koji su do prije mjesec u ekstazi mahali crnogorskim zastavama na protestima) čini moralno prihvatljivijom izdaju interesa sopstvene države. Jer jedna je stvar iz revolta, nezadovoljstva i neispunjenih očekivanja izaći iz svoje partije, ali druga ako u jednom danu od prvoboraca za jednu, postanete prvoborci za suprotnu ideju. Pa, našim djedovima i babama dosljednost svojim idejama nisu mogli izbiti iz glava ni muke raznih gulaga, Golih otoka i Jusovača. Jer je čovjek ideja koju u grudima nosi, pa kakva god ona bila.
Devalviralo je sve do tačke besmisla. I lična moralna odgovornost i politička etika, a svi smo kolektivno, kao društvo, oguglali na skandale svih vrsta. Nekad su na „aferi snimak“ u kom se čuje da na jednog zapošljenog idu tri glasa, mediji jahali godinu dana. Ma „jahali“ su i na misteriji „ko je pušio o trošku države?“
Moguće je i da vlada padne, a da zapravo nikad ne padne
Danas je to što nova većina u Podgorici obećava zaposlenja preletačima u gradskoj upravi, a nepotizam dosegao bizarne razmjere, postalo standard na koji smo navikli i koji smo prihvatili. Više se ni ne bunimo kao društvo. Preletači će postati najbrže zbrinuti, nagrađeni i afirmisani, dok vrijedan i posvećen rad na sebi, marljivost i lojalnost bivaju obezvrijeđeni. Niko više ne poštuje ni sud, ni zakon, ni Ustav. Sve može, sve biva. Gotovo da su stigli do svog cilja - Crna Gora je zemlja koja nije u stanju da samostalno održava funkcionalnost svojih institucija, samim tim ni svog suvereniteta.
Moguće je predložiti kandidata koji krši izborna pravila za predsjedničke izbore na više načina. Moguće je da mu kao personi koja pretenduje da bude šef države, ne smeta hipoteka moralne odgovornosti u tom smislu. Moguće je da se pojavio kao ekonomski internacionalni „ekspert“ sa motivom da pomogne zemlji, a odjednom je pasionirano zainteresovan za protokolarnu funkciju koja sa ekonomijom veze nema. Moguće je i da vlada padne, a da zapravo nikad ne padne.
Pita se čovjek, koja je poenta? Kako učestvovati na izborima u takvoj atmosferi anarhije i nepoštovanja ni zakonskih ni etičkih normi? Zašto? Znači li učestvovanje u toj papazjaniji i legitimisanje iste? Znači li to da jedini kandidati koji imaju šansu u borbi sa populizmom, noseći na svojim leđima agendu suverene, evropske, moderne Crne Gore, na kraju neće prihvatiti da učestvuju u neravnopravnoj trci? Je li to još jedan ekser u kovčeg naše budućnosti?
Preletača je uvijek bilo. Nekad su to radili iz gladi dok se krmeće meso dijelilo onima koji bi stali na strani okupatora. Nekad su se lomili tek nakon spaljene kuće. A neki nisu ni onda kad su im u plamenu nestajali i kuća, i djeca, i supruga i majka. Oni su danas martiri čija nas tragedija, lojalnost i herojstvo inspirišu! Sa takvim idealima nemoguće je izgubiti bitke! Ako iole obraza imamo.
