Još jedan ljudski mehanizam za opstanak je potreba za druženjem, koja nas čini svojevrsnom „socijalnom životinjom“. Taj je izraz, međutim, dobio novu konotaciju u vremenima društvenih mreža, pa ga danas koristimo kao odliku osobe kojoj je konstantno potrebna neka vrsta socijalne interakcije, ma kakvog (ne)kvaliteta bila. To je, znate, ona situacija kada je kontakt bitniji od njegove suštine, a kamoli ishoda.
Budući da smo svakog dana izloženi nepodnošljivoj količini vijesti, informacija i analiza koje prečesto ne oblikuje istina, već politički akteri naše svakodnevice, nijesam odoljela izazovu da razmislim o dvije dimenzije postavljene teme: identifikaciji „socijalne životinje“ i pitanju kako ćemo se sjećati aktuelnih političara.
Fenomen socijalne životinje
Ako govorimo o socijalnim životinjama i kontekst ograničimo na nama bliži teren, sigurna sam da ne moram ni izgovoriti ime političara iz okruženja koji brojem održanih konferencija za medije i dijapazonom tema kojima se svakodnevno „bavi“, te načinom privlačenja pažnje na sebe, predstavlja savršen uzorak osobe koja na interakcijama izgrađuje svoj imidž, hraneći se tuđim reakcijama. Njegov se model preslikao i na našu novu političku elitu, što predstavlja možda i najveću opasnost po ukupan društveni život i sve segmente na koje socijalna životinjaima ključni uticaj.
Tu mi se nameću dva zaključka:
- Ako krenemo od pretpostavke da je sama „socijalna životinja“ nusproizvod lažnih vijesti kojima se svakodnevno zasipa javnost uz pomoć režimskih medijskih struktura, onda se lakše razumije kako dramatičan ton svih obraćanja, i smještanje sebe u poziciju žrtve, služi objedinjavanju mase. Na taj se način kod emotivnih podržavalaca budi potreba da stanu u zaštitu svog vođe, i to po svaku cijenu. Jer, nije više ugrožen samo vođa, već i svaki član grupe u čije ime ovaj govori. Vjerujem da prepoznajete jednog komšijskog ministra unutrašnjih poslova, ili deponiju kvaziistoričara i pseudointelektualaca čiji diskurs ne izlazi iz okvira melodrame. Na ovaj je način stvorena situacija u kojoj se kao logičan (ili makar samo prihvatljiv) izbor lidera nameću figure poput onih koje su, ipak, samo kandidati za novu Bajdenovu listu za sankcije.
- Ako, s druge strane, krenemo od pretpostavke da je socijalna životinja ideolog lažnih vijesti, onda zaključujemo da opasnost po društvo nije manja. Samo je njeno trajanje ograničeno na mandat takvog vođe, koliko god on potrajao. Goruća potreba da se oblikuje stvarnost po sopstvenoj mjeri, u susjedstvu se preslikala na sadržaje čitave palete medija i paramedijskih autleta, koji bez trenutka pauze emituju sadržaj koji se u normalnom svijetu zove smeće, glupost ili prosto laž.
Očigledno je kako interakcije između ovih dviju dimenzija danas utiču i na dinamiku našeg političkog života. Ne samo zato što smo i mi, kao susjedi, izloženi narativu iz okruženja, već zato što po prvi put imamo političare koji na ulozi žrtve za narod pokušavaju izgraditi ili osnažiti imidž. Gledamo televizijske priloge koje prati dramatična muzička pozadina, dok se skrušeno pada na koljena pred simbolima nečijeg stradanja. A čijeg – o tome bi se već mogli tomovi ispisati.
Neupitno je da bi za našu evropsku budućnost bilo neophodno da smognemo snage i zrelosti da na vrijeme odbacimo takve trendove, koji su odavno zagadili javni prostor u nekim drugim sredinama.
Sjećanja
Nije se samo našem regionu dogodio takav pad vrijednosti. Američko biračko tijelo je, braneći se upravo toga, poslalo Donalda Trampa u istoriju nakon samo jednog mandata i dva „impičmenta“, da služi kao upozoravajuća priča o mogućem sunovratu demokratske kulture najmoćnije zemlje svijeta.
Ono što je Doni, kako mu pogrdno tepaju američki satiričari, shvatio učestvujući u nizu rijalitija (što kao vlasnik, što kao glavna uloga), jeste da može da se utiče na temu debate ako dovoljno brzo kreirate sliku koju ćete ponuditi javnosti. Stvorio je svojevrsnu „trku za ekskluzivom“. Na tom je konceptu bazirao svoju političku kampanju, dok je demokratska javnost, zagledana u profesionalne standarde novinarstva, zanemarila koliko se lako populizam nakalemi na misli opterećene problemima.
Njegov je, inače, famozni izraz „spržena zemlja“ (izvorno naziv vojne akcije), kojim je okarakterisao vlast svojih prethodnika. On je jednako pompezno najavljivao najbolji zdravstveni plan u istoriji, najbolji budžet u istoriji, i još niz „najboljih poteza u istoriji“ od kojih ili nije bilo ništa, ili bi bilo bolje da nije bilo ništa. Zvuči poznato?
Ono što je američki narod dobio kao rezultat njegove vladavine bio je procvat teorija zavjera, a vas pozivam da pretražite i ponovo pročitate njegove izjave tokom prve godine predsjedničkog mandata i uporedite sa onim što nalazite u medijima koje konzumirate i porukama koje vam se upućuju s raznih adresa u Crnoj Gori.
Crnogorsko društvo je ponovo na jednoj od razvojnih stepenica koje su donijele političku promjenu u Vladi. Moglo se to desiti i ranije, a svaka će naredna generacija na osnovu sopstvenih kriterijuma cijeniti efekat odluka koje su naslijedili. Bez obzira na to koga podržavam i čiji su mi stavovi bliži, voljela bih da se akteri crnogorske politike, prilikom preuzimanja funkcije, uvijek prvo zapitaju kako će ih se ljudi sjećati. I kako će sadašnje njihove pozicije oblikovati sjećanje na njihove mandate.
Umjesto zaključka – konkretan primjer
Čitam prethodnih dana objave o Kraljičinoj plaži i primjećujem kako različite generacije sasvim drugačije doživljavaju slike koje smo imali svi priliku da vidimo. Obratite pažnju da oni najstariji među nama, čini mi se, najopreznije komentarišu. Sjećaju se, vjerovatno, 1972. godine i „Zlatne jabuke“ Svetog Stefana. Njihova je percepcija stvarnosti uslovljena i davnim naslovnicama koje su Sveti Stefan povezivale sa svjetskim divama i ekskluzivom, ostavljajući „običnom svijetu“ da se iz štampe informiše kako, u najmanje razvijenoj od republika, sitni pijesak klizi iz kupaćeg kostima neke holivudske ljepotice.
Oni, pak, čije su ličnosti formirane tokom devedesetih, još jednom vide nametnutu borbu za serviranu laž, pa na prepričana sjećanja svojih roditelja nadgrađuju fake-news-argumentaciju. Tada vidimo i one mlađe koji, okuraženi snagom funkcije, zarad političke kombinatorike guraju pod tepih osnove obrazovanja, zahvaljujući kojem su na ključnim pozicijama za naš ekonomski razvoj. A i kućnog vaspitanja, rekla bih.
Negdje s kraja, između svih ovih pojava, kreira se slika u glavama žena i muškaraca u Crnoj Gori. Ta će slika opredjeljujuće usmjeriti njihove buduće političke odluke. Kad god se ovaj mučni period našeg društvenog sazrijevanja okonča, niko neće moći da se izvlači nedostatkom informacija. Svuda su oko nas, samo je pitanje kada ćemo biti spremni da ih provjeravamo.
Sjetite se, Truman Burbank je čitavog svog života znao za suprugu Meril, medicinsku sestru i za najboljeg prijatelja Marlona. Kad je produkcija počela da otaljava, a ljudske greške postale učestalije, proces buđenja Trumanove svijesti bio je nepovratan i želja za boljim odnijela je pobjedu nad serviranom stvarnošću. Džim Keri je genijalno iznio ulogu momka kojem je vještačka stvarnost, servirana po mjeri socijalnih životinja, napravila pakao od života i uvela ga u svijet koji su oblikovala nametnuta sjećanja.
One lijepe životinje koje pasu ispred slike Svetog Stefana su tek greška produkcije. One su rezultat inatom podstaknute ekskurzije u politički nadrealizam, kreiran po mjeri socijalne životinje iz susjedstva. Producenti naše stvarnosti se sve češće okliznu o porive.
Samo nam ostaje pitanje: do kada smo spremni da manjkavosti ove epizode pravdamo slabostima iz prethodnih sezona?
