Različito je poimanje Cetinja. Jedno je kao grada i prijestonice, a drugo kao nečega iznad toga, moglo bi se reći Cetinje kao ideja, Cetinje kao nešto što izmiče prostom nazivu jednog mjesta.
Od samog ośećaja ovog pojma proističe i naš odnos prema Cetinju.
Meni kao Katunjaninu i Crnogorcu srce je puno ogromnom ljubavlju prema oba oblika Cetinja. I onom fizičkom, jer je to prijestonica moje nahije, centar podlovćenske Crne Gore, prijestonica moje države. Na Cetinje gledam kao na nešto što su branili moji preci, lili krv u bitkama od Careva laza pa do Sutjeske, samo da bi se sačuvalo, odbranilo ili u rijetkim situacijama oslobodilo, jer je Cetinje ― Crna Gora.
U ovom ideološkom smislu mi je Cetinje još bliže, jer je ta ideja bila i mojim precima još bliža. Nije bila ta mala varoš s malo kuća vrijedna toliko žrtava, nije možda ni bilo racionalno po svaku cijenu braniti je, ali je iza male varoši stojala ogromna ideja. Ideja slobode, časti, čojstva i junaštva. I oni su kroz branjenje male varoši branili te ogromne ljudske domete i vrijednosti.
Na kreiranju te ideje i vrijednosti nijesu mnogo igrale te siromašne varoške kuće i poneka velika vojvodska ili glavarska, najviše je igrao ulogu onaj manastir na Ćipuru te ga ozida Ivan Crnojević, a docnije i onaj drugi. Oko njega se svijala ideologija crnogorstva i slobode. Tako da je trougao Cetinje-Manastir-Lovćen iznjedrio tu slobodarsku ideju. Ideju koja je branjena krvlju, nekoliko stotina godina i oko koje se svijala slobodarska misao.
Ideologija koja prijeti Crnoj Gori veoma je potcijenjena
Sasvim je logično da je devedesetih godina ideja slobodarstva crnogorskog krenula s Cetinja. Iznjedrila su je ova tri elementa, mada jedan od njih još u lancima pritisnut, Crnogorcima zabranjen, a nastanjen onima koji bi mu najradije viđeli iskopane temelje kao i onome prvom Crnojević Iva na Ćipuru, samo kad bi im moglo bit' i kad ne bi bilo crnogorskog sveca da ne da, njegovu kuću i Crnogorce.
U godini nakon referenduma, kad se mislilo da su konačno skinuti lanci s manastira, dokazano je da to ipak nije tačno. Lanci su bili još čvršći, a manastir je bio zabranjen za Crnogorce.
Tako je bilo i ovih dana. Čelična ograda na nekoliko stotina metara od njega s namjerom da spriječi Crnogorce da ga vide, a još manje da mu priđu kako bi cjelivali mošti najvećega od crnogorskog roda koji sa nebesa štiti svoj narod.
Ideologija koja prijeti Crnoj Gori veoma je potcijenjena. Smijerali su oni planove kako uništiti crnogorstvo dugo vremena. Smijerali i skapirali vezu Cetinje-Manastir-Lovćen.
Nijesu oni neki slučajno tražili da se mošti svetoga Petra Cetinjskoga i svetoga Vasilija Ostroškoga javno spale kako bi se ubio kult crnogorskih svetaca i zaštitnika. Srećom neko je to spriječio. Htjeli su oni ovim da unište samu svrhu Cetinjskog manastira, a tako i njegovo postojanje. Planovi su promijenjeni.
Drugi element je bio Lovćen. Postavljanjem Aleksandrove kapele plan je bio da se uništi kult Lovćena. Lovćen je simbol slobode, s Aleksandrovom kapelom on je porobljen i slobode više nema. Zapisali su neki da je Pašić prilikom postavljanja te Aleksandrove kapele o vrh Lovćena udario svojim štapom i rekao ''da je siguran da Crne Gore više nema''.
Treći element, samo Cetinje bi palo kad-tad. Bez svoja dva druga činjenična elementa podivljalo bi i postalo nešto drugo, nešto što nije Cetinje.
Srećom neće se dat ni manastir, ni Lovćen, ni Cetinje. Ima ko da ih brani i ima ko da ih voli
Sve je to srećom spriječeno. Ostali su i manastir i oslobođeni Lovćen. Ostalo je i Cetinje da cvjeta u svom slobodarstvu i da kad ponovo zatreba opet stane na čelo odbrane Crne Gore.
To se ponovo dešava ovih dana. Osavremenjena ideologija velikosrpstva ide istim planovima. Prvo manastir još više stegnuti lancima. Stegnuti ga nekakvim ustoličenjem i postavljanjem u njega osoba još gorih nego što su bili oni pređašnji, da ne omanu kao ti prošli.
Onda Lovćen. Da završe što onda nijesu. Da sruše slobodu.
Onda Cetinje. Ne, da se čeka da se samo uruši, nego da ga uruše.
Srećom neće se dat' ni manastir, ni Lovćen, ni Cetinje. Ima ko da ih brani i ima ko da ih voli.
Jer manastir, Lovćen i Cetinje su bit svakog Crnogorca i svrha postojanja Crnogoraca i Crne Gore. A Crnogorci će se složiti onoga dana kad se na Cetinjskom manastiru poslije stotinu i kusur godina ponovo zaleprša crnogorski orao na crvenom polju i kad se oko njega jednoga bratski okupimo – oko svoga barjaka i pod svoje nebo, na okup Crnogorci!
