Ispod površine multidecenijskog naivnog socijalističkog kiča, ispod svih tih sletova, uranaka, pionira i revolucionara, dubokih radio i TV glasova i debelih stakala naočara, živio je i razvijao se paralelni univerzum dogmatičnih monstruma, nacionalističkih siledžija i ambicionznih destruktivnih političarčića koji će nam kasnije, ispostaviće se, odrediti živote svojim krvlju natopljenim foteljama.
Isto tako, u istoj prirodi kancerogene podlosti sporog i nevidljivog procesa, u Crnoj Gori se ispod euroatlantske groznice, independističke ekonomske inercije, svih tih Sunčanih skala, Pjesama Mediterana, voditeljki sa „Trećeg“ i IN-a, dešavao tihi proces, tog zombi virusa anti-civilizacije, anti-estetike, anti-urbanog, anti-kulture, koji je slučajno među svim osobinama nosio i prefiks srpstva, pa ga po tome danas nemušto i jednoznačno prepoznajemo.
Dok smo za svo to vrijeme elegično evocirali poput: „Kakvo je to ludo vrijeme bilo, ja se sjećam da su moji morali Monitor krišom da kupuju!“, niko od nas nije slutio, do posljednjih izbora, da to vrijeme nikad nije ni prošlo, nego da će se danas glamurozno pojaviti, ribrendirano, refinansirano i jače nego ikad, makar u Crnoj Gori.
Ako je išta dragocjeno izašlo iz posljednje dvije godine, onda je to nova klasa građanskih aktivista i intelektualaca
Nimanbegu je prije neki dan podsjetio da su Albanci tokom podgoričkih posjeta morali da smišljaju svetosavske verzije imena, iz bezbjednosnih razloga.
Slavilo se ovih dana, jer je pad vlade ljudima značio i poraz tog kulta smrti, mraka, etno-folka, ratnih uniformi, balvan vatri na bulevarima, procesija sa slikama zločinaca tik pored ikona, orijentalnih melosa i antimuslimanskih guslarskih pjesama, koliko god to paradoksalno nekome zvučalo.
Slavili su ljudi, jer im je taj kulturno-politički kiklop monstrum držao nogu za vratom, skoro dvije godine, pa su željeli i oni, „crni Crnogorci“, kako jedna žena reče, malo odahnu od gaženja na radnim mjestima, u institucijama, da li otkazima ili gumenim mecima, da li javno i osiono, ili perfidno i skriveno, postaje sve manje važno.
Međutim, samo jedna sjednica skupštinskog zasijedanja, pokazala nam je tu našu upornu, tvrdokornu, nesavladivu sudbinsku pravu liniju. Tu istorijsku kletvu, da će nam uvijek i stalno iznova, biti samo gore. Kompletna crnogorska javnost, makar onaj dio koji ima zere mozga u glavi, nemoćno je posmatrao moralni i ljudski posmrtni marš crnogorske politike. Blamaža.
Od poltronisanja predstavnika manjina nacionalistima, zbog fotelja razumije se, preko najljigavijih stavova „ja sam ođe isključivo zbog naroda, a što se mene tiče...“, pa do joneskovskog, bjesomučnog ponavljanja carice među floskulama - „prekrajanje izborne volje građana“. Neka se nađe autor i neka se ove godine spali njegov lik na kotorskim feštađunima!
Oproštajna melodrama predsjednika skupštine ipak je ukrala show, a kad bi nekome pokazao samo nikšićko izdanje njegove partije, sa otvorenim neočetničkim obilježjem, taj neko bi samo aplaudirao kameleonskim vještinama mladog i lijepog. I svi ostali su demonstrirali slične osobine!
Dojučerašnji patetični, dugi zagrljaji pred kamerama koalicionih partnera, zamijenili su mržnju i izdaju, tajno, preko noći. Zbog fotelja, naravno! Ne, nego je on tu zbog Crne Gore, a ne zajebavaj nas, molim te!
To što je politički želudac novih ključnih igrača na političkoj sceni toliko jak da mogu da progutaju baš sve, koštaće skupo Crnu Goru i pojam etike zauvijek istjerati iz javnog prostora, koji je ionako već na aparatima.
Ispod šuplje, idiotske i besmislene priče o „pomirenju“ dvije Crne Gore, krije se isključivo alibi za širenje spektra političkih kombinacija. Tu nailazi prostor u kom nestaje sva principijelnost, ideja, lojalnost, integritet, ljudskost.
Samo jedna sjednica skupštinskog zasijedanja, pokazala nam je tu našu upornu, tvrdokornu, nesavladivu sudbinsku pravu liniju
Društveni kulturološki horor, koji u svom spektru osobina nosi i (veliko)srpstvo, u priči o pomirenju postaje legalni i legitimni politički pol, i iz zone kritičkog suda optike kulture, nova (najnovija) politička elita ga seli u kanonizovani, građanskom idejom „branjeni“ politički ugao, koji se izjednačava sa pristojnom Crnom Gorom, na barabar principu.
To je klasičan recept po kome politika na direktan način vrši egzekuciju skrupula, opštih standarda, devalvirajući ih uporno i konstantno, sve do one mjere koju njihovi politički stomaci mogu da podnesu. A mogu mnogo, vjerujte.
Ako je išta dragocjeno izašlo iz posljednje dvije godine borbe za opstanak elementarne normalosti, onda je to nova klasa građanskih aktivista i intelektualaca, koji su se u toj borbi formulisali u zlatni standard društvene misli. Zaista, stotinjak sjajnih i hrabrih pojedinaca, danas u Crnoj Gori predstavljaju važan kolektivni kapital, važan poput nekadašnjeg pokojnog NVO sektora, koji je nepogrješiv ideološki čuvar zdravih vrijednosti u ovoj zemlji.
Svi oni su bili brutalno gaženi od strane propale vlade, i od strane bivših, a ništa manje od preživjelih. Upravo će odnos prema njima, i kao pojedincima i kao prema vrijednostima, odrediti pravi karakter buduće vlade.
Ako se dosadašnji odnos bude opravdao makijavelističkim žongliranjem da bi se došlo do cilja, te ta nova klasa intelektualne elite bude prepoznata i stavljena u odgovarajući društveni položaj, pravih opinion makera, onda možda i ima nade za evropski karakter manjinske vlade. Ukoliko se sa njom bude i dalje ratovalo na retorici poput pećinski nacionalizam, lelekanje po trgovima, teroristi sa Belvedera, znamo što nam je činiti. Pa, da vas vidimo...?
