Nije da nijesam slutio da će mi naaarod prije ili kasnije doći glave. Kad god čujem tu riječ od ’88. naovamo, dođe mi da se, poput Bora Kontića, spuštim u podrum, jer neminovno slijedi nekakav belaj.
Stiže mi danas od prijatelja vijest kako me izvjesni fejsbuk profil Vuk Uskoković naziva penalom koji ulijeće da „svisoka“ „ispravlja narod“ da se ne kaže Jovan Vladimir nego Vladimir. I još mi veli taj fejsbuk profil kako je to „jedno nevaspitano i neznaveno nacionalističko kreveljenje koje se ruga narodima koji bukvalno stotinama godina, još od Srednjeg vijeka – Albancima, Makedoncima, Cincarima i Grcima – slave toga sveca, mole se njegovom ćivotu, hodočaste mu i pjevaju pjesme pod imenom upravo Jovan Vladimir, i to ruganje od strane naroda koji nikakvo kultno ni istorijsko sjećanje na toga sveca nema prije kraja XIX vijeka...“
Fejsbuk profil Vuk Uskoković, kao što se iz citiranog vidi, zna samo za komunikaciju „iz glave cijeloga naroda“, pa je tako i moj tekst o savremenim stradanjima Svetoga Vladimira, dopunjen ovom fejsbuk glosom, ne tekst koji potpisujem ja već nacionalističko kreveljenje jednog naroda koji se sprda drugim narodima, i to po redu – Albancima, Makedoncima, Cincarima i Grcima.
Manirom prekaljene mahaluše fejsbuk profil Vuk Uskoković proglašava ne samo mene kao autora članka, već i narod koji, po njegovu tumačenju, predstavljam – šovinistima i provokatorima. Nije da mi je do pravdanja fejsbuk profilu Vuk Uskoković, ali ću zbog javnosti citirati kako sam to uvrijedio tolike silne narode.
U problematičnom tekstu, čiji niti jedan jedini navod fejsbuk profil Vuk Uskoković nije osporio, o kultu Svetoga Vladimira u Duklji i kultu Svetoga Jovana Vladimira u djelovima Albanije, Śeverne Makedonije i Grčke, napisao sam ovo:
„Stoga se nameće kao naučna neophodnost razlučiti kult Svetoga Vladimira koji je nastao u Duklji u XI vijeku sa svojim autentičnim sadržajem, milenijumskim trajanjem u Crnoj Gori i interreligijskom vrijednošću, od kulta Svetoga Jovana Vladimira, nastalog nekoliko stotina godina nakon Vladimirove smrti, u središnjoj Albaniji đe su se obrele svečeve mošti i đe je začeta nova tradicija, do te mjere udaljena od prototeksta da bi se već mogla smatrati sasvim drugom kulturnom tekovinom, što potvrđuje, uostalom i njen uži konfesionalni okvir sveden isključivo na pravoslavne vjernike. Za crnogorski kult Svetoga Vladimira njegova elbasanska varijanta može imati samo značenje apendiksa.“
Da bi bolje pritvrdio svoju mahalsku logiku „misli lokalno, djeluj globalno“, fejsbuk profil Vuk Uskoković poentira: „...barski kult, o kome svakako znamo vrlo malo, uvijek je bio lokalan i nikad nije napustio ograničeni prostor ispod Rumije. Nije to 'naš' svetac koga nam je neko 'prisvojio' : upravo je ta priča jedno nacionalističko prisvajanje i nepoštovanje svečevog istorijskog imena i kulta. A ko hoće da se bavi istorijskom ličnošću kneza Vladimira neka sačeka neki bolji izvor od 'Ljetopisa popa Dukljanina', čiju autentičnost strani istraživači već dovode u pitanje.“
Fejsbuk profil Vuk Uskoković pošteno priznaje da o barskom kultu zna vrlo malo, ali ga to maleno znanje ili oveće neznanje ne remeti u daljoj kontemplaciji da je to lokalni podrumijski kult, dakle njegovom logikom posve beznačajan, i da svetac koji je rođen, živio i vladao u Duklji u XI vijeku, a potom bio cijeli jedan milenijum poštovan u kraju iz kojega je vladao i u kojem je prvobitno sahranjen, eto nije naš, nego ga upravo mi prisvajamo!?
Ono đe fejsbuk profil Vuk Uskoković ostaje nedorečen jeste dalja dedukcija – od koga to „mi“ (evo, da se za tren poistovjetim i ja s narodom) nacionalistički prisvajamo sveca!?
Kad bi fejsbuk profil Vuk Uskoković imao petlje da izađe iz ormara i objasni što mu zapravo smeta u mome tekstu, ne bi bilo potrebe da se bavi palanačkim marifetlucima, mogao bi jednostavno da elaborira da je za njega Sveti (Jovan) Vladimir, baš kao i za Crkvu Srbije „srpski vladar i svetac“.
Ne bi bilo, dakle, potrebe da u svoju kvarnu konstrukciju uvlači navodne uvrede na račun drugih naroda, a oko toga ko prisvaja sveca mogli bismo povesti polemiku. Ovako, iz svog mračnog ormara naš fejsbuk profil pljucka i podbada, izokreće i podmeće.
Zato nije čudo da mu smeta i Ljetopis Popa Dukljanina, kao naš najznačajniji srednjovjekovni izvor (pouzdan onoliko koliko su to i druge slične hronike toga doba). Ali, eto, našem fejsbuk profilu ne basta ni to da jasno i glasno objavi svijetu što misli o Ljetopisu (a kod njega je to uvijek i iz glave naroda) – da je Pop Dukljanin mistifikacija Vatikana s ciljem konačnog uništenja svega srpskog, zemaljskog i nebeskog. Umjesto da se autuje, fejsbuk profil Vuk Uskoković nemoćno zamuckuje kako eto tamo u tom bijelom svijetu neki neimenovani stručnjaci autentičnost Ljetopisa „dovode u pitanje“.
Kad već tako malo zna o „barskom kultu“, evo mu besplatnog podśećanja: od izvora vremenski bliskih Vladimirovu životu ne spominje samo „sporni“ Ljetopis Popa Dukljanina Svetoga Vladimira, već ga spominje i vizantijski hroničar Jovan Skilica krajem XI vijeka, i to baš pod imenom Vladimir, a ne Jovan Vladimir, pri čemu Skilica potvrđuje sve bitne elemente priče koju je zabilježio Dukljanin: da je Vladimir Samuilov zet, da je stradao usljed krivokletstva visokih crkvenih velikodostojnika i, najposlije, da je bio „čovjek pravedan, miroljubiv i pun vrlina“ – a što je to do svetački opis koji sublimira sve ono što je o Vladimiru zapisao Dukljanin!?
U Sinodiku cara Borila iz 1211. godine, svetac se ponovo pominje pod imenom Vladimir, a prvi pomen Jovana Vladimira srijećemo 1381. godine – dakle cijelih 365 godina poslije Vladimirove smrti – u Elbasanu. I dok se u Elbasanu i okolini razvija kult Svetoga Jovana Vladimira oko moštiju, u barskom kraju, đe se čuva njegov krst, ne prestaje poštovanje Svetoga Vladimira, a crkve njemu posvećene (dakle, Svetome Vladimiru, ne Jovanu Vladimiru) spominju se u izvorima XV–XVIII vijeka...
A možda našem fejsbuk profilu ne ide pod kapu kako je moguće da u Crnoj Gori opstaje vjekovima jedan interreligijski kult i možda mu se taj „barski kult“ baš zato i ne sviđa pa je radiji da proslavlja kultove iz suśedstva, ali to je već njegov problem.
Kako fejsbuk profil Vuk Uskoković razumije istoriju, možda najbolje govori njegova preporuka s kraja pamfletića – da oni koje zanima istorijska ličnost kneza Vladimira „sačekaju neki bolji izvor“ od Ljetopisa.
Dragi moj, znatiželjni narode, istorija XI vijeka se, dakle, ne tumači na osnovu postojećih izvora, iz XI i XII vijeka, već na osnovu onih koje treba sačekati, poput one Crkve Svetoga Jovana Vladimira koju smo čekali da bude izgrađena na Voždovcu 90-ih godina XX vijeka, kako bi na njenoj centralnoj kompoziciji „Nebeske Srbije“ osvanuo „njihov“ a ne „naš“ svetac, u istome redu s Dražom Mihajlovićem!?
Pretpostavljam da će nekom novom takvom pouzdanom izvoru, kadse pojavi, naš fejsbuk profil uskliknuti s ljubavlju – Aksios!
