U ovom imaginarnom intervjuu, razgovarali smo o manje poznatom ili nevoljno komentarisanom aspektu njegove ličnosti, a u okviru istorijskih činjenica, realnih događaja i okolnosti.
Iako se ovaj razgovor nije desio, njegov sadržaj jeste.
DM: Da Vas oslovljavam sa „vladiko”?
PP Njegoš: Samo ako je to Vaš doživljaj dominante moje ličnosti? Zapravo, onoga što danas predstavlja konzervirani doživljaj Petra Drugog Petrovića Njegoša, nakon dvjesta godina političkog, istorijskog i kulturološkog modelovanja od strane raznih interesa i tumačenja. Smatrate li da je duhovnička uloga bila dominantna u mom životu?
DM: Ni najmanje. Niste bili tipičan monah.
PP Njegoš: A na osnovu čega to zaključujete?
DM: Svega nekoliko puta ste obukli kamilavku i mantiju, to svakako nešto sugeriše.
PP Njegoš: Zaboravljate da sam bio i ratnik?
DM: Nikako! I državnik, i pjesnik! Njegoš kao pjesnik je svakako danas zasjenio sva Vaša ostala izdanja.
PP Njegoš: Neka bude pjesnik i ratnik, skupa, ako bih mogao da biram svoju dominantu.
DM: Ruku na srce, niste se proslavili na tom polju. Mislim, ratničkom.
PP Njegoš: A u to vjerujete zbog…? Neuspjelih pohoda na Podgoricu?
DM: To je opšte mišljenje javnosti…
PP Njegoš: Ali ono je netačno i dolazi kao posljedica neznanja. Kako vjerujete da smo čuvali svoju nezavisnost, ognjišta i teritorije? Poezijom?
DM: Da li je tačno da je gubitak Lesendra i Vranjine u toj mjeri bio bolan za Vas lično, da se Vaše zdravlje od tada narušilo. Ostalo je čuveno “izgore ka’ vladika za Lesendrom”. Čak ste i lično pucali iz topa na zauzeto utvrđenje, po svjedočanstvu engleskog bračnog para…
PP Njegoš: Čarls Lemb i njegova supruga, tako je… U razgovoru pred intervju složili smo se da nećemo tretirati istorijske teme?
DM: Ali mene zanima ono lično u tom događaju. Teritorija je izgubljena jer je ostala nebranjena, dok je gotovo sva vojska bila locirana na Grahovu. Bili ste nemilosrdno nadigrani od hercegovačkog, a i skenderijskog vezira, Rizvanbegovića i Osman paše Skopljaka. Kapric, sujeta vojskovođe, ego? Ili nešto još ličnije, neka posebna emocija koja Vas je vezivala za Lesendro?
PP Njegoš: Tačno je. Dio mene je zauvijek izgorio sa tom tvrđavom. Time ću zatvoriti ovu temu. A sljedeći put kada budete preispitivali moje ratničko nasljeđe, sjetite se da je moja Crna Gora u svakom trenutku mogla okupiti 20.000 vikinških ratnika! U to vrijeme, to je predstavljalo vojnu silu za bilo koju zemlju, a ne za malu i siromašnu Crnu Goru.
DM: Bili ste netipičan duhovnik, poglavar crkve, vladika. Hirotonisani ste na, u tom trenutku vjerovatno najelitnijoj globalnoj adresi, kada je pravoslavni svijet u pitanju, uz prisustvo društvenog krema carske Rusije i samih cara i carice. Kako je moguće da kaluđer jedne male države zavrijedi takvu privilegiju?
PP Njegoš: Ne zaboravite da je Crna Gora bila jedinstven planetarni fenomen. Tako mala zemlja da bude oaza slobode u vremenu Otomanske i Mletačke dominacije Evropom. Primjer crnogorskog herojstva je u međunarodnoj javnosti provocirao histeričnu reakciju opšteg oduševljenja, a aplaudiralo nam se sa svih važnih adresa. Uz to, pomogla je, u dobroj mjeri, i moja harizma, bez lažne skromnosti.
DM: U svjedočanstvima i zapisima o susretima sa Vama, najvećih državnika Vašeg vremena, vladara, kancelara, diplomata, postoji zajednička impresija - da ste jedan od najzgodnijih ljudi koje su vidjeli u životu, posebnih manira i harizme. Da li je interesovanje žena za Vas predstavljalo izazov u vašoj duhovničkoj misiji i zakletvi bogu?
PP Njegoš: Moj odnos prema ženama se mijenjao, onim ritmom kojim semijenjao i moj odnos prema vjeri i Bogu.
DM: Vaš odnos prema bogu se mijenjao?
PP Njegoš: Duboko vjerujem da ukoliko stalno ne preispitujete svijet, promišljate ga iznova u potrebi da ga razumijete, da dokučite njegove najveće tajne, ujedno i ne nadgrađujete svoju viziju stvoritelja, onda niste pravi duhovnik. Bez putovanja kroz sopstvenu vjeru, čovjek ostaje zarobljen u ritualnu površnost vjere, a sljedeća faza umirućeg duha površne vjere je sujevjerje.
I u moje vrijeme, a i u vaše, sujevjerje je suvereno zavladalo, samo što je danas dodatno estetizovano kičom nacionalizma i tradicionalizma. Za mene je vjera bilo konstantno, mučno i autodestruktivno traganje, da bih smisao na kraju našao u samom traganju. Istinska vjera je uvijek i sumnja, i ne postoji vjernik koji nekad nije prolazio kroz krizu vjere. Koji nekad nije posumnjao u postojanje stvoritelja.
DM: Da li je posljedica jednog takvog stanja i Vaše interesovanje za astronomiju? Da li je “Luča” odraz sumnje u konvencionalnu, crkvenu sliku stvoritelja? Ipak je netipično za duhovnika da kroz astrofiziku tumači nastanak svijeta, dobro i zlo, đavola i Boga?
PP Njegoš: Upravo. Teleskop mi je, uz knjige, pravio društvo u dugim cetinjskim noćima, a kako se moje obrazovanje razvijalo, i slika o Bogu se mijenjala. Ujedno, i moji moralni uzusi su se mijenjali. U tom smislu i, a znam da Vas to posebno zanima, i odnos prema ženama u kontekstu sukoba sa konvencijama vjere. Vremenom sam sve manje vjerovao u koncept isposničkog života i prakse uzdržavanja od zadovoljstva, a kako sam samouvjerenije koračao ka hedonizmu, tako sam i snažnije vjerovao u sebe kao duhovnika. Kako su moje ovozemaljske potrebe i apetiti života bili ispunjeniji, moj fokus je bivao oštriji, u tom vječitom traganju za bogom.
DM: Da li ste ga na kraju i pronašli?
PP Njegoš: Jedino što zasigurno znam je da sam ga na toj duhovnoj Odiseji predano, strastveno i kreativno tragao.
DM: “Noć skuplja vijeka” je poema sa, za to vrijeme, eksplicitnim erotskim sadržajem. Kako su Crnogorci gledali na tu vrstu afiniteta svog vladike?
PP Njegoš: Dugo sam krio tu pjesmu. Nisam bio siguran da li bi previše radikalno djelovala na nešto za što je potreban proces. Iako je objavljena nakon moje smrti, iz tog straha sam radio nekoliko ispravki, ne bih li amortizovao društveni ekces koji bi nastao, u dilemi čitaoca da li se radi o mom iskustvu, kao vladike ili ne. Iz tog razloga sam pisao i verziju koja nije u prvom licu, a kako bih napravio makar neku distancu od sebe, u jednom trenutku sam i promijenio naslov (Paris i Helena).
DM: Da li je to Vaše lično iskustvo?
PP Njegoš: A da li bih imao pravo na to, čak i danas, u odnosu na savremenu svijest Crnogoraca? Nikada nisam uspio dovršiti prosvjetiteljsku misiju koju sam za cilj postavio, koja je podrazumijevala i vjerovanje izvan konvencija, sujevjerja i ritualne, repetativne površnosti. Iz tog razloga, između mene i mog naroda je ostao cio jedan univerzum nerazumijevanja.
Uvijek sam osjećao da Crnogorci nikad nisu razumjeli najveći dio mojih djela. Ali su intuitivno osjećali da je to nešto što vladika noćima piše važno, čuvali su moje djelo i zorili se njime, i zbog toga mi mahom “praštali” ono što je njihovim mjerilima težak grijeh. Žene u vladičanskom životu.
DM: Za koje je javnost znala?
PP Njegoš: Šta mislite, da li je?
DM: Flora Fabri-balerina iz Trsta, Milica Stojadinović, grofica Dora de Istra, zatim misteriozna mlada Peraštanka…
PP Njegoš: Bio sam tinejdžer kad sam sjeo na tron u životnoj fazi sazrijevanja i opsjednutosti ženama. Živio sam do svojih tridesetih, znači samo tokom mladosti. Okolnosti poput mog obrazovanja, manira i fizičke ljepote, a onda i društvenog statusa jednog državnika, u kombinaciji sa tabuom duhovnika zavjetovanog na celibat, “zabranjenog” ženama, za posljedicu je imalo da im budem ekstremno privlačan.
Cijeli život me to pratilo, da ne kažem proganjalo, što uz ogroman libido može lako postati teret za sliku o sebi koju sam “morao” u javnosti projektovati. Vremenom sam tu svoju sklonost sve manje skrivao, smatrajući licemjernim dvostruki moralni standard, koji je bio prisutan, a i danas je, kod većine monaha.
DM: Živjeli ste priču holivudskog filma, poput Velikog Getsbija. Vladika i playboy. Kotor, Trst, Beč, Sankt Peterburg, Venecija… Na partiju u “poljskom dvoru” najbogatijeg čovjeka planete Rotšilda, ostalo je zapisano da su Vaše storije o crnogorskim ratnicima, bitkama i pobjedama posebno zainteresovale dame?
PP Njegoš: Ljuba Nenadović, koji je bio prisutan, pisao je o tome na taj način. Zaista, gotovo da su sve djevojke zauzele svoje pozicije oko moje stolice, dok su kao u kakvoj predstavi, slušale o romantičnim i tragičnim sagama naših gorskih Vikinga, u borbi za slobodu. U takvim prilikama sam govorio na francuskom, pa je sve to zvučalo još uzbudljivije.
Sjećam se da je domaćin, vjerujem iz čiste ljubomore, prekinuo tu atmosferu, banalnim pitanjem na kome je uporno insistirao: ’A kuju li se novci na Cetinju? Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori’? Odgovorio sam mu: ’Kad bi se mogli od kamenja kovati, ja bi ih odavno počeo kovati.’Ljubo (Nenadović) ga je nazvao čovjekom bez poezije u sebi.
DM: U Beču Vam nisu odobrili francusku vizu i time spriječili odlazak u Pariz. Kako se u izvještaju jednog diplomate navodi, razlog je opijenost socijalističkim idejama “kojima je mladi vladika pokazivao sklonost”?
PP Njegoš: Iako me kancelar Meternih srdačno primio, i zvanično a i privatno, na večeri, smatrali su moju fascinaciju idejom socijalizma nacionalnom prijetnjom, što je nevjerovatno. To me koštalo posjete Parizu koji sam jedva čekao da vidim. Tačno je, socijalizam me u svom karakteru pravičnosti, modernosti i revolucionarnosti zarazio svojom harizmom. Opet, sasvim atipično za pravoslavnog duhovnika?
DM: Česta putovanja i životni stil koji ste vodili stvorili su Vam puno protivnika u zemlji. Optuživani ste za nenamjensko trošenje državnog novca?
PP Njegoš: Zamislite društvo u kom su državne posjete posmatrane sa zavišću i optužbama te vrste? Tek smo počeli da gradimo institucije, a plemenska zajednica koja je odjednom morala plaćati porez nije blagonaklono gledala na represivnu, ali civilizacijsku nužnost uvođenja pravila.
Čak i da sam dio državnog novca trošio na lična putovanja, kupovinu literature, studijska putovanja, priznaćete, sa ove distance djeluje opravdano, s obzirom na to da danas figuriram kao svojevrsni nacionalni brend? Hoću reći, prilično opravdana investicija?
DM: Optuživani ste i za nepotizam prema svojim najbližim, a Gvardija je često doživljavana kao represivni policijski aparat kojim ste se obračunavali sa nestomišljenicima?
PP Njegoš: Koji to sistemi, i prije i nakon mene, a pogotovo ovi demokratski koje živite sada, nisu imali identične, i optužbe i pojave, te vrste? Što se moje porodice tiče, uvijek je bila imućna, trgovačka kuća, i ne vidim razlog zašto je trebalo da ispašta zbog mog poziva? Na koncu, ne možete optikom ljudskih prava i demokratije suditi o vremenu dva vijeka unazad. Da li sam bio prijek i surov prema neprijateljima Crne Gore? Jesam.
DM: Povijest Vam je namijenila ulogu “najvećeg” Crnogorca svih vremena. Koliko je daleko slika Petra Drugog Petrovića Njegoša koja danas o Vama postoji, od Radivoja Petrovića sa Njeguša?
PP Njegoš: Prije svega, mislim da postoji makar nekoliko kandidata koji su tu ulogu zaslužili više od mene. Ivan Crnojević, na primjer. A onda, kada govorimo o mojoj i refleksiji mog djela kroz kasnije epohe, zaista mislim da ne postoji istorijska ličnost kojoj je nanešeno više nepravde u tom smislu, od mene.
Moj lik je, pogotovo u proteklim decenijama, postao okovan ideologijama, političkim projektima i vrijednostima protiv kojih sam usmjeren cijelim svojim bićem. Okovan poput Prometeja, kome su jetru iznova, svakog jutra kljucali svi oni koje sam za života proganjao. Moj lik je poput potpisa, nemilosrdno stavljan na najsramnije i najmračnije događaje novije istorije Balkana.
Kažete da mi je povijest namijenila ekskluzivnu ulogu, a ja imam sasvim drugačiji doživljaj, iz sopstvene perspektive. Nadao sam se da će moje djelo postati inspiracija novih društvenih pokreta. Nadao sam se da će eho mog duha nastaviti da živi u mladim ljudima, reinterpretiran u novim vremenima i u novim estetikama. U zdravim idejama koje slave život, a ne ratne zločine. Da će moje ime pronositi ličnosti i pokreti dionizijske snage i energije, a ne destruktivni, arhaični i retrogradni projekti nacionalizma, etničkog čišćenja i masovnih grobnica.
Vjerovao sam da će gusle ostati tamo gdje im je mjesto, u vremenu u kom sam ja živio, i da u 21. vijeku neće guslari moje stihove izgovarati, već filmski glumci. Kažete da sam doživljavan “najvećim Crnogorcem” svih vremena, a ni jedan igrani film nije snimljen o mom životu. Dakle, em što je moj kult građen na ratištima, umjesto u teatrima, on je ostavljen kao strvina da se politički lešinari otimaju oko njega.
U tom plesu podivljale iracionalnosti, ja sam postao simbol jedne ideologije koja je uništila dinastiju moje porodice, Crnu Goru koju smo gradili i iza koje stoje vrijednosti koje duboko prezirem. Novo vrijeme i nove generacije mi duguju drugačije mjesto i misiju u novom milenijumu.
Nastaviće se…
