Crnogorski patriotski, državotvorni, emancipatorski, zelenaški, suverenističko (kon)federalistički idejni i politički narodni pokret, u domovini i egzilu, od 1919. do 1922 (i godinama kasnije), djelovalo je snažno, odvažno, martirski, stradalnički i hrabro ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE.
Njegovi pripadnici u domovini i emigraciji bili su odani nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi Kraljevini Crnoj Gori i položenoj zakletvi njenom ustavno-pravnom sistemu i suverenu kralju Nikoli I Petroviću Njegošu i emigrantskim crnogorskim vladama (1919-1925), na čijem čelu se nalazili Jovan S. Plamenac i generali Milutin M. Vučinić i dr Anto Gvozdenović.
General dr Anto Gvozdenović
Veliki broj njih bio je u Crnogorskoj vojsci u Italiji (1919-1922), na čijem čelu se nalazili najprije komandir Petar Milov Lekić, a potom brigadiri Andrija Vidov Raičević, Đuro Novakov Jovović i Krsto Zrnov (Todorov) Popović.
U domovini, otadžbini Crnoj Gori naročito jak ustanički, komitski, gerilski pokret za slobodnu i suverenu Crnu Goru, bio je u raznim djelovima, područjima države, koji je od kraja 1918. bio žrtva brutalne i nasilne aneksije i okupacije, izvršene od strane srpske (srbijanske) vojske i njenih pomoćnih paramilitarnih trupa i bandi, a pod egidom dinastije Karađorđević i vlade Nikole Pašića, potom i drugih beogradskih vlada i vlastodržaca.
Lord Džon Roper Parkington bio je generalni crnogorski konzul u Velikoj Britaniji (London) od 1910. do 1921. Branio je pravo na opstanak Crne Gore kao nezavisne države i osuđivao srpsku agresiju na Crnu Goru.
Ser Džon Roper Parkington
Parkington je pisao 15. avgusta 1922. svom prijatelju dr Vojislavu M. Petroviću:
„O Srbima nemam više pozitivno mišljenje jer se po mom rasuđivanju vrlo loše ophode prema Crnogorcima. Sa velikom žalošću postao sam svjedok činjenice kako su Srbi upropastili Crnu Goru i doveli do njenog brisanja sa karte Evrope“ [1].
Ovo je priča o nekoliko znamenitih patriota Crne Gore, koji su se u domovini i egzilu borili i stradali za PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE, odnosno, ZA VJEČNOST CRNE GORE.
Naročito snažan i dugotrajan bio je crnogorski patriotski, zelenaški, državotvorni i oslobodilački, ustanički i komitski pokret u Rovcima i Morači, plemenima kod Kolašina, ali taj pokret bio je aktivan, takođe, i u Bratonožićima i imao je istaknute pripadnike.
Navedeni pokret bio je posebno masovan i u ostalim predjelima Crne Gore, pogotovo u cetinjskom, nikšićkom, podgoričkom, danilovgradskom, barskom području, a snažan je bio na andrijevačkom, bjelopoljskom prostoru itd.
Jedan od njegovih značajnih pripadnika sa kolašinskog prostora, pored ostalih, bio je i Radoš M. Ilinčić iz Rovaca, koji je komitovao od 1919. do 1. februara 1920. godine, kada je uhvaćen od strane srbijanske vojske i gonećih odreda pod firmom države KSHS, nakon čega je utamničen zbog svoje odanosti Crnoj Gori i borbe za njenu slobodu, pravo i dostojanstvo.
Istaknuti crnogorski oficir, patriota, ratnik i mučenik ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE u domovini i egzilu bio je Stanko Grujić. On je bio kapetan, potom komandir (major) crnogorske vojske, ustanik, zelenaš, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Radio je svojevremeno, znatno ranije, kao knjigovođa Glavnog državnog računovodstva na Cetinju u doba Kraljevine Crne Gore prije Prvog svjetskog rata.
Pripadnici crnogorske vojske
Učesnik je Božićnog ustanka crnogorskog naroda 1919. Nakon sloma ustanka uhapšen je i utamničen u cetinjski zatvor. Uspio je da pobjegne iz zatvora i da se odmetne u šumu kao komita-crnogorski rodoljub, gerilac.
Bio je potom politički emigrant u Italiji, đe je u Gaeti bio u sastavu regularne crnogorske vojske u egzilu 1919-1921. godine u okviru II čete I bataljona, pod komandom komandira Pera Tujova Vukovića iz Pipera. U Gaeti je major (komandir) Stanko Grujić bio i juna 1921. godine u oficirskom štabu Komande crnogorskih trupa pod zapovjedništvom brigadira/generala Krsta Zrnova Popovića.
Među značajnim, patriotskim i stradalničkim i zaslužnim borcima ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE bio je, u otporu velikosrpskoj invaziji i agresiji na Crnu Goru – Savo Markov Gazivoda. On je rođen 1888. godine (Dodoši, Riječka nahija, cetinjska oblast-umro prirodnom smrću 1931. godine, u 43 godini života). Bio je crnogorski rodoljub, zelenaš, ustanik i komita iz Riječke nahije, učesnik Božićnog ustanka 1919. godine i politički emigrant u Italiji 1919-1921.
Brigadir Krsto Zrnov Popović
Bio u sastavu crnogorske vojske u Italiji u rangu vodnika. U Italiji je 1920. godine dao izjavu o zločinima srpske (srbijanske) vojske u Dodošima u kojoj navodi sljedeće:
"Bio sam očevidac, kada su Srbijanske okupacione vlasti mučile u zatvoru u "Bogdanov kraj" na Cetinju, u julu mjesecu 1919. godine Laza S. Brnovića iz Dodoša, zatvorivši ga pod volat, u gvožđa sa ukinućem hrane, mučeći ga na svake muke da pokaže đe je Komandir Savo Čelebić [2] ostavio mitraljeze, koliko je društva sa njim bilo, te sa kojom je namjerom došao, tako da pošto je nanovo iz pod volta među nama u zatvoru doveden bio je polumrtav.
U istom zatvoru mučen sam i ja gotovo kao i Brnović, dok sam se razbolio i privremeno oslobođen kući. U mjesecu novembru 1919. godine ja sa još trojicom iz Dodoša, zatvoreni smo bili u zatvoru na Rijeci, đe su nas mučili svakih muka, ne dajući nam apsolutno nikakve hrane, pa čak ni hljeba, tek da nas primoravaju da se zakunemo na vjernost Kralju Petru.
No pošto smo čvrsti ostali svojoj ideji pored tih silnih muka od 15 dana, uputili su nas u zatvor na Cetinje, smjestivši nas u jednom odjeljenju u kom su bili 60 staraca od prošlih 60 godina i nas mlađih 20.
Svakodnevno smo mučeni na grozne muke, bili bjeni prisiljavajući nas na zakletvu da ćemo Srbijancima vjerni biti, suviše od nas mlađih tražili su da uzmemo oružje da tražimo ustaše. Ponajviše mučen je Marko Banićević iz Cuca, kojeg su bili i mučili i kojeg su sigurno i htjeli ubiti, da to nije spriječila Amerikanska misija.
Kralj Nikola sa dijelom porodice u egzilu u Francuskoj
U istom zatvoru u drugom odjeljenju bilo je 86 žena koje su mučene na najgroznije muke, morene glađu, a bez ognja, bez ičega. Ženskih je bilo poveći broj u drugom stanju, među njima i žena jednog Krivokapića iz Cuca, koja je bila pri rođenju, mučena, tražila je da je oslobode u varoš, što nije mogla dobiti sve dotle dok je Amerikanska misija oslobodila.
U mjesecu februaru srbijanske trupe pod komandom Radoja Ćetkovića [3], došle su u Dodoše, tražeći komite, i vješale o jednom drvetu i bijući: Raka Jovićevića, Marka Jovićevića, Luku Jovićevića, Marka Pejovića i Ivana Mihaljevića jer se isti nijesu htjeli pokoriti srbijanskim vlastima.
Istom prilikom vješali su i bili starce Marka Gazivodu od 70. godina, jer su istom 2 sina u šumi, Sava J. Gazivodu od 70. godina, Pera Gazivodu od 60. godina, Laba Kostića, Joka Kostića, Peka Ražnatovića, Joša Ražnatovića, te pošto su ih namučili na najgroznije muke, zatvorili su ih. Zatvorili su i mučili grozno familije komita;
Ostali seljani dodoški, nasilno su zaklinjati, prijeteći im da će ih mučiti kao i prednje ako se ne pokoriše. Od Božića 1918. godine do marta 1920. godine kao političkog krivca zatvaran sam i mučen na svake muke, prisiljavajući me na zakletvu sa još devet Dodošana.
No pošto smo pored muka groznih ostali čvrsti našoj ideji zaplijenili su nam i opljačkali svima nama sve naše pokretno imanje i namirnice tako, da su nam familije ostale bez iđe ičega, suviše su gonjene i mučene od istih. Iste trupe, boravile su za mjesec dana u selu Dodošu, najstrožije su bile ukinule sav rad kako u zemlji tako i u ribolovstvo, zabranivši svaki saobraćaj sa varošima kao i izlaz iz sela, sve to zbog toga što su vjerni ostali svojoj domovini Crnoj Gori".
Jovan S.Plamenac, predsjednik Vlade Crne Gore u egzilu
Gotovo identični podaci, ali u skraćenoj formi, nalaze se i u knjizi "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", Rim 1921. godine u kojoj se, s tim u vezi, veli ovo:
"U mjesecu februaru 1919. godine srbijanske trupe, pod komandom kapetana Druge klase Radoja Ćetkovića, objesili su ispod pazuha i tukli iz sela Dodoša (riječka oblast) ove seljake: Marka Gazivodu, Pera Gazivodu, Laba Kostića, Joka Kostića, Peka Ražnatovića, Joka Ražnatovića, Raka Jovićevića, Marka Jovićevića, Luku Jovićevića, Milana Vukotića, Sava Pejovića, Vasa Ražnatovića, Jovana Jankovića, Marka Pejovića i Ivana Mihaljevića".
Savo M. Gazivoda, vodnik crnogorske vojske, komita i politički zatvorenik, kojeg su srpske okupacione vlasti mučile u zatvoru, politički crnogorski suverenista i emigrant u Italiji bio je istaknuti borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru protiv velikosrpske okupacije i krvavog velikosrpskog terora. U emigraciji u Italiji ostao je do 4. jula 1921. godine, kad se vratio u zemlju. Nakon povratka iz emigracije, poslije amnestije, bio je pristalica Crnogorske stranke (federalista) u međuratnom periodu.
Pored njega, kao ustanici, borci za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru iz riječkog sela Dodoši i emigranti u sastavu crnogorske izbjegličke vojske bili su: Milo Gazivoda, koji se u zemlju vratio iz emigracije kasnije, te Jovan Gazivoda, Andrija Gazivoda, koji su bili u sastavu crnogorske vojske u Gaeti.
Milo Gazivoda (Dodoši, Riječka nahija, Cetinje) bio je vodnik crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Učesnik je Božićnog ustanka 1919, poslije čijeg je sloma emigrirao za Italiju.
Bio je politički emigrant u Italiji, đe je u Gaeti i Sulmoni bio u sastavu regularne crnogorske vojske u egzilu 1919-1921. godine u okviru I čete III bataljona, pod komandom komandira Stevana Pavlovića. Iz Italije se vratio u zemlju 4. juna1921. godine, nakon amnestije.
[1] Vidi o tome i: Toma Miladinović, „Vojislav Petrović, istorija „Crne Ruke“ i prvi svjetski rat“, „Crnogorski anali“, Cetinje, br.5-6, jul 2014, str. 114.
[2] Jedan od glavnih crnogorskih zelenaških, ustaničkih vođa, patriota i suverenista bio je komandir Savo Filipov Čelebić iz Štitara (Lješanska nahija, opština Cetinje), dugodogodišnji politički emigrant, kasnije od 1926., po povratku iz egzila, nakon amnestije, istaknuti član Crnogorske stranke (federalista), u međuratnom periodu i istaknuti pripadnik, jedan od prvaka, NOB-a, član Predsjedništva CASNO-a i general-major JNA-Nap. N.A.
[3] Radoje Ćetković,kapetan I klase vojske Kraljevine Jugoslavije, je bio kasnije četnički oficir u II svjetskom ratu, a istaknuti predratni bjelaš. Kaojedan od četničkih oficira-obavještajaca osuđen je na smrt i strijeljan zajedno sa ostalim četničkim vođama odmah nakon njihovog zarobljavanja i predaje u Ostroguoktobra 1943. od strane partizana, odnosno, NOP-a.
