Svaka revolucija na kraju pojede svoju đecu i to najčešće onu koja su se najviše žrtvovala za pobjedu njene ideje. Ovo su uviđele i vođe Francuske revolucije, one koja je zanavijek promijenila tadašnji apsolutistički svijet, kad su počele da im lete glave na giljotinama, istim onim na kojima su oni za vrijeme trajanja revolucije smicali tadašnje plemstvo i “neprijatelje”.
Tako je bilo i u svim ostalim pobunama. Vazda se nađe sloj ideoloških predvodnika koji u najboljem slučaju bude uskraćen za povlastice novoosvojene vlasti i za ośećaj slatkog nektara i plodova ideje koja je konačno pobijedila, a za koju su se krvavo i dugo borili.
Slična sudbina čeka i junake naše priče, perjanice litijaške revolucije. Naravno, ne opasna po život, kako je to rađeno vjekovima unazad. Čeka ih puko uklanjanje s političke scene Crne Gore.
Barem će se to pokušati. Koliko će se oni dati, viđećemo.
Građanima je ostala u śećanju fotografija novih cipela gospođe Marine Jočić, od zmijske kože, koje je specijalno obula za proslavu pobjede 30. avgusta i obećala da će njima “gaziti mafiju i bezbožnike”.
Ima ova revolucija i jednu svoju osobinu. Ne radi se tu samo o čistom gaženju njene đece, nakon implementacije njene ideologije. Ođe je došlo i do djelimične propasti same ideologije.
Gaženja navedenih nije bilo. Prije bi se moglo zaključiti da je te cipele nazuo prvi među jednakima, Zdravko Krivokapić, koji je umjesto “mafije i bezbožnika” uzeo da gazi — lidere Demokratskog fronta. Na meti mu se prvo našla, upravo gospođa Jočić, zbog svoje izjave.
Vlast je uvijek mila, pa je tako simpatičnom profesoru — za kojeg oni iz Demokratskog fronta, koji su aminovali njegovo postavljenje na prvo mjesto liste Za budućnost Crne Gore, mišljahu da nije naročito pametan i da će moći da ga kontrolišu — veoma oslačala i ne misli da izlazi iz udobne fotelje u klimatizovanoj zgradi Vlade, pogotovo ne, po ovom žaropeku.
Prije nekoliko dana Milan Knežević je izjavio da je Krivokapić želio da njega i Andriju Mandića “ukloni iz političkog života”.
Da ih revolucionarno zgazi.
Međutim, mišljenja sam da je Krivokapić veoma potcijenio ekipu iz Demokratskog fronta, budući da se radi o prekaljenim političarima, a i ljudima namazanim svim bojama i lakovima, tako da osim pozicije moći on nema drugog načina da im parira.
Svaka revolucija na kraju pojede svoju đecu i to najčešće onu koja su se najviše žrtvovala za pobjedu njene ideje.
Ima ova revolucija i jednu svoju osobinu. Ne radi se tu samo o čistom gaženju njene đece, nakon implementacije njene ideologije. Ođe je došlo i do djelimične propasti same ideologije.
Litijaška revolucija nije sprovela ništa što je nagovještavala, osim izmjena Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Samim tim možemo reći da je ona u suštini propala, jer nema revolucije bez čvrste ideologije.
Ovo njenoj đeci zadaje još veću bol.
Strane ambasade ili kako bi oni rekli, zapadni okupatori i neprijatelji svega srpskog, ruskog i pravoslavnog, su ih nadmudrile. Umjesto Vlade koja će bez vrdanja sprovoditi velikosrpsku vučićevsku politiku, dobili su strane poslušnike još veće od prošle vlasti.
Iskusni političari, namazani, ali vraški pogrešan potez. Mnogo se lako gazi s najvišeg položaja i prvog mjesta.
