Sve na ovoj našoj planeti dio je neprekidnog procesa evolucije iliti promjena koje utiču na žive i nežive organizme, pojave, navike... baš na sve.
Ljudska vrsta se u sprvobitnim zajednicama plašila svega onoga šta nije znala da objasni, a znala je vrlo malo, pa su kiša, zemljotresi, grmljavina i slične pojave bile neke „više sile“, neobjašnjive i stravične.
Kako smo kao vrsta sve više prolazili kroz proces evolucije tako smo saznavali nove istine o svijetu oko nas, ali i o sebi. Mada, ovaj drugi dio puno sporije. Pa smo tako saznali da gromovi nastaju kao proces određenih fizičkih i hemijskih zakona i da nisu Božiji gnijev i kazna.
Kako smo mi, humanosi, bili na nižem stepenu razvoja, to smo bili veći vjernici ili veće kukavice ukoliko je ta vjera ekvivalent straha od nepoznatog a, da se ne lažemo, jeste.
I, ovo je lako dokazati, što više idemo unazad u prošlost to ćemo više srijetati civilizacije koje su vjerovale u puno bogova, što dublje to više. Kako se približavamo modernom dobu broj bogova se smanjuje na jednog. Neupitno je da ćemo u jednom trenutku ostati i bez tog jednog. Neumitan je to proces evolucije.
299Tako vam je i sa ateistima i agnosticima, njihov broj u civilizovanom svijetu raste iz godine u godinu.
Što više znanja to manje vjerovanja, ili kako reče pokojni Stevo Žigon – „Ako je vjera, onda nije nauka, suština nauke je sumnja, a suprotnost vjere je sumnja. Nauka napreduje samo zato što sumnja.“
I, da tako je, da Alexsander Fleming nije sumnjao u tadašnje ljekove protiv infekcija mi ne bismo dobili peniclin, koji je spasio i spašava milione ljudi. Ili, da drugi Alexanander, ovoga puta Bell, nije posumnjao da stavljanje prsta u uši i dozivanje sa brda na brdo ne proizvodi željeni efekat, kao što će proizvesti telefon.
Ili, da nije bilo Nikole Tesle, koji da nije posumnjao da će na Balkanu provesti život u raspravama je li Srbin, Hrvat ili srpsko-pravoslavni Hrvat, ne bi nikada odučio da pobjegne u Ameriku i tamo stvori sve ono šta je stvorio i dao civilizaciji ovaj nedotaknuti genij.
Ove nepobitnosti nije čak ni naša besudnost uspjela da promjeni. Mi danas u Crnoj Gori imamo 2,29% ateista. Reći ćete nije puno. I nije, ali je duplo više nego na prethodnom popisu, ili šta bi rekao Bečić u izbornoj noći – imamo porast od 100%, mi smo pobjednici ovih izbora.
Nego, nije ova priča zbog statistike, stvar je u nečemu malo drugačijem.
I pored mantija revolucije kroz koju smo prošli u prethodnim godinama, poput one Homeinijave u Iranu (to vam je ona revolucija koja je iranskoj ženskoj odbojkaškoj reprezentaciji iz 1972. umjesto dresova obukla niqab i abaju i usput im oduzela veći dio građanskih, kao i pravo glasa – pronađite fotografiju) izgleda nije ostavilo većeg traga na Crnogorcima.
Od svih koji su se na popisu izjasnili da su pravoslavci samo njih 11,1% je kazalo i kojoj pravoslavnoj vjerskoj organizaciji i pripada.
Gospodo, koja pokušavate na silu da smjestite Crnu Goru tamo đe nikako ne pripada, nije vam dobro ispao ovaj kulturni, etnički i vjerski inženjering
Dakle, pravoslavce u Crnoj Gori je sramota da se izjasne da pripadaju vjerskoj organizaciji u kojoj je jedan vladika Kačavenda zbog, dokumentovanog, silovanja maloljetnih dječaka po kazni panzionisan. Stid ih je da budu u istoj „firmi“ sa onima koji su za slična zlodjela nagradili drugog vladiku Pahomija. Blam je bilo naglas reći i napisati: da ja sam pripadnik SPC koja je na grudi jednog Šešelja, Mladića, Karadžića, Dodika, Arkana, Vučića, i još puno drugih ratnih zločinaca, švercera narkoticima i ljudima, devijantima raznim, zakačila najveća crkvena odličja na kojima je hagiografski lik jednog Bjelog anđela, između ostalih.
Skoro pa 90% pravoslavaca u Crnoj Gori je sakrilo da su kršteni u istoj crkvi u kojoj je kanonizovan jedan Milorad Vukojičić Maca, ili da idu u istu crkvu u kojoj se kroz liturgiju uzdiže i veliča (a moraju jer je svetac, takva su pravila) ime Slobodana Šiljka.
I, nisu samo stid, sramota i blam emocije koje se jave kod zdravog čovjeka na pomene ovih nepomena gore. Gadost i mučnina su čak i jače izraženi kao osjećaji. Znate, nije normalno očekivati da Norvežani slave jednog Brejvika ili Britanci doktora Shipmana, prosto nije, jer nije prirodno slaviti izopačene ubice.
E, pa isto tako, gospodo koja pokušavate na silu da smjestite Crnu Goru tamo đe nikako ne pripada, nije vam dobro ispao ovaj kulturni, etnički i vjerski inženjering koji ste pokušali da izvršite nad Crnogorcima.
Možda nismo najinteligentnija nacija na svijetu i možda nas je lako zavesti šarenim pričama, ali ima, gospodo, u ovom genu nešto što je klesano vjekovima, nešto što je generacijama šibano vjetrom i dračom poput one Đonovićeve „Jabuke na vjetru“, a ipak traje i opstaje. Ovo je neki Bulatovićev neslom ili Lesov „Čapur u kršu“, ili ma šta drugo ili od svega pomalo, ali osjećaj časti, empatije i ponosa ne može izbrisati niko nikada.
Što reče veliki „laloš“ Balašević – „Džaba vam novci, moji sinovci“, i džaba vam svi ovi posilni i lokalno lažno silni. Na pogrešne ste se konje opet kladili, gospodo moja. Statistika je ovoga puta otkrila sve i skinula sve maske.
I, neka je i tačna ona nova zetska da, kada Vučić kine Milan Knežević u Zeti prehladi. Na zdravlje svima, ali tih što ih više boli tuđa od svoje rane i što lako prosline na svaku promaju u Beogradu, ima samo 9% u Crnoj Gori, i skloni su, da se stručno izrazim, statističkom trendu suturavanja niz ledinu.
