Boravak u obrazovno-vaspitnim ustanovama ne podrazumijeva samo sticanje znanja pročitanog u knjigama. Škole nijesu mjesta gdje nam predavači prenose puke lekcije predviđene školskim gradivom. Naprotiv, vaspitači, učitelji, profesori i profesorice morali bi i trebali biti svojevrsni životni edukatori.
Oni su ti koji bi, uz podršku porodičnog okruženja, morali i trebali uticati na oblikovanje ličnosti svakog dječaka i djevojčice, tinejdžera i tinejdžerke. Oni su ti koji bi morali i trebali nadograditi kulturno-vaspitne obrasce ponašanja ponijete iz kuće. Oni su ti za koje se podrazumijeva da će i izvan porodičnog okruženja, svakom đaku, učeniku i učenici usaditi ljudske i moralne vrijednosti koje ostaju duboko ukorijenjene i putokaz su za sljedeće obrazovne stanice, radne angažmane, životne staze uopšte.
8Takav je slučaj u savremenim društvima. Ovo su suštinske funkcije uređenih obrazovnih sistema. Ima u Crnoj Gori, da budemo precizni, i bezbroj svijetlih primjera – onih koji su se pri izboru profesije vodili upravo kriterijumima s početka priče. Ipak, kako vidimo, onih drugih, tamnih i mračnih, za koje su djevojčice, umjesto uvaženih učenica, seksualni plijen. Oni, umjesto prenošenja znanja, predatorski traže žrtve.
Prepun je, izgleda, naš ojađeni obrazovni sistem takvih primjera, ali se o njima, prirodno ćuti. Muk na opasne anomalije naša je specijalnost.
Ili su učenici i učenice žrtve politički pripremljenih kadrova, obučenih za indoktrinaciju revizionističkim mitovima, ili su djevojčice i tinejdžerke žrtve predatora iza čijih se slatkorječivih pohvala kriju manijakalne pobude.
Upravo takav je slučaj Sare Vujisić, koju je predator Radoman Čečović perfidno vrebao, sve dok nije maturirala. Zatim je, ničim izazvan, osjetio slobodu da svoj pakleni plan pretvori u djelo. Ali Sara, kako sama reče, ne razmišlja dekolteom.
Sara je vrijednosno utemeljenje već pronašla i formirala svoj životni moralni okvir, ako ne u školi, a onda samostalno ili uz pomoć porodičnog okruženja.
Kako je Sara već tada bila zrela mlada žena koja dobro zna šta želi, a još bolje šta ne želi, obratila se direktorici Gimnazije „Slobodan Škerović“ Biljani Vučurović, ne zbog sebe, već zbog drugih učenica koje, neznajući, trpe, ili će trpjeti isti vid torture.
Direktorica je, kako nam kaza, bila zgrožena, ali je svog kolegu, seksualnog predatora, kaznila sa trideset odsto umanjenja zarade, dajući tako, faktički, stimulans njegovoj predatorskoj misiji.
Prekjučerašnji press bio je poniženje nekada elitne škole. Direktorica u pratnji jednog profesora kao portparola, advokatice škole i publike koju je činilo osoblje. I zaista nijesam imala namjeru da ovu priču stavljam u politički kontekst, ali kako je Vučurović to već sama učinila, cijenim da je opravdano napraviti nekoliko paralela.
Naime, bješe li ono SNS posestrimska stranka ili nešto tome slično Novoj srpskoj demokratiji čiji je poslanik Jole Vučurović, suprug direktorice Gimnazije, žene bez zere empatije prema žrtvama seksualnog zlostavljanja u ustanovi kojom rukovodi. Jer, Sarin slučaj, kako vidimo, nije izolovan.
Posestrimstvo pomenute dvije stranke objašnjava pripremljene gromoglasne aplauze, nakon dobro uvježbanih dramskih pauza.
Biljana Vučurović, ne samo da nije stala iza Sare kao žrtve, već je licemjerno optužila da joj crta metu, a kolega portparol nadovezao se pričom o političkom linču. Da li Sara crta metu Biljani, ili Biljana crta metu Sari, pravo je pitanje. Jer od momenta Sarinog obraćanja, iako kaže da je uradila sve što je mogla, nije učinila ništa. Niti je pomogla Sari da prevaziđe strah od potencijalne stigmatizacije i efikasnije se prilagodi novoj fakultetskoj sredini, niti je zaštitila ostatale učenice sa kojima je Čečović, vjerovatno, nastavio da se „preigrava riječima“, kako to samo predatori znaju.
A da Vučurović nije postupila kako je morala i trebala, shodno zakonima i propisima, saopštenjem su potvrdili iz Centra za ženska prava, demantujući njene neistinite navode.
Bahata i osiona direktorica i njena osiona svita pokušali su da zarad sopstvene odbrane, još jednom žrtvuju bivšu učenicu kojoj nijesu i ne bi pomogli, sve i da nije bila bivša. To potvrđuje direktoricino besprizorno miješanje Sarine porodice u čitav slučaj i njene suvisle procjene da li je njihova podrška kćerki bila na mjestu.
Sopstvenu podršku, naravno, nije ni preispitala. Naprotiv, sramotno je sebe predstavila kao žrtvu političkog linča, a oni koji su takvom jadikovanju aplaudirali, predstavu su učinili još sramotnijom. Rekla bih da ogavnije ne može, ali se plašim da će nas osvježivači uskoro ubijediti da je dno daleko od probijenog.
Nakon napada na Saru, uslijedio je napad na novinarke. Direktorica je sebi dala za pravo da prosuđuje o nečijoj logici. Pametnije i ljekovitije bilo bi da je preispitala sopstvenu logičku matricu. Ali posmatrajući egoistični performativni nastup, jasno je zašto joj je jednostavnije da se bavi logikom drugih, onih čija joj zdrava logika ne odgovara, nego sopstvenom nezdravom i duboko štetnom po nekad elitnu školu, a danas predmet skandala.
Od obrazovnih ustanova prave se predatorska legla. A direktorica Vučurović, kao i njoj vjerna svita, o tome su ćutali pune tri godine. I nastavili bi da Sara nije pristala da svoje traumatično iskustvo podijeli sa novinarkom CIN-a, najprije kao anonimna sagovornica, a nakon neistina izrečenih na konferenciji bez skrivanja, pod punim imenom i prezimenom, srušila je lažni štit kojim su direktoricu obmotali njeni vjerni puleni, nedostojni da se nazovu profesoricama i profesorima.
Sara je zrela, hrabra, odvažna, smjela, samosvjesna mlada žena, koja je pokušala da druge gimnazijalke zaštiti, poštedivši ih traume koju je i sama, u početku ništa ne sluteći, a kasnije i direktno preživjela. Sara nije žrtva, iako je sistem konstantno žrtvuje. Sara ne želi da bude žrtva. Sara je pobijedila sistem i one koje danas saslušavaju policija i tužilaštvo, a oni će nastaviti da se vode istom računicom, bez zere sramote.
Kamo sreće da je više onih kakva je Sara, koje su svjesne da djevojčice, tinejdžerke, žene, niti jednim svojim gestom ne postaju predmet predatorovih bolesnih nagona. Predator se rađa, a djevojčice, tinejdžerke i žene nađu se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, bez podrške sistema koji bi im pružio edukacijsku zaštitu od najranijeg uzrasta. Jer, ne čudi da tinejdžerka neprimjeren pogled, dodir, ili sličan gest ne shvati kao seksistički čin, kada u profesoru vidi uzornog vaspitača, iza čijeg podlog osmijeha se nerijetko kriju sumnjive i obmanjivačke nakane.
Sve prosvjetne radnike koji cijene svoju profesiju i uvažavaju njen društveni značaj, danas je zasigurno sramota. Sve, osim Biljane Vučurović, njene klike i svih zaposlenih koji tako ne misle, ali ne žele da istupe u javnost. A da imaju i trunke integriteta, obratili bi se, demantovali direktoricu, zaštitili Saru i ostale učenice. Đe se izgubilo dostojanstvo, lični i profesionalni integritet prosvjetne i akademske zajednice. I nije ovo, budimo uvjereni, jedini slučaj obavijen velom ćutnje, koji narušava ugled profesije i stvara nelagodu kod onih koji posao obavljaju savjesno.
Žrtvovanje Sare i obrušavanje na novinare potvrda su teze – napad je najbolja odbrana. No, hoće li tako zaista i biti, ili će nadležni organi učiniti ono što direktorica nije, vidjećemo. Razloga da sumnjamo imamo napretek, a štura reakcija ministarke prosvjete samo je jedan u nizu.
Zašto ne pozvati na smjenu direktoricu, nego se skrivati iza nekakvih skupštinskih radnih tijela. Đe su preventivni mehanizmi koji su u nadležnosti ministarstva, đe su aktivnosti s ciljem preispitivanja odgovornosti, đe je zahtjev za smjenu Vučurović i otkaz Čečoviću, kad je sve bjelodano jasno? Što bi rekla ministarka, nek to rješavaju nadležni organi, ima ona prečeg posla.
Mudra Sara primjer je drugim mladim djevojkama da je svaki neprimjeren pogled znak da je svaki lucidan i s racionalnog gledišta lascivan komentar, makar zvučao i šaljivo, povod za zabrinutost. Ni Sara tada nije znala, ali sada zna i poručuje ostalima – vapaj mora biti jači od straha. Sara je razobličila sistem koji opstaje na lažnoj ugroženosti i lažnom linču, dok oni koji su sistemske žrtve svjesno ili nesvjesno proživljavaju cjeloživotne traume.
Direktorica naravno nije propustila priliku da odgovornost prebaci na bivši režim, tačnije Zoju Bojanić-Lalović. Ne čudi, jer se oslobodilačka ping-pong loptica nikad ne zaustavlja na priznanju sopstvene odgovornosti.
Takvi, Saro, obraza nemaju. A tebi kapa dolje, mudra djevojko. Porazila si sistem koji je čak tri puta pokušao da te žrtvuje. Mudra si ti i stamena, prevazići ćeš ovaj gnusan čin.
A ostalima za nauk, jer nam predatora Čečovića i zaštitnika Vučurovića zasigurno ne fali. Čitali smo u tekstu CIN-a o žalosnim scenama koje su djevojčice preživljavale prije trideset godina. Zamislimo kako je tek danas kad se prosvjetna vrata zatvaraju revanšističkim, a otvaraju političkim ključem. Danas kad ćute oni su po političkoj liniji očito pristali da prodaju slobodan stav i lični i profesionalni integritet.
Tačno je da politička odanost, glasna ili tiha određuje i profesionalnu sudbinu, ali je jednako tako tačno da sloboda i integritet ne bi smjeli imati cijenu, jer su to pitanja koja spadaju u domen časti. A čast, nekada nije bila na prodaju.
Sara je očitala lekciju i njima, koji ćute, zarad ko zna čega. Zato se hrabrost zove Sarinim imenom.
