Sportski psiholog košarkaškog kluba Podgorica Bemax, Nikola Mijušković, rođen je 21. oktobra 1988. godine u Nikšiću. Djetinjstvo je proveo u porodici sa ocem Mijodragom, majkom Ljiljanom, bratom Borisom i babom Bosom.
Osnovnu školu i gimnaziju s uspjehom je završio u rodnom gradu, baš kao i četvorogodišnje studije na Filozofskom fakultetu, na studijskom programu Psihologija. U okviru postdiplomskih studija Nikola je stekao titulu magistra poslovne psihologije, a magistrirao je na temu iz oblasti sportske psihologije.
Tim naučno-istraživačkim radom, 2012. godine, počinje njegovo bavljenje sportskom psihologijom. U proteklih osam godina, imao je priliku da održi veliki broj predavanja iz te oblasti, da oblikuje pregršt mladih i profesionalnih sportista.
Takođe, pet godina je proveo radeći u NVO Preporod, a trenutno obavlja funkciju izvršnog direktora u nikšićkom City Fitness-u.
Odnedavno, Nikola je i sportski psiholog košarkaškog kluba Podgorica Bemax.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Iz ove perspektive, čini mi se da mi najviše nedostaje jednostavnost koju po prirodi nosi djetinjstvo, dani bez briga, planova, utrkivanja sa svojim ciljevima, ali i dragi ljudi koji su bili temelji djetinjstva, a sada više nijesu tu.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Posebna čar sazrijevanja jeste to što imamo priliku da budemo samostalni, da ne zavisimo od bilo čega i da radimo sve ono što je naš primarni izbor, a da nam kasnije posljedice pokažu ispravnost tih izbora.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Kako sam osoba koja ne vjeruje uopšte u koncept talenta, ne mogu navesti da nijesam ostvario nešto u čemu sam bio dobar. Prije idem logikom da ono što me je zanimalo i što sam volio, je izrodilo određene rezultate, dok se nijesam opterećivao epilozima na poljima koja mi nijesu bila interesantna.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Dvoumim se između toga što znam biti nepotrebno tvrdoglav po cijenu sopstvene štete i toga što teško zaboravljam kada neko u meni probudi negativne emocije.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Bez dileme, kod ljudi najviše cijenim - hrabrost. Hrabrost u pravom smsilu riječi, kada se suočavamo sa sobom, svojim slabostima i spremni smo da stanemo na crtu svim životnim izazovima.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Kada bih ja bio režiser svog dosadašnjeg života, tom filmu bih dao ime „Čuvar svojih snova“, a bilo bi mi izuzetno zadovoljstvo da moju emociju kroz glavnog lika prenese Tom Henks.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Smirena, odgovorna, svojeglava statistička greška.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Volio bih sam stvarno idealna kombinacija čokolade, kokosa i višnje.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Dovoljan bi mi bio jedan Gokuov - „Pitomi oblak“ 🙂
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Volio bih da sam mogao da provedem 24 časa u patikama Kobi Brajanta, da neposredno osjetim i živim tu dozu motivacije, inspiracije i želje da se od života uzme sve što se može uzeti.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Jedan dio života sam nedjeljom popodne žalio što je sjutra ponedjeljak. Sada je drugačije i nedjeljom nemam neki plan. Ponekad radim ono što moram, a ponekad ono što želim.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Prva i najdraža među svima je pjesma od Tome Zdravkovića - „Za Ljiljanu“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Kada bih među knjigama tražio najbolju, osjećao bih se kao da izdajem emociju koju donose ostale koje se nalaze u krugu odabranih. Tako da moram izdvojiti više njih, a to su „Senka vetra“, „Lovac na zmajeve“, „Mamba mentality - How i play“. Što se filmova tiče, jedan stariji, rađen po istinitom događaju - „Alive“.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U budućnost 🙂. Što se tiče lokaliteta, bitno je samo da ima puno vode i da ne nedostaje zelene boje.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Motor. Prevozno sredstvo koje mladim ljudima uliva nerealno veliku dozu adrenalina, koja ih počesto košta života.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikom. Sa različitim ljudima dijelim različite stvari, ali ne postoji neko čije emocije uzurpiram sa svim svojim životnim detaljima.
Čemu se uvijek obradujete?
- Suncu, neiskvarenim ljudima, sportu, trešnjama, lubenici i dobrom kolaču.
Da li za nečim žalite?
- Jedino za čim žalim jeste što nijesam vjerovao da mogu biti profesionalni sportista. Da li bih isto ostvario ne znam, ali nijesam imao taj elementarni preduslov, i to je nešto zbog čega mi je razvojno posmatrano, jako žao.
Bez čega ne možete?
- Jedina stvar bez koje ne mogu je - sport. Da li ću da igram, gledam, slušam, pričam o njemu, pripremam ljude za isti, potpuno je navažno. Sport je moja krvna grupa.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- To je bilo vjerovatno neko sitno izvinjenje, kao dio kurtoaznog razgovora. Ono krupno, izvini, sam ili potisnuo ili zaboravio.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Dobro zdravlje mog najužeg kruga ljudi; Dugovječan kućni ljubimac; Sutjeska u finalu Lige šampiona u fudbalu.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže je to što sam u životnim odlukama uglavnom pratio svoje srce, suprotstavljao se ponekad i zdravom razumu i ostao dosljedan u svojim izborima. Čekao i trpio koliko god da je trebalo, sve dok se ne pokaže da sam bio u pravu.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Vrlo vjerovatno neplanski, posvećen sebi, prirodi, tišini i par dobrih knjiga. Jedino što bih morao malo brže čitati 🙂
Kako biste voljeli da umrete?
- S osmjehom na licu.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Univerzum je tako, beskonačno velik, a opet dovoljno mali, da stane u jednu vašu misao…“
Priredila: A. POPOVIĆ
