Crnogorska istorija je neprekidna i strašna drama. U Njegoševom stihu "Neka bude što biti ne može", u toj moćnoj šamanskoj ratničkoj mantri, kao da se otvorio portal sa nekim drugim svijetom, pa kao vječita kletva uporno postoji, dešava se, ponavlja se, i kao dobro i kao zlo.
I zaista, u toj drami od naše istorije nije bivalo trenutka kad se nije desilo "što biti ne može". Svaka krupna istorijska tačka zahtijevala je "rukovanje sa đavolom". Svaki put se nebo prolamalo od plača, od sreće ili kad je najgore - od tišine. Slavu smo plaćali skamenjenim srcima od bola. Slobodu smo plaćali međusobnim ubijanjem. Odbijanje davanja danaka osvajačima zamijenili smo tiranijom lokalnih glavaša-tajkuna.
26Nije bilo između. Antički junak ili kukavica. Harambaša ili monah. Patriota ili izdajnik. Ali je i u toj krajnosti, još zlokobnija krajnost istrajavala. Ona koja biti ne može. Da junak postane kukavica, monah harambaša, a patriota izdajnik. Onaj koji je u gladi ostajao dostojanstven, u izobilju je postajao ništa roba. Onaj koji je izdao zemlju za tuđe dukate, sjutra je ispisao najslavnije globalne stranice slobodarske.
Kakvo je to prokletstvo u nama? Koji je to gen, od kad traje? Zbog njega smo svaki put dodirnuvši zvijezde sišli podjednako duboko u Had.
Primjera ima bezbroj. Samo u 20. vijeku serdar Janko Vukotić, veliki junak, postao je sluga i izdajnik svoga doma. Bjelaši su nakon svoje Podgoričke skupštine postali partizani, oni slavni, crnogorski, čija slava je zaslužila da se ime, država i sloboda vrate đe joj je mjesto.
Partija koja zastupa Bošnjake izdala je svoj narod prije svega, pa tek onda državu koju su sami stvarali kao ovakvu. Građansku
Đilas je haotično trčao između zvjezdanih visina i paklenih dubina. Đukanović je od beogradskog sužanjstva na koljena bacio Beograd, od čoveka koji je izgubio "afinitete za šah" stvorio je od Hrvatske najčvršćeg saveznika, od 27. izborne jedinice do diplomatske alhemije koja "biti nije mogla" a ipak je bila, do nezavisne države, do odsanjanog sna toliko generacija.
Krsto Zrnov. Novak Kilibarda. Slavko Perović. Svetozar Marović. Šerbo Rastoder.
Danas, politički reprezent jednog našeg naroda dokazuje da prokletstvo ostvarivanja nemogućeg i dalje gori u nama. Prvaci zastupnika bošnjačkog naroda podigli su ruke i u kalendaru istorije zapisali jedan od najsramnijih datuma naše istorije. Mislim da niko još uvijek nije svjestan šta su ruke u vazduhu Bošnjačke stranke zauvijek zatrijele. Najveća tekovina Crne Gore (najuzvišeniji civilizacijski domet ove države) tog je dana nestala.
Ni mnogo veće demokratije nisu mogle da se pohvale stepenom interkulturalne harmonije koju je Crna Gora posjedovala. U vremenu kada se Amerika i dalje bori sa rasizmom, na jedan jedini antibošnjački gest ustajala je kompletna intelektualna zajednica, svi građani na strani sekularizma, tolerancije i slobode.
Svaka borba za te iste vrijednosti u okviru suverene Crne Gore, koja je odolijevala velikodržavnim projektima i njihovim nus pojavama poput dogmatizma i ekstremizma, bila je okončana pobjedom, jer nijedna mašinerija nije imala recept za razbijanje tog prstena jedinstva.
Svi smo imali svoje grijehe, pa neka ovo bude vaš
U pitanju je bazično ljudski, pa onda svaki drugi savez u kom smo svi jedni drugima čuvali leđa. Taj savez, biram da vjerujem, i dalje postoji iako je uništen kao refleksija na političku ravan. Nije samo građansko na Balkanu, kao prst u oko svim zabludama, bačeno u kantu za đubre, da bi ambiciozni pojedinci došli prečicom do fotelja u Vladi, već generalna ozbiljnost u državnosti.
Postali smo sprdnja od države, u kojoj od naših para smišljamo nova ministarstva, kako bi se ambiciozni politički mediokritet u selo vratio kao ministar, sekretar ili pak savjetnik.
I ne, neću upasti u zamku da kritike poštedim nekoga samo zato što je Bošnjak. Kritika mu stiže baš zato što je izdao sve ono što znači biti Bošnjak.
I ne, odbijam da budem ponižavan alibijem o "pomirenju". Jer bi tako nešto bilo moguće samo ako bi njihovi novi partneri skinuli sa zida portrete ubica njihovih porodica i prijatelja. Onih koji su ih etnički čistili i bacali u jame.
Partija koja zastupa Bošnjake izdala je svoj narod prije svega, pa tek onda državu koju su sami stvarali kao ovakvu. Građansku.
Izdali su i Crnogorce sa kojima se nisu solidarisali, jer ih nema u postavgustovskim vladama. Dok budu shvatili da su projekat za jednokratnu upotrebu u nakani da se istrijebi crnogorsko iz Crne Gore i da se izmijeni Ustav, biće kasno. Tada će i oni i njihove privilegije biti odloženi na smetlište istorije, zajedno sa ostalim velikim tekovinama ovih prostora.
No, za utjehu je što smo ipak zemlja u kojoj biva što biti ne može. Za utjehu je i to što smo naspram sramne političke pijace nosioci ideja koje je nemoguće pobijediti. Za utjehu je što očekujemo reakciju Bošnjaka koji imaju obraza i savjesti.
Za utjehu je i inercija načina na koji su se sve naše drame završavale tako da izdajnici postaju heroji, da robovi postaju gospodari, da na svakom grobu ipak nikne cvijeće, "za daleko neko pokoljenje".
Što se tiče nas, Crnogoraca, na dan kada uvidite i priznate svoju sramotu, čekaće vas raširene ruke zajedno sa ostalim narodima našeg nekadašnjeg prstena koji ste slomili. Iskovaće ga opet neki stari majstor sa Baš Čaršije. Možda baš onaj koji od granata pravi nakite.
Svi smo imali svoje grijehe, pa neka ovo bude vaš.
