Slika prva. Jeseni 1996. pobjegao sam s društvom s časa hemije da bismo stigli na veliki miting Narodne sloge na ondašnjem Trgu Republike. Da mi je neko koji mjesec ranije rekao da ću se naći na mitingu zajedno s narodnjacima, pomislio bih da je lud. I nije baš bio dobar ośećaj gledati Slavka kako maše s tri i Novaka kako pokazuje dva prsta.
Bilo je zbilja nečeg mučno vještačkog u tom prizoru, osobito za one kojima su ta tri podignuta prsta, puštena u promet '91, bila simbol raspada Jugoslavije, agresije na Hrvatsku i BiH, genocida i sl. Zato i nijesam bio bogznakakav optimista, ali tu sam bio iz jednog jedinog razloga – Narodna sloga udružila je ljute protivnike na anti-DPS platformi a anti-DPS platforma te je '96. zapravo bila antimiloševićevska platforma.
Kao i '96. za promjene nam je danas neophodna anti-DF odnosno antivučićevska koalicija, ljekovita koliko za Crnu Goru, toliko i za Srbiju koja ovih dana sve odlučnije diže glas
Možda još nijesu bile „sazrele okolnosti“, a možda je i izborni inženjering Peđe Bulatovića doprinio tome, pa Narodna sloga ipak nije uspjela na izborima srušiti Miloševićeve marionete. No ni pola godine nakon izbora DPS se pocijepao, a na jesen '97. na predśedničkim je izborima u Crnoj Gori poražena Miloševićeva politika, uz ključnu pomoć Novakove Narodne stranke i Liberalnog saveza. Bivša Narodna sloga postala je, tako, tas na vagi promjena, onako kako je to 2020. godine, u kontrasmjeru, postala URA.
Slika druga. Godina je 1998. Na okupljanju u Pljevljima rukovodstvo Liberalnog saveza uz pratnju tamburaša pjeva pjesmu "Kad sam bio mali..." Istina, pjesma koja je u krugovima ljubitelja lika i djela Ratka Mladića proslavila Baju Malog Knindžu te noći u tamburaškom aranžmanu i s izmijenjenim tekstom ("katolici" su u ovoj obradi postali "radikali", a "pravoslavci" – "liberalci") zvuči nešto pristojnije, no to neće umanjiti mučni utisak da se umjesto Renatine obrade „Jutros mi je ruža procvjetala“ pjevuši obrada Baje Malog Knindže.
Na parlamentarnim izborima održanim te 1998. LSCG je bio na istorijskom minimumu – 6,3% i pod pritiskom spolja koliko i usljed unutrašnjeg osipanja – započeo put u istoriju. No programski legat LSCG opstaje te osam godina kasnije, kad te stranke više nema, Crna Gora postaje nezavisna država, a njen Ustav skrojen upravo po mjeri principa koje su januara 1990. prvi proklamovali liberali.
Slika treća. Rezultate Referenduma 2006. čekao sam doma s društvom. Na prve informacije koje su nagovijestile ostvarenje dugo čekanog sna, izašao sam da kupim još pića. I dok sam se približavao jedinom dragstoru u kvartu iz kafića na bulevaru u kojem se okupljala „politička elita“ čulo se „Ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije...“ Pogrešan refren bio je dovoljan da te noći splasne sva euforija i padne śena na ideal koji smo 90-ih njegovali uz drugačiju muziku i očekivanja, pa je slavlje odloženo za sljedeću noć i Cetinje.
E sad dolazimo do Petra Odžića, Nikole Jovanovića i, naravno, Baje Malog Knindže. Ono što se na sto crnih jada desilo u Budvi prije neki dan, svakako uz mučno loš soundtrack, prvi je poraz vučićevske politike u Budvi nakon gotovo decenije a na državnom nivou od 2020. Iz Budve je poslata poruka da se stvari neće „rešiti“ na Vučićevom kanabeu.
Kako će se odvijati situacija u Budvi nezahvalno je prognozirati, no istraje li Jovanović na antivučićevskoj platformi, pokaže li da njegovo samoodređenje "Srbina koji nije po mjeri Mandića" znači raskid s političkom zloupotrebom nacije za interese velikodržavne ideologije čiji je cilj desuverenizacija Crne Gore i razgradnja građanskog društva, nade za ovo društvo ima.
Bude li, pak, ovo još jedna klijentelistička epizoda u kojoj će prozapadne snage odigrati epizodnu ulogu, a moć antizapadne politike porasti, pokazaće se da je Baja Mali Knindža bio adekvatan soundtrack za novi krug propasti. Ovog puta po platformi koju je na In4S-u juče u nepotpisanom članku objavio rektor Vladimir Božović pod naslovom „Kako bi izgledao Ustav Crne Gore kad bi uvažavao istorijska prava Srba“.
Baš kao i 2015. kad je nacrtao put preuzimanja Crne Gore od strane proputinovskih i velikosrpskih snaga i u ovom članku Božović je, na temelju istorijskih falsifikata, "nacrtao" platformu aktuelne vlasti za transformaciju Crne Gore u velikosrpski Mordor.
Umjesto čekanja da se Spajić dozove pameti, preostaje jedino vršiti jak pritisak da se iz aktuelne vlade izvrste oni koji su direktna prijetnja EU budućnosti Crne Gore
Ipak, ovih je dana vrhunac licemjerja izjednačavati DPS i PES odnosno koaliranje s Jovanovićem u Budvi i koaliranje s DF-om na državnom nivou. Jer PES je imao priliku da bira s kim će da pravi vladu i umjesto antivučićevske platforme odabrao je da im Mandić diktira što im je činjeti. To što pritisak javnosti, a ne Milojkovo autonomno djelovanje, povremeno zaustavi Mandićeve namjere ne znači da Mandić ne upravlja aktuelnom većinom, već da snažan pritisak ipak može dati kakve-takve rezultate.
Zato umjesto čekanja da se Spajić dozove pameti, preostaje jedino vršiti jak pritisak da se iz aktuelne vlade izvrste oni koji su direktna prijetnja EU budućnosti Crne Gore. A to su, dakako, bivši DF i Demokrate.
Svaki iskorak prema EU te su snage, uz pomoć poslušnih ruku PES-a, dosad sabotirale. I pozitivni IBAR gotovo je anuliran Rezolucijom o Jasenovcu, i odnosi s Hrvatskom urušeni djelovanjem i izjavama najtoksičnijeg otpada političke scene, Demokrata, i zatvaranje pregovaračkih poglavlja poništeno je ustavnim pučem...
Ne treba mnogo pameti pa da Milojko shvati da u takvom društvu Crnu Goru ne može uvesti u EU, niti mu treba mnogo matematičkih vještina da skonta da i bez njih može formirati stabilnu i ovoga puta istinski proevropsku vladu.
Pritom, ključni problem Balkana danas ne smijemo personalizovati. Kad se kaže miloševićevska ili vučićevska politika, podrazumijeva se da su oni čijim je imenima označavamo samo eksponenti jedne duboko antizapadne i anticivilizacijske ideologije koja Srbiju vidi kao vječitog hegemona, izolovanog od svijeta i potonulog u duhovnu i ekonomsku bijedu, što proizvodnjom konflikata u suśedstvu jača unutrašnju diktatorsku poziciju trenutnog vladara. S tom ideologijom Srbija će prije ili kasnije morati raskrstiti ako kani izabrati put demokratije i pluralnosti, umjesto autokratije i jednoumlja.
Kao i '96. za promjene nam je danas neophodna anti-DF odnosno antivučićevska koalicija, ljekovita koliko za Crnu Goru, toliko i za Srbiju koja ovih dana sve odlučnije diže glas protiv autoritarizma Aleksandra Vučića.
