I najveći politički laik nije mogao da ne uoči da svaku podjelu funkcija od 30. avgusta 2020. do danas prati konstanta da radikalni srpski kadrovi zaposijedaju kulturne i naučne institucije. Naravno, to je svima bilo jasno još kad je za ministarku četiri-u-jedan postavljena samozvana žena-četnik ili kada je za rektora Univerziteta postavljen osnivač klero-nacionalističkog portala.
Dalje je proces samo nastavljen. Zbog toga ne iznenađuju planirana kadriranja za gradske biblioteke, muzeje, Istorijski institut... Sve to radi se planski i smišljeno.
Jer, potrebno je crnogorske kulturne i naučne institucije iskoristiti za borbu protiv crnogorskog naroda i države. Nažalost, osim u rijetkim slučajevima, bivša suverenistička vlast malo je toga uradila da te institucije učvrsti na valjan način i da ih iskoristi za ono za šta im je bila namjena. Nije bio rijedak slučaj da su i za njihovoga vakta te institucije radile na podrivanju svega crnogorskog. Pogledajmo samo jednu amebu od institucije kakva je CANU.
Nacionalna svijest jednog naroda zasniva se na tome i šta taj narod čita
Nema bolje slike i prilike jednog društva od pogleda na njegove akademike, a ovi crnogorski su obična skupina interesdžija. Naravno, uz nekoliko časnih pojedinaca, na čelu sa velikim Vukićem Pulevićem.
Dakle, plan je da se te institucije, vođene opskurnim kadrovima zadojenim stihovima deseteraca i zvukom gusala iskoriste da kao crvi izrovare svijest o crnogorskoj samobitnosti. Kada razmišljam o ovome često se sjetim djelovanja Matice srpske u Danilovgradu. Iz jednog malog ćumeza u kojem su se skupljali godinama i razmjenjivali ideje o tome kako posrbiti potomke Bijelog Pavla, preselili su se na vlast. Kad eto, svega par mjeseci nakon lokalnih izbora, u danilovgradskom Zavičajnom muzeju održana je promocija knjige o četniku Blagoju Jovoviću!
15
Sa druge strane neki nazovi Crnogorci, za njihovoga zemana, naplaćivali su korišćenje sale istog tog muzeja za (rijetke) promocije (još rjeđih) knjiga o crnogorskoj istoriji.
No nije to tema ovoga teksta. Obišao sam ovogodišnji Podgorički sajam knjiga na dan njegovog otvaranja. Obilazim ga još od onog prvog, održanog na Tuškom putu. Čovjek može primjetiti jedno, a to je da se nije mnogo odmaklo od tog prvog, održanog prije petnaest i kusur godina. Štaviše, izložbeni kvalitet je mnogo gori nego prije.
Uočljive su dvije stvari, koga ta tematika zanima. Prva je da liše dva štanda - ne postoji mjesto na kojem se može pronaći literatura o crnogorskoj istoriji, kulturi, jeziku, crkvi, običajima... Druga je da knjiga o Srbiji, srpstvu, Crkvi Srbije, čiča Draži i četnicima, svjetskoj zavjeri protiv vaskolikog srpstva i ostalom ima koliko hoćete. Samo još fali da po ugledu na onaj beogradski sajam instaliraju i štand Srpske radikalne stranke na kojem će se omladina fotografisati sa Vojom vojvodom i imati priliku da kupe neke od njegovih knjiga iz Ševeningena.
Nema bolje slike i prilike jednog društva od pogleda na njegove akademike, a crnogorski su obična skupina interesdžija
Šalu na stranu, organizatori su našli alternativu za Voju. Očigledno crnogorski izdavači koji se bave gore navedenim temama vezanim za Crnu Goru nisu bili pozvani, a prostor je trebalo popuniti, pa se to nadomjestilo štandovima monahinja SPC koje su iznijele manastirske proizvode. Nemam ništa protiv domaćih proizvoda, ali je li to sajam knjiga ili vašar na Ravnoj gori? Svi su izgledi da je u pitanju ovo drugo.
Nacionalna svijest jednog naroda zasniva se na tome i šta taj narod čita. Katastrofalan obrazovni sistem je tema za neki drugi tekst. Dovoljno je pogledati udžbenike istorije i šta se našoj đeci servira. Sa druge strane, ljudi uče istoriju i sa Vikipedije, koja je odavno postala jedno od glavnih oruđa velikosrpske mašinerije. Bukvalno postoje ljudi koje plaća vlast Srbije da uređuju članke te slobodne enciklopedije u skladu sa njihovom nacionalističkom agendom. I sami učestvujemo u tom istorijskom revizionizmu i brisanju nacionalne svijesti. Sjetimo se samo ploče na kućištu Zvicera na kojoj piše da su spaljeni, ali se ne navodi kako ili od koga. Je li u kuću grom uždio ili su ih žive zapalili srpski žandari?
Kulturno silovanje Crne Gore tek je počelo
Nacionalistička indoktrinacija ogleda se i u dostupnosti materijala. Nema knjižare ili crkve đe se ne može kupiti knjiga srpske nacionalističke agende za dva ili tri eura. Jedna dnevna novina je za dvije decenije objavila stotine knjiga iz kvaziistorije i prodavala ih za po par eura.
Sa druge strane, nema istorije Crne Gore da se može kupiti ispod dvadeset eura. Portal na kojem čitate ovaj tekst i još par njih, bili su rijetka mjesta na kojima se moglo pročitati nešto o zabranjenoj crnogorskoj istoriji. Neki projekti, poput objavljivanja Čubranovićeve knjige, morali su da sačekaju zli vakat da bi se ostvarili. Svemu tome kumovali su Crnogorci.
Naravno, kulturno silovanje Crne Gore tek je počelo. Nažalost, niko ga ne pominje. Možda zato što na prvi mah ono izgleda dosta pasivno, ali u tome jeste štos. Kulturocid je spor proces i teško uočljiv. Sa druge strane, njegove posljedice su katastrofalne i nepovratne. Nad Crnogorcima se već 100 i kusur godina sprovodi planski razrađen i detaljan kulturocid. Nažalost, još to nismo shvatili…
