Nakon konačnog formiranja vlasti u Budvi karte su izmiješane i posložene suprotno naumu tridesetoavgustovaca. Pravno, političko, pa čak i fizičko nasilje, nebrojene opstrukcije, politička korupcija, crkvena ujdurma... ništa im nije pomoglo.
Vožd od Beograda previše je zauzet čuvanjem sopstvenog trona, te srećom po Crnu Goru nije imao kad da ispuni obećanje i „reši Budvu“. Sve i da je Aleksandar bio u potpunosti skoncentrisan na prilike u Crnoj Gori, budvanska operacija bila je osuđena na neuspjeh. Još od majskih izbora jasno je da im je jednostavno takav horoskop.
55Pop Backović imao je zadatak da, po uzoru na podgoričku akciju Jovana Mićovića alijas Joanikija, od Nikole Jovanovića napravi novog Jakova Milatovića koji se vodi onom čuvenom oslobodilačkom zapoviješću – Đe crkva okom, kontrarevolucionari skokom.
Čak je i Milan Knežević, po sopstvenom priznanju, posjećivao Mila Božovića u Spužu. Iako znamo da nije bilo posrijedi Kneževićevo poetsko veče, već pregovori političke prirode, odgovore na pitanja po kom osnovu su odobrene takve posjete, te koliko ih je bilo, nećemo saznati, jer u tužilačko-sudskim instancama očito vlada zavjet ćutnje.
Jovanović je neprijatno iznenadio ovdašnju moskovsko-beogradsku ispostavu, dajući primat ličnom i političkom integritetu, nasuprot klijentelističkim i kleronacionalističkim pritiscima i pokazavši da postoji jasna distinkcija između političkog srpstva kao odabrane profesije i osjećaja pripadnosti određenoj naciji, odnosno nacionalnog izjašnjavanja. Jovanović je uspio da se odupre sveštenstvu u mantijama, BIL licima i kapuljašima.
Izdao je, rekoše Obrenoviće, Karađorđeviće, stvarne i fiktivne kosovske junake, nedavače Kosova, litijaški pokret i sve velikosrpske i crkvene vođe, sa akcentom na Aleksandra i Porfirija kojima u datom momentu nije smio zabosti nož u leđa. Žal za Budvom ne jenjava, a partije državne vlasti ovih dana na dodatnim su teškim mukama, budući da se bliže izbori u Nikšiću.
Predizborne aktivnosti eparhije Budimljansko-nikšićke uveliko su započete, angažovanjem Tvrdošana, Zavjetnika i ostalih crkvenih bratstava, obučenih provokatora s ciljem izazivanja nereda u gradu, kad god crkva u saradnji sa opštinom i mahom energetskim kompanijama procijeni da za tako nešto ima povoda, ovoga puta za potrebe obračuna navijačkih grupa.
Za Mandića, Bečića i njihove partijske vojnike ključno pitanje je kako sačuvati udobne fotelje. PES je, čini se, u još ozbiljnijoj dilemi – kako pronaći saveznike koji bi im makar pomogli da se domognu sigurnog cenzusa, a infiltracija u nikšićku vlast san je predstavnika partije u nestajanju, čije ostvarenje djeluje kao teško dostižno, imajući u vidu prepolovljenu podršku kao izborni trend, te činjenicu da formalno vladajuća partija nema petlju za samostalan izborni nastup. A skrivanje iza Demokrata nije dalo željene rezultate.
Zato bi Spajić da se vrati na inicijalne postavke i da nas uvjeri kako je on ipak građanista, a zagrljaj sa Mandićem plod njegove širokogrudosti i još širih shvatanja. Reklo bi se – nemoguća misija za slabašnog premijera. Gotovo svakodnevni diplomatski gafovi partijskih kolega i njegovi javni nastupi koji obiluju manjkom znanja i veoma skromnim fondom riječi ne idu mu na ruku.
Za razliku od Spajića, gazda većine Mandić, nakon što je uzurpirao Skupštinu, lukavo je zaćutao. Kako je ova vlast po svom karakteru uzurpatorska, okupacija institucija, kao uvod u teritorijalnu okupaciju prema istom modelu, logičan je slijed događaja. No, izgleda da su Mandić i njegovi BIA savjetodavci, na čelu sa Markom Parezanovićem sa potpunog radikalizma ponovo prešli na suptilnije metode, da bi se tom istom radikalizmu vratili nakon nekih novih EU štrikova i potencijalnih pohvala iz Brisela.
Jedino od čega Mandić nikako ne odustaje jeste falsifikovanje crnogorske istorije, pa je tako, zajedno sa Kneževićem i Bečićem, u namjeri zatiranja crnogorskog identiteta Zetu proglasio prvom srpskom državom, namjerno prenebregnuvši činjenicu da se opština Zeta ni u jednom kontekstu ne može poistovjetiti sa Zetom Voislavljevića, Balšića i Crnojevića, ali i postojanje Duklje kao simbola crnogorske državnosti.
Zapitali bi se čak i osnovci – kakve tačno veze Zeta ima sa srpstvom i đe je u ovim grotesknim revizionističkim ispadima Duklja. Vlastodršci su učili mitologizovanu verziju istorije, po predanjima i jevanđeljima crkve Srbije i Garašaninovom projektu velike Srbije, koji je mijenjao nazive i forme, dok ga Vučić i Parezanović nijesu usavršili do tančina, transformacijom u takozvani srpski svet.
Premijer sprovodi operaciju kodnog naziva „Spašavanje broda koji sve dublje tone“, a njegova partija na samoj je ivici. Đe god se okrenemo, eto Spajića sa inovativnim populističkim fintama, možda i besmislenijim od svega što nam je već ponudio. Ipak, moramo znati da je čovjek obučavan da bude apostol, a ne premijer i državnik. Zato su njegov jedini odgovor na bujicu nezadovoljstva koja preliva sa svih strana nove megalomanske igrice.
Od Švajcarske na Balkanu i Singapura Evrope, preko državnog glova i Veljeg brda, došli smo do državne akademije čudnovato nazvane Iskra. Da najava nije uslijedila prije premijerovog odlaska na premijeru predstave „Princeza Ksenija od Crne Gore“, mogli bismo pomisliti da je inspiraciju pronašao sagledavajući život, dostignuća, izgnanstvo i egzil Petrovića.
Ushićeni aplauzi predsjednika i premijera nakon izvođenja predstave ipak su bili protokolarne prirode. Znamo da su naklonjeniji slavljenju Karađorđevića i dominantno crkvene interpretacije njegoševske Crne Gore, prema kojoj se danas na nekakvo srpstvo knjaza i kralja Nikole plačno pozivaju oni koji slave progonitelje Petrovića i grobare crnogorske državnosti.
Dakle, pokretanje Spajićevih u političkom smislu rijetko upotrebljavanih moždanih vijuga, ni ovoga puta nije posljedica nekakve zdrave logike, vizionarstva i strateškog promišljanja, već želje za dodatnim ličnim i političkim profiterstvom. Kaže premijer tehnološki smo nepismeni, a kada usavršimo tehnike programiranja i postanemo YT stručnjaci, svi naši problemi će biti riješeni.
Umjesto hljeba ješćemo kavijar, a umjesto vode piti neko od Vučićevih vina. Tada niko neće mariti za divljanje cijena. Bogme je osmislio genijalan ekonomski i društveni preporod. Da ne podsjećam šta je sve obećao i u maniru Pinokija nije ispunio – da ne kvarim premijerovu žurku. Svaka bajka maštovitija je od prethodne. Na premijerov talenat, bez dileme, bila bi ljubomorna i braća Grim.
Ima premijer kec u rukavu i za regionalnu javnost. Prodavanje magle, da bi sagledavanje prilika u Crnoj Gori postalo još površnije, prema istoj suludoj logici kojom se služi kad daje intervjue za svjetske medije ili tokom sastanaka sa zapadnim zvaničnicima. Što je najporaznije, manipulativna politička mantra politikanta bez političkog ja, kojeg kontroliše Andrija Mandić, kratkovido se kupuje. Spajić igra na kartu balanserstva, kako je to radio Milatović. I jedan i drugi jednako su loši balanseri, koji ni sami ne vjeruju u ono što govore.
Spajić koji govori da se u Srebrenici dogodio genocid i da trebamo da se suočimo sa prošlošću, isti je onaj kojeg u Parlamentu i na ovdašnjim konferencijama nijesu interesovale ni rezolucije ni ta ista prošlost koju za potrebe političke promocije licemjerno osuđuje. Deklarativni stavovi i iznuđeni politički potezi su jedno, a stvarno služenje autoritarnim režimima i pristajanje na uvođenje autoritarnih praksi nešto sasvim drugo.
Nadalje, Andrija Mandić predsjednik je Skupštine u svakoj prilici – i kad neprirodno pozira glumeći evropejca, i kad ide na noge Vučiću i Vučeviću, prisustvuje vojnim vježbama i svetosavskoj akademiji. Andrija Mandić, kao jedan od najviših javnih funkcionera, nema pravo da govori u lično ili partijsko ime. Svaka posjeta je zvanična, bez obzira na protokol ili način odijevanja. Tako je i neustavni Dan RS čestitao u ime države čiju jednu od krovnih institucija nažalost predstavlja.
Reče premijer i da političari trebaju biti most, aludirajući valjda ponovo na Mandićevu ulogu Dalaj Lame. Od predstavljanja Mandića kao nekakvog mosta, odnosno miroljubivog dobročinitelja koji je stožer prevazilaženja podjela, ispravnija je analogija sa buldožerom koji bi da satre Crnu Goru i djelove rasparčane teritorije pokloni beogradskoj centrali. To je jedna i jedina Mandićeva politička misija. Možda neupućeni gutaju Spajićeve relativizatorske i lingvističke akrobacije, ali ne i mi koji život uopšte, pa i politički, posmatramo kroz ovozemaljsku, a ne kroz nekakve paralelne perspektive i nekakve onostrane univerzume. Tako su Spajićeva odbrana gazde i šminkanje onoga što se našminkati ne može pali u vodu.
No, postoje dvije stvari zbog kojih će ga nadređeni blagoglagoljivo pohvaliti i zadovoljno potapšati po ramenu. Čak će dobiti oprost i najradikalnijih negatora genocida, jer ga je zapala nezahvalna uloga dobrog policajca, koja mu nikako ne pristaje. Najprije, kaže premijer da u sekularnoj državi Vlada treba da finansira sve vjerske zajednice (ne pominjući pritom niti jednim slovom CPC, čime je ipak ostao vjeran čuvarima takozvanih tradicionalnih, umjesto deklarativnih građanskih vrijednosti) te da je primat SPC sasvim ok, jer joj pripada većina građana pravoslavne vjeroispovijesti. Ovim je premijer demantovao samog sebe, jer je prethodno izgovorio da je crkva odvojena od države. Kontradiktorne, netačne i politički obojene konstrukcije, po mjeri kuhinje iz koje je ponikao.
Zatim, reče premijer da nije nimalo uplašen zbog studentskih protesta, štaviše, potpuno je relaksiran. Kao dodatak udarničkim spinovima i agresivnoj propagandi, izjava sa tipično Vučićevim prizvukom. Kao da je, a jeste, bez sumnje, slušao Aleksandrove očajničke govore.
Zaludne su ove Milojkove farsične igranke. Učenik crkvene škole (džaba ekonomista po struci) vazda će ostati neozbiljni politikant i jeftini desni populista. A od velikosrpskog piona i fasadnog prevaranta nedoraslog funkciji, nikad ne može postati ozbiljan političar i ni D od državnika.
