Brana Grahovska je vještačka akmulacija podignuta ’54. prošlog vijeka kao, možda, jedina brana takvog tipa na svijetu izgrađena od velikih kamenih blokova. Ono što je odredila nemaština poslijeratnih vremena - izbor jeftinijeg i lako dostupnog materijala je na kraju dovelo do posljedice koja nije bila planirana, a to je da se brana tako dobro uklopila u prirodu da posjetioci, kojih je svakim danom sve više, jezero i ne percipiraju kao vještačko.
Brana, kako je jednostavno zovu, na neki način je „zadužbina“ narodnog heroja Vasilija Čila Kovačevića koji je presudno inicirao njenu izgradnju, vizionara i za ovo a ne ono vrijeme.
Osamdesetih godina prošlog vijeka na toj brani su se često odvijale proslave, od nekih narodnih do proslava pod pokroviteljstvom države kao dana ustanka, dana borca itd. Tako se na jednoj od tih proslava okupila sva svita opštinska, pivo se o'ladilo, mlada jagnjad se pekla ispod borova, pored vode kako je dan odmicao Loza Agrokombinata osvajala neurone i činilo se priči nikada kraja.
Kako u takvim situacijama želja za pametovanjem raste proporcionalno maliganima u krvi, a rasprava se najčešće otme kontroli, tako to ni ovaj put nije bio izuzetak. Tema koja se sasvim slučajno nametnula, kako to već biva u takvim situacijama, bila je otprilike o tome kako je rusko naoružanje neprevaziđeno, a auta im „boba ne valjaju“, te u čemu je uzrok jednog takvog paradoksa.
Na kraju jedan od opšinskih funcionera, koji je bio najglasniji, namignu ostalima odlučivši da se našali sa stražarem koji je sve to ćutke slušao, pitajući ga šta misli o tome, usput ga pecnuvši je li ga strah noću stražariti na tu samštinu, pogotovo zimi kada niđe nikoga nema.
Demokratija je donijela i to da je Vlada Crne Gore postala veća „firmetina“ i od popularnog Desingerice koji đecu pogubljenih vrijednosti poliva makaronima
Stražar se malo, kao da ga danas vidim, počeša po glavi, napravi dramsku stanku taman kao da je završio glumačku akademiju, pa zatim tihim glasom koji se svi upinjahu da čuju, započe kao da je znao da će mu neko uputiti pitanje ove sadržine:
“E da vam pričam, drugovi, nikakvog vi ja straha ođe nemam, no nije tako uvijek bilo pošteno da vi kažem, a sve do jedne mjesečne noći koju nikada zaboraviti neću. Bijaše ljetno doba, ugrijao mjesec kao da je dan...”
Tu opet zastade kao da se premišlja bi li nastavio ili ne, a onda nastavi vidjevši da je osvojio njihovu pozornost:
“I tako dok sam šetao ovom branom, niđe žive duše, samo tišina koju bi ponekad prekinula sova buljina, a ođe ih ima sva sila božja, prenu me nekakvo glogotanje, krv mi jurnu kroz vene, te ja brzo zgrabih pušku i repetirah je ne znajući da vi iskreno kažem šta se dešava. Okrenuh se ka vodi, a glogotanje i nekakvo šištanje se nastavi neđe preko jezera, pojačavajući se strahovitom brzinom dok gejziri vode ne počeše da lete u vazduh razbijajući kao ulje mirnu vodu.”
Ono što je demokratija trebala da donese, a to je sloboda običnim ljudima ispostavilo se većom farsom od podmornice na Gr'ovskoj Brani
U tom trenutku se stražar, kao da mu prifali vazduha, podiže i upilji pogledom ka vodi na šta se svi okrenuše prateći njegov pogled ka površini jezera:
“I tako, drugovi moji, dok sam stajao odsječen od straha ne znajući da li sanjam ili se to stvarno dešava, ispred mene je izranjala ogromna podmornica, velika taman skoro sa bande na bandu jezera da bi ga mogao pretrčati, a na onu lulu te je virila najvisočije iznad vode se ispe mali brkati čičica i iz sveg glasa se razdrije - Zdrastvujte tovariš, Đorđije.
Eto, od tada vi se, drugovi, više ničega ne bojim. Ovo jezero čuva niko drugi do ruska nuklearna podmornica, svjetsko čudo od tehnike, a što se tiče njihovih auta tu vi se ama baš ništa ne razumijem, uostalom na Grahovu ih nema.”
Nakon toga se opet počeša po glavi kao da nijesu njegova posla i uze da jede onaj komad mesa koji je maloprije odložio.
Na tren nasta grobna tišina koju ubrzo zamijeni urnebes od smijanja i tapšanja po ramenu onoga što je postavio pitanje koji na kraju ustade, pruži ruku stražaru i uz osmjeh mu reče: “E svaka ti čas' kako me za*eba, ma bolje nijesam ni zaslužio!”
Što vam ovo ispričah?
Funkcioner je, da prostite, mogao da za*ebava stražara, a ovaj je mogao da mu vrati istom mjerom i ne samo to nego da ga i dobro pospremi i da se ne ljute ni jedan ni drugi. To u demokratiji, ovoj našoj, više nije moguće – za*ebavanje je postalo jednosmjerno kako je čovjek u međuvremenu prestao da bude čovjek, a postao samo birač.
Ono što je demokratija trebala da donese, a to je sloboda običnim ljudima se na kraju ispostavilo većom farsom od podmornice na Gr'ovskoj Brani - demokratija je zapravo donijela „slobodu funkcionerima“ da rade šta god hoće, a mi obični građani imamo samo pravo da navijamo.
Jer funkcioner sada može mnogo toga što onomad, u socijalizmu, nije mogao, može da nekažnjeno krade, da laže, da svađa narod, da se bahati sa našim novcem a iznas svega može jednu stvar koja je u vrijeme prije demokratije bila apsolutno nepojmljiva, a to je da bude nekompetentan za posao koji radi.
Tako je kao proizvod demokratije u Kotoru na kružnom toku „nikao“ semafor i dosad neviđen pješački prelaz, a sve zato jer je neko takav sličan vidio na fotografiji iz Japana. I to nije perfomans, vic ili skrivena kamera, to je gospodo građani za*ebavanje u zdrav mozak.
Kao što je to isto, na primjer, ulaganje vašeg novca u Željezaru od strane EPCG koja sada služi za odlaganje smeća.
Demokratija je donijela i to da je Vlada Crne Gore, kao krovno funkcionersko tijelo, postala veća „firmetina“ i od popularnog Desingerice koji đecu pogubljenih vrijednosti poliva makaronima i brašnom.
U stvari, crnogorska Vlada je zapravo ideal slobode, ona je skup najslobodnijih pojedinaca (da rade šta god hoće) još od kada je Zeus munjom udario. Zeus je inače imao pored sebe još 11 bogova na Olimpu i „legenda kaže da je rekao da je to puna kapa - ostali neka idu đe god oće“.
Milojko bogami nije, uostalom đe čeljad nijesu bijesna ni sala nije tijesna - bitno je da para ne fali.
Znam samo da to što sada može, e to sa stražarem Đorđijem nije moglo iz prostog razloga - jer je to bilo vrijeme ljudi, a ne glasača! A sve dok ne budemo i jedno i drugo uživajte, makarona i brašna po glavi neće faliti kako se izbori budu bližili. Uostalom, sada ćemo imati i direktnu dostavu na kućnu adresu od strane Vladinog preduzeća.
Montenegro works - waistinu works. Ili nas neko samo stvarno za*ebava!
