Pro-srpska opozicija, a pogotovo oni koji su željeli da se predstave međunarodnoj zajednici i stranim finansijerima kao umjereni i prozapadni faktor, još i prije 30. avgusta 2020. pokušavali su da crnogorske patriote okarakterišu kao nacionaliste i ekstremiste.
Naravno, prvi njihov narativ bio je ugroženost vaskolikog srpstva, srpskog naroda i svega ostalog, što se u dešavanjima nakon promjene vlasti ispostavilo kao netačno.
Drugi je ugroženost svetosavlja zbog donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je trebalo da ispravi, nakon ukidanja crnogorske države, najveću istorijsku nepravdu - ukidanje crnogorske crkve i krađu ogromne kulturne i materijalne imovine, koja je pripadala crnogorskoj državi, a bila na raspolaganje crnogorskoj crkvi.
Skoro kompletna srpska javnost, bila ona unutar Crne Gore ili van nje, ustala je u ''odbranu'' prava srpskoga naroda u Crnoj Gori na vjeru. U jednom trenutku nije postojala razlika između Dveri, Milice (Z)avetnice, četnika iz raznih organizacija i onih koji su se tog momenta određivali kao ljevičari, zapadnjaci, evropejci ili kako god.
Crnogorcima je vazda bastalo, a basta i sada da se brane
Svi su se ujedinili u borbi protiv prava crnogorske države da povrati ono što joj je oteto. Zanimljivo je kako i srpska vlast i opozicija (liše rijetkih pojedinaca) imaju istu retoriku kada je Crna Gora u pitanju. Pogotovo ako se priča veže za djelovanje Crkve Srbije u Crnoj Gori i njenu razaračku uloga prema državi. To im je neprikosnoveno.
Zbog toga će Crna Gora i njen put ka samobitnosti biti vječita meta beogradskih vlasti, pa ma ko tu vlast činio.
Nego, vratimo se pokušaju etiketiranja crnogorskih patriota kao ekstremista, a kasnije i kao terorista. Nažalost, ovaj se narativ baš dobro primio i u nekim zapadnim krugovima, vjerovatno dobro podmazanim Vučićevim parama, ali i nacionalnim interesima njihovih država. Pojedinim zapadnim državama, izgleda, nije bitno ko vrši vlast u državama na Balkanu, sve dok im je veoma poslušan.
Koliko je ta praksa pogrešna najbolje vidimo na primjeru Ukrajine. Evropske vlade sada plaćaju cijenu sopstvene gluposti, nažalost ne preko svoje, nego preko grbače herojskog ukrajinskog naroda.
Narativ o crnogorskom ekstremizmu prihvatili su i oni umjereni, da ih nazovemo ''blago crnogorski'', iako nijesu ni umjereni ni crnogorski.
Dva lica iste medalje, pećinski nacionalizam i slične konotacije bile su svakodnevica onih koji su stremili ka tobožnjem pomirenju i državi u kojoj teku med i mlijeko.
Očigledno, više su smatrali da će borbom protiv ''crnogorskog ekstremizma'' iščeznuti i onaj stvarni, srpski, dobro organizovan i još bolje plaćen, a kojeg nijesu nikad ni pomenuli.
Suluda ideja da bez Crnogoraca, barem onih slobodnomislećih, može biti Crne Gore?!
Udrite, gospodo, ako vam basta!
Kao da su Crnogorci neka jeftina roba koja se može žrtvovati zarad ''više ideje'', a ne antemurale (predziđe) i prva linija odbrane protiv ogromnog ideološkog zla koje pokušava da ih satre evo već stotinu i kusur godina.
Ne vide to kratkovidi kvazi građanisti, oni koji ujedno mogu sa svima, a ne mogu ni sa kim - beskičmenjaci i foteljaši. Ne vide da crnogorstvo nije ekstremizam, već branič i onoga što i oni kao zastupaju. I da padom istog, ono za šta se oni zalažu pada kao kula od karata.
Takvi, uglavnom povrijeđenih ega, pokušavaju da kao akt terorizma i divljaštva predstave građanski otpor na Belvederu, koji je zapravo postao jedan od najvećih simbola crnogorske borbe za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore.
Jednostavno, kao nikada prije, crnogorski narod nije pristao na nasilje i tiraniju. Uzalud je bilo likovanje pojedinih velikosrpskih ekstremista, kao i onih koji su pokušali da pokupe kajmak nakon ''uspješne operacije'' istovaranja Jovana Mićovića pred Cetinjskim manastirom. Znali su dobro da će se na vrletima Kruševog ždrijela slomiti sila dušmanima!
Tako je i bilo. Svega par mjeseci nakon junačke odbrane grada Cetinja, većina onih koji su do tada vladali Crnom Gorom, priznali su da je na ''cetinjskom dešavanju'' počeo pad vlade Zdravka Krivokapića. I pala je.
Pala, ali oni koji su je činjeli, a među njima i neki koji će činjeti i njenu nasljednicu, ne zaboravljaju sopstveno poniženje i veliki neuspjeh sile koju su fokusirali na crnogorske buntovnike, plus neuspjele pokušaje da ih okarakterišu kao nacionaliste, ekstremiste i slično. Zato sad hoće da nas kolektivno proglase za teroriste, koji su kao željeli da odrade državni udar i naprave krvoproliće. Da izmisle nekakve dronove, kombije, dinamite, snajpere, koktele.
Ne, gospodo! Vi ste napravili državni udar! Vi ste željeli da naprave krvoproliće i da ''smaknete par Crnogoraca'', jer valjda nije „šteta“ da se prolije ta ''bezvrijedna'' crnogorska krv. Da se tako nešto desilo, samo bi bio još jedan sloj prolivene krvi, nakalemljen na onu pređačku, jer nema krša oko Cetinja da njome nije barem jednom natopljen.
Udrite, gospodo, ako vam basta!
Crnogorcima je vazda bastalo, a basta i sada da se brane. Da brane građansku i nezavisnu Crnu Goru, Cetinje, crnogorsku crkvu, jezik, kulturu i samobitnost... Da brane sve one koji vole ovu državu i poštuju je, bez obzira na naciju i vjeru...
Udrite, gospodo, sa vašim lažnim optužnicama i klevetama, praćenjima i špijanjima! I drugi su, pa im nije pomoglo.
Udrite, gospodo, na Crnu Goru, pa će svaki dan biti Belveder!
Udrite, gospodo, na nas, pa da vas srčno dočekamo sa onom našom iz devedesetih: ''Što ste na nas digli hajku?!''
