Razlike i sličnosti
Ovaj tekst pišem na Dušni dan, kada katoličanstvo slavi sjećanje na mrtve.
Za razliku od Svih svetih, dana prije, koji se pogrešno smatra danom obilježavanja sjećanja i odlaska na posljednja počivališta. U zapadnom i katoličkom svijetu ovaj je blagdan u mnogim državama postao i državni praznik.
Sjećam se svojega oca koji je uvijek lijepo govorio o ovim praznicima: Vala mi se sviđa taj dostojanstven način da se ode na grob bližnjih, upali svijeća i postavi cvijeće. A ne oni naši kao pagani, nose hranu i piće za uskršnje i božićne praznike, i tamo ispijaju kapljice. Samo što ne zasmoče s priganicama…
Jedne mi je godine prijateljica Ratka znajući da ću za Sisvete, kako u Zagrebu zovu ovaj praznik, otići u Crnu Goru, donijela na poklon svijeću koja je imala u sebi ugrađenu bateriju tako da je mogla titrati narančastim svjetlom, nalikrotacijskim svjetlima hitnih službi. Ovo je malo čudo zadivilo domaće koji su redovito odlazili na mjesno groblje u nahiji.
Inače, u Crnoj je Gori na djelu trajna prepirka oko prvenstva crkava: Srpska se pravoslavna crkva diči „svojim“ spomenicima koje je zapravo ukrala crnogorskim vjernicima i uvela ih kao svoje vlasništvo u zemljišne knjige. Time je stekla enormno bogatstvo u kulturnoj baštini bez ijednog uloženog centa. Crnogorsku crkvu koja je postojala otkad je Crne Gore, i koja je bila autokefalna crkva, 1918. je Aleksandar prisajedinio SPC, i to kao svjetovni vladar, što je apsurd u kanonizaciji. Teku 90-im godinama CPC s mitropolitom Abramovićem vraća svoju autonomiju.
Sakralno duguje svoj naziv od riječi sveto, svetinje. U religiji se odnosi na bogoštovne obrede, ali i na sakralnu umjetnost, simbole i objekte. Suprotno toj riječi stoje riječi profan, svjetovan i laički.
Sekularnost ili podržavljenje dolazi kao termin u feudalnom vremenu kad su svjetovne vlasti sekularizacijom oduzele crkvenu imovinu i pretvorile je u državno vlasništvo. Ovo je bilo izraženo u Francuskoj revoluciji, koja umjesto carstva vjere donosi carstvo razuma.
Sekularizacija u katoličanstvu znači i vraćanje crkvenih zaređenih osoba u svjetovni status.
U užem značenju sekularizacija znači i smanjivanje razine religioznosti i vjerske prakse među pojedincima. Uobičajeno je shvaćanje da su ta dva procesa povezana, odnosno da smanjivanje društvene važnosti religije dovodi do niže razine religioznosti.
Crkveno i svjetovno
No, zanima me jedan sveprisutniji fenomen. Prvo zašto su, kada i kako crkveni blagdani postali ujedno i državni praznici, navlastito u kršćanskom svijetu. Kako se mogla Crkva toliko nametnuti državi da ova potonja priznaje i prešutno slavi njene obrede, rituale, blagdane? Zašto se umjesto božićnih i uskrsnih praznika, ne slavi u svem svijetu Dan djeteta, ili Dan siromašnih, ili Dan pismenosti?
Pa se shodno tome ne poduzmu mjere da se osigura svoj djeci na svijetu obrazovanje, elementarna sredstva za život, lijekovi i liječnička skrb. Da se upozori na siromaštvo i izdvoji dio državnih prihoda iz oporezivanja građana-zašto ne- za sve siromahe u jednoj državi.
I na kraju, da se konačno i apsolutno iskorijeni nepismenost, u svim zemljama, klasama i rasama, i svakoj životnoj dobi. Da se organiziraju besplatne škole alfabetizacije, a potom i elementarni tečajevi elektronske naobrazbe za sve dobi. Podsjetimo da je SFRJ bila gotovo posve iskorijenila nepismenost.
Svi dobro znamo koliko crkve prihoduju i koliko troše na svoje, dopustite, zemaljske potrebe. Koliko su, ne samo Vatikan, već i ostale kršćanske crkve, svojom religijom propagirale svoju konzervativnu ideologiju.
Najprije prema ženi i pitanju rađanja, potom u favorizaciji pa anatemizaciji pedofilije i homoseksualizma, sotanizaciji socijalizma, te sve aktivnijem sudjelovanju u etabliranju i organizaciji svjetovnih vlasti u postkomunističkim zemljama.
U Crnoj Gori su u SPC formirali paravojsku koju redovno naoružavaju. Sramota za Crnu Goru koja ima Cetinjski manastir ili Ostrog koji su uz spomenik na Lovćenu najvažnija crnogorska svetilišta. A mnoge otete crnogorske bogomolje pretvorene su u arsenale oružja!
Svjetovnost je stanje zaokupljenosti svjetovnim stvarima, a zanemarivanje duhovnih. Sve više vjernika okreće se svjetovnom i odvraća od duhovnoga. Kao da nije prestala groznica iz XX stoljeća- da se opijamo materijalnim stvarima nauštrb onih duhovnih. Jer novac, kapital, profit, bogaćenje, vanjski izgled, zaokupljuju znatno više živote ateista i vjernika nego što su to knjige, umjetnost, ideje, filozofija, putovanja, spoznaje…
Duhovna svakodnevica
Umjesto da crkva bude mjesto duhovnog života i sve više cilj, ona priprema ljude za svakodnevni ‘svjetovni' život u kojem trebaju biti uspješni i pobjedonosni.
U svakodnevici ne postoji ono što se zove svetost. U Starom zavjetu Bog poučava ljude da se klone zla i budu sveti živeći svakodnevni život. To čini razliku između duhovnog i svjetovnog. Svetost je božji princip koji vjernike čuva od svjetovnosti.
Vremenom svetost gubi pravi smisao. Svetost nije više odabir između dobra ili zla, već izbor između religije i svakodnevice-svjetovnosti.
Bog gleda na stvari jednostavno: sve je u našem životu duhovno. Način na koji postojimo i djelujemo, mjesta na kojima boravimo, sve što živimo, u svemu što jesmo, za vjernika, Bog je uključen i vodi ga. To je duhovnost života! Dakle i svakodnevice.
Teološko kao tehnološko
Ipak, nešto se bitno mijenja u toj našoj svakodnevici: i za vjernike i za ateiste i za gnostike i za agnostike.
S napretkom digitalnih tehnologija i društvenih mreža, velike religijske zajednice doživjele su značajne promjene. One mogu ali i ne moraju popularizirati religijsko. Nažalost, praksa u zadnjih tri desetljeća pokazuje kako je elektronsko postalo surogat za teološko i religijsko. Ono umjesto da upućuje na kategorije vjere sve više - čak i tamo gdje su se teolozi prilagodili novim tehnologijama - promovira populističke prakse koje stoje na marginama religioznosti.
Primjećuje se znatan prodor religije u društvene mreže, kao svojevrsne nove masovne pop - kulture, koja postaje novi vjerski medij.
Mobilnim se uređajima i njihovom novom svjetovnošću i dostupnošću, u mnogočemu narušio autoritet ne samo crkve nego i vjere. Na mobilnom aparatu ne možete ispovijediti svoje sumnje, niti razgovarati sa službenikom božjim, osim ako niste u nekoj vrsti izolacije, bolničke ili zatvorske.
Svojom navodnom omnipotencijom, ili bolje, omni-potencijalnošću, mobilni aparat degradira i samog Boga. Jer svjetovno preuzima ulogu sakralnoga, duhovnoga. Mobilni je telefon u stvari jedan suvremeni fetiš, kojem se klanjamo i bez kojega življenje postaje nezamislivo.
Što je duhovnost a što religioznost?
Da bismo razlikovali religiju i duhovnost, moramo definirati ove pojmove. Religija je apsolutna i neupitna vjera u Boga i božansko, a prakticira se određenim sustavom dogmi koje neizostavno uključuju etički kod.
Duhovnost je upućenost na nematerijalne vrijednosti. To se najprije očituje dominantnim duhovnim karakterom koji se iskazuje načinom mišljenja, životnim stilom, duhovnim sklonostima. Religija je niz dogmi koji približavaju osobu Bogu, a duhovnost je usredotočenost na duhovni svijet, umjesto na zemaljske stvari.
Prava duhovnost se očituje u ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, blagosti, dobroti, vjernosti, krotkosti i umjerenosti, kako stoji u jednoj od biblijskih poslanica. Duhovnost je i težnja da se nalikuje Bogu koji je duh.
Religija uvijek počiva na stavu srca. Vrijednost duhovnosti je u tome što ukazuje i na drugi svijet od onog materijalnog. Ljudi su sačinjeni ne samo od materije, oni imaju i dušu i duh. Za kršćanina, Isus Krist je ispunjenje i religije i duhovnosti.
No kako stoje stvari s ateistima? Oni i te kako poznaju duhovne vrijednosti. Za njih su ne manje nego za kršćane, etička načela nezaobilazan imperativ u svakodnevnom življenju. Usto, i oni imaju svoju logiku srca, koja je suprotstavljena logici razuma. Ako su mudri, oni s vremenom harmoniziraju te dvije točke gledišta i izvorišta prakse. I oni su upućeni na duhovne i intelektualne vrijednosti jer znaju da je su na njima sazdane i kultura i civilizacija. Lako je to prikazati na primjeru arhitekture.
Ova umjetnost služi i za obične, svakodnevne potrebe. Osim hramova, grade se i zgrade. No lako je prepoznati one koje su nastale kao posljedica nužnosti stanovanja, od onih koje su izgrađene po mjeri čovjeka. Taj „višak“ koji udomljuje ljudsku dimenziju jest upravo ono duhovno što je nezaobilazno za opstanak.
Nažalost suvremene crkve nisu krojeneni po mjeri čovjeka ni po mjeri boga. Hram božji, kako nazivamo duhovne institucije, katedrale, crkve, bogomolje, džamije, sinagoge, postaju fenomeni tako ljudske želje za moći. Mnogi se natječu svojom velelepnošću i predstavljaju emanaciju materijalne raskoši. Usto one su generirale toliko političkoga, nacionalističkoga i klerikalnoga kiča, da se često pitamo o smislu njihova postojanja.
Diplomirala sam književnost i filozofiju. Strana mi je svaka indoktrinacija vjerom ili politikom. Otklanjam svaku pomisao na propisivanje kodova ponašanja, etičke kodekse ili djelovanja shodno bilo kakvoj dogmi.
Ipak, priznajem s kršćanskim misliocem: Ne samo svecima, nego svaki dan trebamo biti sveti.
