Riječ sapo (latinska riječ za sapun) prvi put se pojavljuje u djelu „Poznavanje prirode” („Historia Naturalis“) Plinija Starijeg, koje između ostalog opisuje proizvodnju sapuna od loja i pepela. Istorija o njegovom nastanku ujedno svjedoči koliko su ljudi u potrazi za čistoćom morali da isprljaju ruke.
Do sada pronađeni arheološki ostaci ukazuju da najraniji predak današnjeg sapuna datira iz trećeg milenijuma prije nove ere. Napravljen je u drevnoj Mesopotamiji (oblast Sumerija, najstarija poznata civilizacija u istorijskoj regiji južne Mesopotamije, današnjeg južnog Iraka) kuvanjem životinjskih masti sa vodom i pepelom.
Od Sumera, ova njima dobro poznata tehnika proširila se tokom krstaških ratova širom Evrope, u kojoj se do pojave sapuna za pranje i održavanje higijene koristio drveni pepeo ili njegov rastvor. Rezultat je bila masna smjesa, vrlo neprijatnog mirisa, kojom se skidala prljavština.
Istorija izrade sapuna usko je povezana sa razvojem kulture življenja i shvatanja značaja lične higijene i pranja rublja. Stari Rimljani, kao i Grci, koristili su ove smjese za pranje tkanina, ali ne i za ličnu higijenu. Korišteni su za suzbijanje zaraza, liječenje rana i drugih promjena na tijelu, rađe su se kupali u vodi obogaćenoj aromatičnim uljima i potom mazali kožu maslinovim uljem, a upotrebljavali su i „strugače“ od metala ili trske kojima su uklanjali preostalo ulje ili prljavštinu.
Za razliku od njih, Germanima i Galima je sapun bio omiljen, a grčki ljekar i filozof Klaudije Galen smatrao je da su „varvari“ u ovome u pravu i preporučivao je sapun kao najbolje sredstvo za uklanjanje nečistoće sa tijela.
Prije nego što su se pojavile prve zanatlije, tzv. sapundžije, izrada sapuna bila je rasprostranjena kao oblik kućne djelatnosti, u okviru koje se kuvao sapun samo za svoje potrebe. U nekim domaćinstvima u Crnoj Gori tradicionalno se ova djelatnost zadržala sve do prvih decenija 20. vijeka, kada je izrada sapuna postala ne samo zanatska, već i industrijska delatnost.
Prema raspoloživim podacima, prvu fabriku sapuna u Crnoj Gori sagradio je Vojvoda Mašo Vrbica, ispod starobarskih zidina, 1888. godine, uz već postojeću uljaru za maslinovo ulje.
Jedno od prvih industrijskih preduzeća u Knjaževini Crnoj Gori bila je i fabrika sapuna i svijeća u Baru („Braća Marić“ – „Industrija maslinovog ulja A.D. Bar“) koja je otpočela sa radom 1902. godine. Na području Boke Kotorske, industrijska proizvodnja sapuna za umivanje i pranje rublja u fabrici „Rivijera“ bila je operativna od 1926. godine i proizvodila je oko 400 tona sapuna na godišnjem nivou, po otvaranju.
U Baru se proizvodio sapun za umivanje od maslinovog ulja i komine, a prvenstveno je bila prepoznata po proizvodnji sirovog i rafinisanog maslinovog ulja, kao i industrijskog ulja.
Sirovinu su nabavljali iz okolnih mjesta, a suočavali su se sa problemom pronalaska inostrane sirovine za ekstrakciju (topljeni loj, kokosovo ulje, kalafonija), ali i domaće sirovine (kaustična soda, denaturisana so). Fabrika „Rivijera“ zapošljavala je čak 47 radnika i proizvodila oko 80 vagona peraćeg sapuna i oko pet vagona toaletnog sapuna.
Uljara u Baru je morala obustaviti rad usljed nedostatka trikleroletilena, hemikalije koja služi za ekstrakciju komine masline, a nedostajalo joj je i pogonsko gorivo. Sapunara „Braće Marić“ je mogla dnevno proizvesti oko 600 kg sapuna za pranje, i to ukoliko ima talka, a ukoliko se za sapun koristi samo soda i sulfurovo ulje, onda je proizvedila oko 400 kg.
Na kraju 1946. godine, po zapisima Ministarstva industrije i rudarstva Crne Gore, hemijska industrija Crne Gore je proizvela 632 tona kilograma sapuna i sapunskog praška, a naredne godine čak 857 tona!
U proizvodnji sapuna razlikujemo: hladni proces i topli proces. Hladan postupak se zasniva na miješanju ulja (maslinovo ulje, kokosovo ulje, svinjska mast, reciklirano jestivo ulje) sa lužinom (natrijum-hidroksid, ukoliko želimo da proizvedemo čvrst sapun i kalijum-hidroksid, ukoliko želimo da proizvedemo tečni sapun). Pažljivo se dodaje lužina u vodu (nikada obratno) i miješa se do potpunog rastvaranja. Proces je egzoterman (oslobađa toplotu), pa je potrebna pažnja pri rukovanju.
Nakon što lužina dostigne temperaturu od oko 30°C do 40°C, polako se uliva u ulje ili u mast i miješa, sve dok smjesa ne postane homogena, odnosno dok ne dostigne konzistenciju pudinga. To je znak da je počeo proces saponifikacije i tada se mogu dodati esencijalna ulja ili biljni dodaci. Smjesa se uliva u kalupe i ostavlja 24h do 48h da se stvrdne, a zatim se postavlja na prozračnom mjestu od četiri do šest sedmica, kako bi se proces saponifikacije odigrao do kraja.
Za razliku od hladnog postupka, topli postupak se koristi u cilju brže proizvodnje, jer se saponifikacija intenzivira time što se mješavina zagrijava na visokoj temperaturi i sapun se može koristiti već nakon nekoliko dana. Iako je topli postupak efikasniji za industrijsku proizvodnju, njime se mogu izgubiti određeni značajni sastojci.
Zbog svoje raznovrsnosti i kvaliteta, alepski sapun se naziva i „kraljem među sapunima“. Kao što mu ime govori, sapun je porijeklom iz drevnog sirijskog grada Alepa i on je u potpunosti biorazgradiv. Proces saponifikacije počinje zagrijevanjem vode (ispod kazana je vatra koja zagrijava sadržaj do ključanja) i natrijum hidroksida do određene temperature u velikom kotlu.
Potom se dodaje maslinovo ulje, koje se drži na visokoj temperaturi 12 sati, nakon čega se ostavlja da odstoji. Jedan od trikova starih majstora je zagrijavanje smjese destilacijom vodene pare. To omogućava bolju kontrolu temperature, jer ukoliko temperatura postane previsoka, ulja gube svoja korisna svojstva i esencije. Sljedećeg dana zagrijava se sav sadržaj u kazanu, koji se miješa sa lovorovim uljem koje je prethodno procijeđeno.
U ovom trenutku, sapun je velika, zelena, ravna masa koja se ostavlja na jedan dan kako bi se stvrdnula i ohladila. Dok se sapun hladi, radnici sa drvenim daskama vezanim za noge hodaju preko sapuna kako bi pokušali da ujednače debljinu. Dobijena sapunska pasta se zatim nekoliko puta ispira slanom vodom kako bi se uklonili tragovi kaustičnih supstanci. Kada očvrsne, ručno se siječe na karakteristične blokove sapuna.
U 20. vijeku, uvođenjem hladnog procesa pravljenja sapuna, zanatlije iz Alepa počeli su da dodaju razne biljke i eterična ulja u svoje sapune. Te novine nisu pretjerano zainteresovale i inicirale lokalno stanovništvo da promijeni higijenske navike, satkane od maslina i lovora, i ničega drugog.
Komercijalni sapuni pravljeni su od jeftinih hemikalija koje odlično peru, ali jako isušuju kožu i remete njen hidrolipidni status, što na duže staze može da izazove razne probleme sa kožom. S druge strane, ručno rađeni sapuni su pravi sapuni u hemijskom smislu koji blago čiste kožu, ne remeteći njenu prirodnu funkciju. Ručno rađeni sapuni predstavljaju održivu alternativu industrijskim sapunima.
Studije pokazuju da prirodni sapuni, napravljeni od biorazgradivih sastojaka poput biljnih ulja, imaju minimalan uticaj na vodene ekosisteme, za razliku od sintetičkih deterdženata koji su vrlo štetni.
Takođe, mnogi industrijski sapuni sadrže triklosan, koji doprinosi razvoju antibiotik-rezistentnih bakterija, dok ručno rađeni sapuni koriste prirodne antibakterijske komponente poput lavande. Održiva proizvodnja i ekološka pakovanja čine ručno rađene sapune uvijek ekološki prihvatljivim izborom.
