Sjećate se Iznoguda – vezira koji je žarko želio da postane sultan umjesto sultana. Na našu nesreću, prilike u državi možemo poistovjetiti upravo sa crtanim filmovima.
Baš kao i Iznogud, Andrija Mandić žudio je za tim da postane premijer umjesto premijera. I postao je, bez pribjegavanja čarolijama i upotrebe čudnovatih izuma.
68Ako postoji neko kome do premijerskog sata nije bilo kristalno jasno ko je formalni, a ko suštinski premijer, slika je sada valjda besprekorno upotpunjena. Karte su bačene na sto i Andrija Mandić obznanio je plan konačnog obračuna sa Crnom Gorom, njenim institucijama i ustavnim poretkom. Drugim riječima, Dalaj Lama vraćen je na fabrička podešavanja, u odoru ratnog huškača, koji stvara krvomutnju i poziva na nerrede, baš kao što je onomad ratnim drugovima poručivao da je došlo vrijeme za iskopavanje oružja.
Nakon trobojke u kabinetu i samoinicijativne promjene skupštinskog logotipa, uslijedilo je, opet samoinicijativno uklanjanje crnogorske zastave iz hola Skupštine. Jer, zašto bi Andrija Mandić konsultovao poslanike oko bilo čega, kad parlament doživljava kao svoje neprikosnoveno vlasništvo. Bahati se vojvoda, zahvaljujući lobisti Milatoviću i poslušnicima Spajiću i Bečiću.
Uklanjanje zastave Mandićevo je razračunavanje sa crnogorskom istorijom i nezavisnošću. Da može, Mandić bi zajedno sa zastavom najprije pocijepao, a zatim i oburdao Crnu Goru do temelja. Ali mu neće i ne može biti.
Pokušao jevojvoda da ponizi Cetinje, Crnogorke i Crnogorce. Zečevi su paradigma nepristojnog i primitivnog ponašanja, koje slijede i potpredsjednik Skupštine i sam Spajić, dobacivanjem opoziciji s mjesta, rječnikom nalik na uličarski.
Nabusitost, politička (ne)kultura, elementarno političko nevaspitanje, personifikacija su aktuelne vlasti, ali i postepenog odumiranja crnogorskog parlamentarizma. Scene poput onih koje provociraju najviši zvaničnici, egoistično uživajući u podizanju tenzija koje mogu eskalirati fizičkim sukobom jasna je poruka građanima i građankama – ako želite da sačuvate zdravlje, poštedite sebe mučnih sjednica, bez svrhe i smisla.
Premijerski sat je, dakako, po ko zna koji put obesmišljen. Probirljivi premijer birao je pitanja koja mu se dopadaju, dok je kod nezgodnih prebacivao lopticu na ekonomske teme i evropski put. Za to vrijeme, Mandić je preturao po grobovima Crnogoraca, huškao na obračune komšija različitih nacionalnosti. Naravno, umjesto premijera koji nema stav i umoran je od teških tema, vojvoda je sebe učinio žrtvom i obznanio plan ustavnih promjena.
Zna Andrija da čak i ukoliko bi se tezgaroškom politikom na jedvite jade izdejstvovala dvotrećinska većina, ideja o rušenju ustavnog poretka, ni pod tačkom razno ne bi dobila tropetinsku podršku građana na referendumu. Zato se vojvoda, pravnom gimnastikom, dosjetio ustavotvorne skupštine. A šta ta dosjetka znači u praksi. Može se reći, eksplicitna najava ustavnog puča, onoga koji nije dovršen 2016. godine.
Znaju i Milojko i Andrija da od konsenzusa nema ništa, kao što takođe znaju da su procedure za izmjene članova Ustava koje zahtijeva Evropska komisija i onih kojima bi Mandić da preoblikuje Crnu Goru iz građanske u državu naroda potpuno različite. Andrija bi da sruši ustavni poredak i skroji državicu po mjeri beogradskog vožda.
Odumiranje parlamentarizma i tiha autokratija. To je današnja slika Crne Gore.
A Spajićeve sramne opaske o tužbalicama, nakon detaljno izloženih društveno-političkih problema koji njega, logično, ne interesuju, mjera su Milojkovog odnosa prema državi koju, kako čusmo, on ne predstavlja njenim građankama i građanima. Ali, u jednom je premijer u pravu – živimo dva univerzuma, njegov je paralelni, a naš nametnuta primitivna i malograđanska normalnost.
Nakon premijerskog sata, relaksacija i nastavak izrugivanja, nakon što su Mandićeve advokatske usluge zadržale premijera što duže van govornice. Kad se već opozicija istresa na „žrtvenom jagnjetu“, mirotočivom Andriji, ponijeće vojvoda sav teret na svojim nejakim plećima.
Spajićeva priča o širokom konsenzusu jednaka je Mandićevom pomiriteljskom preobražaju. Nacipopulistički cirkus. Zna se da stvarni premijer ima glavnu riječ.
Danas čusmo i pravnu besmislicu zvanu institut dopune Ustava. Da li je Zogovića posavjetovao novoimenovani Peđa, pravo je pitanje. Kako god, institut dopune Ustava ne postoji, kao što ne postoji ni osnov za izbor ustavotvorne skupštine. Ni logike, ni prava, a ponajmanje zdravog razuma.
Kaže Milojko da se sistem ne raspada. Biće da nije imao kad da isprati optužbe za šovinizam, prevarantsku politiku i podaništvo antidržavnim i antievropskim ideologijama. Molio je Spajić ponizno za povratak na evropski put. Koga tačno, posebno je pitanje. Opoziciju koju optužuje da opstruira evropski put ili koalicione partnere koji se bave Ustavom, dvojnim državljanstvom, kapelama, spomenicima, stranim agentima. Čudnovata evropska agenda, u koju niko iole racionalan ne može povjerovati.
Mandić i Knežević, zajedno s Vučićem, najradije bi nas gurnuli u ambis Briksa, kako bi dokazali vjernost majčici Rusiji i matici Srbiji. Pod Mandićevim uzdama, Milojko može samo da moli za opstanak Vlade, koji mu obezbjeđuje Mandić. PES je, ionako, već partija u nestajanju.
Evropska komisija notirala je narušavanje odnosa sa Hrvatskom, usvajanjem Vučićeve rezolucije o Jasenovcu i proglašavanjem visokih državnih zvaničnika personama non grata. Spajić nema komentar. Ne izjašnjava se ni o kritikama vezanim za zapošljavanje po političkom ključu. Problematične su mu samo sudije, dok je u slučaju Borisa Raonića sve ok, jer tako kaže inspekcija rada. A u paralelnoj realnosti, inspekcija je iznad sudova, a politika iznad prava. Bogme smo se demokratizovali, nema šta.
Na benefite programa ES 2, Evropska komisija kaže – rizik po javne finansije. Spajić ni to nije čuo, kao ni konstataciju da s proruskim partijama, koje održavaju snažne veze sa Rusijom, nema ulaska u EU, jer Milojko čuje samo ono što želi. To je odlika kripto hazardera.
Elem, EK je pohvalila tehnički napredak, dakle formu. Po pitanju suštine i sadržine, odnosno terenskog rada, pretanki smo, bez dileme.
Spajić ide tamo đe Mandiću nije mjesto, a Mandić radi ono što mu dozvoljava nedostatak Spajićevog političkog autoriteta.
Vratimo se zečevima. Zalud desanti i helihopterske ekspedicije, ustaće građanska Crna Gora i pobijediće. Mandiću smeta građanski otpor, jer je ta nesalomiva hrabrost najveća brana etnonacionalističkim politikama. Smeta mu istorijski značaj belvederskih demonstracija iz 1936. Da može, istoriju bi precrtao, s posebnim akcentom na slobodarsku iskru koja je oduvijek krasila prijestonicu Cetinje.
Neće proći beogradski naum, vojvodo. Ima ođe jedan nedoder, pa svaki tuđin izgori u vatri koju je sam potpalio.
