Teško je uspostaviti zakonomjernosti političkih procesa u kratkoj istoriji crnogorske izborne demokratije. Ipak, nameću se neke konstante koje je politička realnost višestruko potvrdila.
Bez izuzetka, svi politički projekti, počevši od Pokreta za promjene, preko Pozitivne i Ure, na kraju i samog PES-a, političko bivstovanje završavali su u koalicijama sa proruskim i velikosrpskim Demokratskim frontom - odnosno raznim varijacijama na tu temu.
Kukavičje jaje crnogorskoj državi i pontonski most za njeno nestajanje
Svaki pokušaj koaliranja, formalno, u cilju emancipacije i pacifikovanja retrogradnih politika pod krinkom trećeg puta za konačni ishod je imao marginalizaciju ili, u gorem slučaju, potpuno nestajanje političkih subjekata koji su to, bar deklarativno, pokušavali činiti.
Rijetko pravilo crnogorske politike od 2006. godine zakonomjerno se ponavlja i sad. Pred našim očima, iz lokalnih izbora u izbore, PES u koloritnim koalicijama rapidno topi nekad respektabilnu podršku građana Crne Gore.
Izvjesno je da taj proces kuluminaciju nije doživio ni na prošlonedjljnim ponovljenim budvanskim izborima, gdje kratkotrajno najjaču partiju ekspertski predstavlja samo jedan odbornik, već će se slično ponoviti i u Nikšiću na proljeće.
Fijasko bi uslijedio i na eventualnom ponavljanju vanrednih zbora u Podgorici.
Nemoguće je demokratizovati četništvo, jednako kao što je nemoguće Crnu Goru demokratizovati sa i uz četništvo - na prvi pogled očiglednost koja ne bi zahtijevala detaljniju elaboraciju. Osim kad se radi o državi koja sopstvenim zabludama diže spomenike, a dovoljno su uvjerljive da u njih povjeruju i površno nezainteresovane strane diplomate.
U suprotnom, donosiocima odluka u PES-u, ko god to bio, sudbina PZP Nebojše Medojevića (koji ne postoji ni kao statistička greška) ili jedva cenzusne sestrinske Ure bile bi dovoljne da istu grešku ne ponavljaju. Možda upravo sudbina Ure koja je priliku da ispravlja sistemske anomalije i bude istinski predvodnik reformskih procesa zamijenila ulogom šegrta četničkim vojvodama, apostolima i onima koji se tako osjećaju.
Rijetko pravilo crnogorske politike od 2006. godine zakonomjerno se ponavlja i sad
Politika trećeg puta u društvu u kome jedna strana tj. politička opcija egzistira na platformi negacije (aktivne ili pasivne, stvar je trenutka) državne supstance održiva je koliko i teza o aligatorima vegeterijancima. Jednako je sumanuta ideja zapadne diplomatije na privremenom radu u Podgorici da bi volšebno pomirenje predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića zaustavilo ovaj proces i spasilo mladu crnogorsku demokratiju totalne dominacije DF-a.
Razumije se da ova logika osim što je beskrajno stupidna, ujedno je i taktički duboko pogrešna. Učinila bi upravo suprotno. Pokazala bi da i jedan i drugi u koaliciji sa Mandićevom Novom srpskom demokratijom i dopisnim članovima ne vrijede više od par procenata podrške građana koji sebe lažu da glas za omladince Spajića i Milatovića nije glas za Pavla i Dražu.
Na koncu, isključujući ideološki momenat, instinkt političkog preživljavanja bi sugerisao poslanicima PES-a da je jedini efekat njihovog djelovanja jačanje Andrije Mandića i bivšeg DF-a. U korist sopstvene štete, ili ipak ne.
Alternativa tom, naizgled, neracionalonom političkom ponašanju je saučesništvo u prevari. Kukavičje jaje crnogorskoj državi i pontonski most za njeno nestajanje.
