Samo su sati prošli od početka najdramatičnije militarne intervencije u Evropi još od posljednjeg svjetskog rata. Ono što je djelovalo nezamislivo, ostvaruje se pred našim očima. U masivnim razmjerama patnje, raseljavaljanja i tragedije, piše se novo poglavlje istorije.
Dok balističke rakete razaraju slobodu velikog ukrajinskog naroda, njihove će detonacije nesumnjivo zakucati ruskog lidera u „elitnu“ ekipu pionira zla, zajedno sa Hitlerom, Staljinom, Miloševićem i ostalima.
Dok su svjetske oči uprte u političku retoriku, reakcije lidera, vojne formacije, statističke podatke, sasvim van fokusa ostaju stotine hiljada starih i nemoćnih, siromašnih i bolesnih, kojima zbog posljedica okršaja uskraćuju pristup hrani, ljekovima i osnovnoj njezi. Zlo je zaplesalo u najdubljem zanosu, bez namjere da se zaustavi.
Gdje smo tu mi? Sa koje strane tog globalnog geopolitičkog kanjona, koji je suštinski najmanje politički? Da li se svijet raspolutio po mnogo dubljim šavovima? Po kojima su sa jedne strane one „plave“ evropske države koje osuđuju ruski napad, a na drugoj tek ponegdje crvene, kojima je takva vrsta divljačke, brutalne, nemilosrdne intervencije legitimna danas u 21. vijeku?
Opet nas, kao i oduvijek, kultura, a ne politika, određuje u geostrateškom pozicioniranju. Jer, da ne budemo previše analitični, da li bi civilizovano biće bilo u stanju, u moralnom i političkom smislu, odbraniti ruski vojni tornado zla, blickrig smrti i destrukcije na narod Ukrajine?
Pitanje podrške i osude te invazije, danas postavlja najsvježije standarde civilizovanosti u svijetu. Pa izvolite, svrstajte se đe vam basta.
Crnu Goru ovaj grozni rat dočekuje u trenutku kada srpski i proruski uticaj doživljava renesansu u našoj zemlji. U trenutku kada je Zapad otkrio da se u trojanskom konju demokratskih promjena sakrio duh hegemonizma turbo srpstva, u trenutku kada pokušava da kontroliše štetu tog previda podrškom novim političkim savezima, i u trenutku kada se dio prosrpskih političkih elemenata dvoumi i odlučuje da li će biti dio tog saveza.
Takođe, ovo je trenutak, tačnije dan, kada ruska ekspozitura, koja se politički manifestuje kao tvorevina zvana Demokratski front, u znak pobune protiv novog političkog saveza počinje sa aktivnostima „blokada države“ na više od 20 punktova širom države.
Građani Crne Gore će se od večeras svakodnevno osjećati taman kao i stanovnici ukrajinskih regija - nemoćni da napuste svoje gradove.
Tako radikalan čin, koji DF pokušava upakovati kao sredstvo građanske neposlušnosti, ne postoji u praksi civilizovanih zemalja, na svojim demokratskim putevima. Upravo su „blokade“ DF-a, koje nisu ništa drugo do nasilno uspostavljanje kontrole nad sistemom države, tačka razlikovanja dvije planete, „plave i crvene“, gdje kultura blokira nasilje, ili ga pak, sa druge strane, koristi kao dominanto sredstvo borbe.
„Al tirjanstvu stati nogom za vrat...“ naš je odabran put. Put NATO, put EU, put kulture koja nikako da se porodi, ili smo makar do danas to mislili?
Da li je vojna agresija na Ukrajinu podjednako nezamisliv čin? Koliko je nezamislivo da u NATO državi ruska interesna organizacija čini aktuelnu vlast? Da li su blokade javnog reda i mira zapravo poruka koja nam se kao društvu jasno šalje u ovom geopolitičkom transu?
Kao prvom susjedu jedne od dvije „crvene“ države u Evropi i kao teritoriji na kojoj se uticaj Srbije prosuo kao čaša mastila u proteklih par godina, nama se u trenutku tranzicije iz vlade pod kontrolom ruske guvernadurije u „proevropsku“ vladu dešavaju ove blokade? Na isti dan kada Rusija započinje novu epohu vrjednosno političke podjele svijeta? Slučajnost?
Priča o pomirenju, u ovom kontekstu dešavanja, djeluje kao samouvjereno blebetanje neznalice nakon pete kafanske čaše moonshine quality alkohola.
Ovo je priča o tome da li će kultura i kod nas podijeliti konačne uloge, u kojima neće sve svakome biti dozvoljeno, u kostimima demokratije. U kojoj će se oni koji remete javni red i mir, sinhronizovano na cijeloj teritoriji zemlje, nazvati uzurpatorima, a ne borcima za izbornu volju. U kojima nam politička demagogija neće nametati pomirenje sa onima koji dijele iste te vrijednosti, sa DF-om, već nam odgovorna politika ponuditi zaštitu od njih.
Dok god budemo „besciljno srbovanje“ liječili kupljenim interesima, ono će se kao bumerang vraćati po još. Gladnije i pohlepnije. Dok god podršku Rusiji u ovoj agresiji vrjednosno ne svrstamo, biće politički legitimno i mirenje sa njenim navijačima. Onima koji će u bijelim rukavicama činiti „proevropsku“ vladu, a u svojim domovima poput kriptita slaviti Putina, u svom izvornom patriotskom delirijum tremensu.
