Rogač (Ceratonia siliqua) još jedna je u nizu mediteranskih voćnih vrsta koja potiče iz zemalja koje su svijetu podarile najukusnije plodove, Sirije i Palestine. Grci su zaslužni za širenje rogača na područje svoje domovine i Italije, dok su arapski narodi proširili ovu voćnu vrstu po ostalom dijelu Mediterana, ali je i prenijeli u Brazil. Najveći svjetski proizvođač rogača je Portugal, a značajne količne svake godine proizvedu i Italija, Maroko, Turska i Grčka.
Ova interesantna zimzelena voćka pripada porodici mahunarki, poznatijoj još kao porodica leptirnjača ili bobova. Ovoj botaničkoj porodici pripadaju još i pasulj, grašak, soja, bob, badem i kikiriki. Sve navedene biljke karakterišu se plodom tipa mahuna.
Savršena je zamjena za čokoladu i kakao, te se još u starom Egiptu koristio kao zaslađivač, dok se u toku građanskog rata u Španiji koristio u borbi protiv gladi i neuhranjenosti. Egipćani su poznavali još jedno upotrebno svojstvo rogača, i to ljepljivost mahuna, pa su ga upotrebljavali u procesu mumifikacije.
Širom svijeta, poznat je još pod nazivom „Hljeb Svetog Jovana“, jer postoji vjerovanje da se njime hranio Jovan Krstitelj. Literaturni podaci ukazuju na to da sjemenke rogača imaju uvijek istu masu, i to tačno 0,18 grama (0,18 grama zlata = karat). Iz tog razloga, osim u ishrani ljudi i životinja, sjeme rogača je korišteno za mjerenje plemenitog metala (zlata), ali i dragog kamenja.
Sa obale južne Italije, tačnije iz Pulje, rogač je oplemenio crnogorsko primorje. Najviše je rasprostranjen na području Boke Kotorske, dok je na području Bara na više lokaliteta zasađen kao ukrasna voćna vrsta. Jug Crne Gore predstavlja idealno područje za uzgoj rogača, međutim, slabo je zastupljen, plantažni zasadi ne postoje i ne poklanja mu se pažnja koju zaslužuje svojim agro-ekonomskim svojstvima.
Savjetodavne službe bi morale stimulisati mlade poljoprivredne proizvođače da započnu agrobiznis upravo uzgojem onih voćnih vrsta koje se mogu gajiti na zemljištima koja su inače nepogodna za voćarstvo, a čiji plodovi ostvaruju visoku cijenu i dobar plasman na tržištu.
Sadni materijal je jednostavno proizvesti, s obzirom da se rogač lako razmnožava gotovo svim načinima razmnožavanja. Zapravo, jednostavno se razmnožava iz izdanaka, koje stvara u velikom broju, što mu i omogućava uspješnu regeneraciju nakon izmrzavanja.
Korijen rogača je veoma jak, razvijen i razgranat, te se rogač može uspješno razvijati na siromašnijim, plićim i suvljim zemljištima. Upravo ove osobine rogača omogućavaju njegovu dugovječnost, s obzirom da pojedina stabla, naročito ona samonikla, mogu živjeti i više od 200 godina.
Najvrijedniji organ biljke rogač je svakako njegov plod, odnosno mahuna, izdužena i spljoštena. Rogati oblik ploda je darovao i naziv ovoj biljci. Sazrijevanjem, plod rogača prelazi iz zelene u braon boju. Njegovo drvo je izuzetno cijenjeno u prerađivačkoj industriji, dok se rogač sve češće može naći u parkovskim predjelima, uzimajući u obzir izuzetnu estetsku vrijednost.
Plodovi rogača su spremni za berbu u septembru, a procjena optimalnog termina berbe je još jedna olakšavajuća okolnost kod ove voćne vrste, s obzirom da plodovi u mahunama sami počnu da otpadaju. Inače, plodovi rogača u vidu sitnih mahuna prezime hladni period, te se njihovo razviće nastavlja u toku druge polovine avgusta i početkom septembra. Važno je da se prosuše nakon berbe, kako bi se mogli sačuvati u što dužem vremenskom periodu.
Rogač je sklon alternativnoj rodnosti, što znači da ukoliko u jednoj godini obilno rađa (čak i od 500 kg do 1.000 kg), naredne godine se može očekivati odsustvo plodova. Međutim, ova osobina je primijećena isključivo u sistemu ekstenzivne poljoprivrede, odnosno u područjima gdje izostaju agrotehničke mjere. U plantažnim uzgojima, prosječan rod rogača po stablu je od 30 kg do 50 kg i rodnost je obezbijeđena svake godine.
Još jedna interesantna osobina rogača vezana je za cvijet ove biljke. Naime, rogač je obično jednodoma biljka, što znači da se na jednom stablu nalaze samo muški, dok se na drugom stablu nalaze samo ženski cvjetovi. Ipak, kako stablo postaje starije, nerijetko je mijenjanje pola, tj. prelazak iz muških voćki u ženske i obratno.
U svijetu je poznato oko 50 sorti rogača, koje su uglavnom poznate lokalnom stanovništvu i porijeklo sorti rogača je utvrđeno za samo njih nekoliko. Genetička istraživanja su utvrdila značajnu morfološku i biohemijsku raznolikost među njima. Prilično je jednostavno raspoznati plod uzgojnog od ploda samoniklog rogača, uzimajući u obzir da se uzgojni rogač karakteriše krupnijim plodovima, većim randmanom i značajnijim sadržajem šećera.
Takođe, kalemljeni rogač, odnosno pitome sorte ove voćne vrste, karakterišu se formiranim deblom, dok su samonikle forme češće prisutne u vidu visokih i jakih žbunova. Kalemljeni rogač je osjetljiv na niske temperature, što se i pokazalo na području crnogorskog primorja 1963. godine, kada su gotovo sve jedinke kalemljenog rogača izmrzle, s obzirom da se temperatura spustila na oko -9 °C.
Obje forme se karakterišu izuzetno obraslim lišćem. Najznačajnije sorte kalemljenog rogača na jugu Crne Gore su: Komiški krupni rogač (potiče sa mjesta Komiža, ostrvo Vis), Puljiški rogač (potiče iz oblasti Pulja, južna Italija) i Mekiš.
Rogač predstavlja najpoznatiju zamjenu za čokoladu na svijetu i u brojnim „zdravim receptima“ je zamjena za ovaj neodoljiv sastojak, ali i kao zamjena kakau ili kafi. Rogač ima veoma raznovrsnu primjenu, a može se konzumirati sjeme u cjelosti, ali i u vidu praha i brašna. Odlikuje se niskim sadržajem masti, a visokim sadržajem proteina, ugljenih hidrata i vitamina.
Takođe, plod rogača je posebno bogat fenolnim jedinjenjima, i to taninima u prvom redu, koji djeluju umirujuće na crijevnu floru, a djeluju kao antioksidansi koji imaju pozitivne efekte na zdravlje. Od davnina je poznato povoljno dejstvo rogača na asmatične i alergijske sastojke. Rogač se sve više koristi i u farmaceutskoj industriji, pa su brojne dijetetske tablete upravo napravljene na bazi rogača.
Kao što sam vam obećala u epilogu prethodnog pazarnog dana u Crnogorskoj sofri, darujem vam recept za domaći liker od rogača:
Litar kvalitetne rakije, 200 grama domaćeg rogača izlomljenog na veće komade, 150 grama šećera, kora limuna i jedan štap vanilije biće dovoljno za napuniti staklenu teglu, koja treba ostati na suncu do 45 dana, ili dok se šećer u potpunosti ne otopi. Nakon procjeđivanja, ostaje nam samo da uživamo u autentičnom ukusu domaćeg likera koji će oplemeniti naša nepca.
